Selma Asotić

Povijest

.

.

.

Povijest

.

Ne brini
kad se u osiročeno novembarsko jutro
jedan pijani galamdžija
skotrlja niz tvoju ulicu
i probudi pošten svijet.
Ne obraćaj pažnju
na cijuk sirena
i upozorenja o asteroidima,

kad se desi,
nećeš ni znati da je počelo.

I nećeš biti tu
kad se probudi glad
pustih trgova,
i zbjegnu se ptice
pred pomrčinom.

Jer povijest se dešava
onima koji ne slute.
Prikrast će ti se iza leđa
dok budeš ulazio u stan,
ući će na prstima u lift
ovješen između petog i šestog sprata,
priključiti se nijemom zboru
voštanih figura kojima govoriš
doviđenja i ugodan dan.
I nećeš prepoznati njeno lice
jer se iz života
ničega ne sjećaš.
I nećeš se pitati
kakvo se to strano prisustvo
uvuklo u tvoj okovratnik,
jer nikada nisi pitao.

Povijest se dešava umornima.
Samo će u jedno sneno jutro,
dok se budeš meškoljio u krevetu,
ulicom prohujati vjetar
odnoseći zastave,
i jedan će promukli glas
ispod tvoga prozora
zapjevati lili marlene

i tek onda
možda ćeš razumjeti
da si sve ovo vrijeme
marširao.

.

.
Salijevanje strave

………………………………………Jasenki

.

Kad smo tri noći zaredom
mokrili krevete
na glavu su nam
stavili pokrov
i prinijeli olovo

očima
njedrima
koljenima

tri puta užeženim olovom
istjerivali iz nas strahove.

A onda se u katranu
rascvjeta jauk,
i vidjesmo
mlade trave u ustima vojnika,
izgorena polja
pod nebom boje krvavaste
i bijeg pred brzonogim mirokradilicama,
samoubice što gestom visibaba
najavljuju pomračena proljeća.

Sve more s brda dolaze,
rekla je bajačica.
Zato je trebalo
dugo zuriti
u mračne šume,
svezivati strahove
u amajlije riječi,
da ih vratimo
ponoćnicima.

Ali nismo znali
da ispod nas
u neprelet-doli
ginu vjetrovi

i da naši strahovi
poput naših snova
ipak
nemaju krila.

Još uvijek
nijemo drhtimo
u slijepe zore,

slušajući poj dobrih anđela
koji ne znaju
za naš dom.

.

.

Gošća

,

Ona zna za gibanja mora.
U doba oseka
na obalama obnažuje oljuštene olupine,
vraća se tiho uz letargične plime
klizeći kroz meso nehajnošću vala.

Ona zna za tvrdoglavost rijeka.
Ne mari za ovo tijelo
čija korita brazdi i ranjava,
u kostima kao stalno opijelo
poja njena oštrica.

U doba oluja
kovitla se u tkivu
nakostriješena bodljama
morskih ježeva.
Hrpe trulih planktona
kuže moje vode,
moje rane zaposjeo je
slani zrak.

.

.

Povratak iz bolnice

.

Naučila sam da raspad
ima boju purpura.
Naučila sam da su oči smrti
dva unezvjerena lopoča,
i da ovaj trzavi smiraj u tvom tkivu
miriše na čekanje.
Naučila sam da se čekanje
broji hvatima tame,
naučila sam da tama ima zvuk
tvog pucketavog daha.

Naučila sam ponešto
i o milosti neznanja,
jer sada uzalud vidam strahove
iznemoglo ponavljajući
da zaista ništa ne slutiš
kad pogledaš oko sebe i pitaš se
ko su ovi ukočeni pajaci
skamenjenih osmijeha
i lica
praznih poput nade.

.

.

.

.

.


Selma Asotić

Živi u Sarajevu, gdje pokušava pisati poeziju. Jedna je od osnivačica i urednica časopisa za feminističku teoriju i umjetnost BONA. Priporema zbirku pjesama.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)