.
.
Nikollë Berishaj rođen je 1958. u Tuzima. Piše poeziju i romane. Od 1977. do 1989. živio u Sloveniji. Preveo više od osamdeset knjiga, najviše sa slovenačkog na albanski jezik. Dobitnik Pretnareve nagrade. Živi u Crnoj Gori.
.
.
Vaše najranije sećanje?
.
Možda ne najranije, ali veoma upečatljivo. Prve cipele. Vjerovatno sam bio negdje u petom razredu. Pred katolički Uskrs dolazi u mom gradiću kamion dječjih cipela, rasprodaja, razumije se. Kupuju nam za Uskrs. Do tada sam sa mlađom braćom nosio samo tuške opanke (kasnije su ih nazvali podgorički!). Koje ushićenje! A kasnije je uslijedilo malo razočarenje: svi smo imali iste cipele!
.
Vaši preci?
Odrasti u Crnoj Gori, kao Albanac (a po mome i bez obzira na bilo koje nacionalne i druge atribute!), značilo je odrasti u legendama o svojim precima: hrabrim, čestitim, pametnim… Znači i kao dijete „živjeti“ u ratovima, bez obzira na mir. Kao djetetu bilo mi je čudno, jer se sve svodilo na njihovu borbu protiv Turaka. Mojih predaka nije bilo u „novijim“ ratovima, koji su se izučavali u školi. O novijem dobu se u mojoj porodici ćutalo! Otac i majka – heroji, doslovce! Otac polupismen (miješao latinično i ćirilično pismo), penziju je zaradio kao obični građevinski radnik; majka nepismena. Devetoro djece, od kojih sedmoro sa fakultetom i više. Tim tempom nastavljaju danas i njihova unučad, naša djeca.
Igre u detinjstvu?
.
Pošto nismo imali igračaka, dolazila je do izražaja naša inovativnost. Inače igre su bile one klasične, koje su nam učili stariji, petkaša – igralo se sa pet kamenčića (mada je to bila igra više za djevojčice), hanovi, klikeri, a u tome je moj mlađi brat bio nepobjediv … Fudbal mi nije bio nikad bolja strana. Igrao sam jedino ako je falilo igrača. Uglavnom branio. U stilu, ajde stani na gol, možda će se koja lopta odbiti od tebe. Ah, da… šah. Jednoga ljeta su me zbog ´slabog zdravlja´ poslali na planinu kod tetke. Uzeo sam šah sa sobom. U početku djeca nisu znala kako se igra, a ni šta je to, a nakon sedam sedmica koliko je trajalo to ljetovanje, bilo je onih koji su me olako pobjeđivali.
.
.
Kakvo je nasleđe narodne književnosti u Vašoj porodici, da li ste kao dete slušali narodne priče ili pesme, legende?
.
Priče i legende su bile neodvojivi dio djetinjstva. Jedna mi se legenda posebno urezala u sjećanje. Legenda o Arapu hodži u Tuzima čiji je duh, kako smo bili svi ubijeđeni, „živio“ u nekoj napola razrušenoj staroj kući, gdje nije mogao niko živjeti. Pjesme, da… Sjećam se da je jednom neki rođak izrecitovao mojoj majci neku zanimljivu satirističku „narodnu“ pjesmu o svekrvi i snahi. Moj se stariji brat tada oženio. Godinama poslije toga sam shvatio, da se radi o stihovima najvećeg albanskog pjesnika Gjergja Fishte, koji je u to vrijeme bio zabranjen. Njegove knjige su bile pod indeksom. Zbog njegovih knjiga ljudi su i krivično odgovarali. Ali, njegove pjesme su se čuvale kao narodna poezija, kao tradicija usmene književnosti.
.
.
Da li se dominantno osećate kao pesnik, prozni pisac ili prevodilac? Kako se slažu te tri ličnosti u jednoj koži? Ili su u srodstvu?
.
Počeo sam sa poezijom i dugo vidio sebe na tom polju. Proza mi više leži, a prevod preokupira toliko, da često nemam vremena za moja autorska ostvarenja. Čekaju neko bolje vrijeme! Mislim da imam što ponuditi čitaocu.
.
.
Smatrate li sebe mostom između albanske i slovenačke kulture? Ili šire gledano između albanske i slovenskih kultura?
.
Građenje mostova među kulturama je, nekako, misija koju sam zadao sebi. Na žalost, po mom dubokom uvjerenje mnogo toga se izdešavalo na našem prostoru baš zbog nepoznavanja kulture drugih. Tokom studija i života u Ljubljani upoznao sam izuzetne vrijednosti slovenačke književnosti, koja je, usput, bila čista nepoznanica za Albance, prije svega u Albaniji. U bivšoj Jugi bilo je nekih prevoda sa slovenačkog i na slovenački, ali je kriterij izbora djela često bio više politički nego književni. To svakako pokušavam preokrenuti. Imam sreću da su albanski izdavači otvoreni za takvu književnost. Uopšte, slovenske književnosti (ne samo slovenačka!) znaju biti izuzetno zanimljive za albanskog čitaoca, a bogami i obratno.
.
.
Šta Vi kao imenovani ambasador slovenačke književnosti možete posavetovati kulturne delatnike u Crnoj Gori, ili bilo kojoj zemlji, koliko je efikasna kulturna politika u Sloveniji prema slovenačkim građanima i spolja prema inostranstvu?
.
Posebno sam privilegovan i počastvovan Pretnarevom nagradom (2013), koja nosi i počasni naziv Ambasadora slovenačkog jezika i književnosti te slovenskih kultura. Naročito činjenicom da sam Tuzi (mali gradić u Crnoj Gori sa pretežno albanskim stanovništvom gdje živim) upisao u geografiju slovenačke kulture i književnosti. Crna Gora posebno (ali i ostali djelovi bivše nam zemlje) ne iskorišćava dovoljno bilingvizam svojih građana – Albanaca, konkretno u prevođenju. Moglo bi se mnogo toga uraditi u poznavanju (tj. zbližavanju) kultura susjeda. Slovenija ima prilično razrađenu kulturnu politiku. Nije ni čudno, pošto po mnogim istraživanjima to je narod sa najvišom čitalačkom kulturom, ne samo u regiji. Njihova Javna agencija za knjigu, svojim godišnjim javnim konkursima, podržava prevode reprezentativne književnosti na druge jezike. Zadnjih desetak godina su me podržali na svakom mom prijavljenom projektu. Još jedna je stvar jedinstvena u Sloveniji: Čitalačka značka, koju svake godine dodjeljuju učenicima osnovnih i srednjih škola, kako bi još više unaprijedili čitalačku kulturu među mladima. Predložio bih kulturnim djelatnicima ostalih zemalja da upoznaju taj projekat i pokušavaju da ga implementiraju i u njihovim državama.
.
Šta nam možete reći o romanu Nekropola Borisa Pahora?
.
U poplavi knjiga o holokaustu pojavljenih osamdesetih godina prošlog vijeka naletio sam i na knjigu „Zašto se niste ubili“ jevrejskog psihijatra, osnivača logoterapije – Viktora Frankla. To je knjiga kojoj sam se najčešće vraćao kako bih stvarno otkrio zašto se čovjek u takvim prilikama ne odluči na samoubistvo. Ali kada sam pročitao Nekropolu Borisa Pahora (autor je ove godine napunio 105 godina i još uvijek je izuzetno oštrouman), taj naslov mi se prikazao u svoj svojoj veličini. Prevodilac je najprecizniji čitalac, kojemu ne smije promaći ni najmanji detalj. Dok sam čitao roman (a posebno dok sam ga prevodio!), imao sam izuzetno jak – čak fizički osjećaj – nesnosnog mirisa njihovih (ne)previjenih rana i dehidriranih tijela u nacističkim kampovima od Natzweiler-Struthofa, Harzungenua, do Dachaua i Bergen-Belsena. „Plašio“ sam se u jednom trenutku, da će, zbog činjenice da u Albaniji nije bilo nacističkih logora tokom Drugog svjetskog rata te da je to jedina zemlja, koja je imala veći broj Jevreja nakon rata nego prije, interesovanje za takav roman biti neznatno, a onda sam se otrijeznio. Sjetio sam da je Enver Hoxha svojom vladavinom praktično cijelu Albaniju pretvorio u užasni konc-logor, te da je takvo štivo pisano na kožu tih čitalaca. I nisam pogriješio!
.
Kocbek?
.
Osamdesete godine u Ljubljani su za jednog mladog čovjeka iz tako ideologizirane sredine iz kakve sam dolazio bile prije svega prelomne. Lično, doživio sam čistu katarzu. Jedan od uzroka je svakako upoznavanje sa Kocbekovom poezijom – sa Kocbekom uopšte. Dugo sam imao strahopoštovanje do njega, do čovjeka koji nije libio da se suprostavi komunističkom jednoumlju, pa ipak ostao uspravan. Takva je i njegova poezija.
.
Na kojem jeziku Vi sanjate? Na albanskom ili na slovenačkom?
.
Svakako na albanskom, ali dosta često Sloveniju.
.
Preveli ste više od osamdeset knjiga, pa koja beše najteža za prevod?
.
Da, ta famozna brojka se ispunila. Prevodi nisu samo sa slovenačkog na albanski i obratno. Ima dosta i prevoda sa albanskog na južnoslovenske jezike, kako god ih neko nazvao. Ako je suditi po mjestu izdanja, onda su na hrvatskom, srpskom, crnogorskom, bosanskom. Izdvojio bih romane Balše Brkovića (Privatna galerija – na albanskom), Ridvana Dibre (Vučje doba – na crnogorskom), autor je ove godine kandidat Albanije za nagradu Balkanika, a u štampi je i psihološko – filozofski roman „Bijeg od smrti“ mladog albanskog pisca Zekerijaja Idrizija, inače imama u Berlinu, na hrvatskom. A što se konkretno vašeg pitanja tiče, Nekropolu sam već pomenuo, a svakako moram potencirati i Kadarejev Slomljeni April. Znate, kod mene kao prevodioca je dosta jak „strah od originala“. To nije nepoznata stvar ni kod drugih umjetnika, ali ko danas zna ko je pozirao Leonardu, ili pak Mikelanđelu za njihove radove. „Scripta manent“ rekli su stari Latini. A zapisan ostaje i original i prevod. A raditi sa tekstovima dva kolosa, kakvi su nedvojbeno i Kadare i Pahor, koji su a propo nominirani za Nobelovu nagradu ipak je odgovornost i „strah“ da li ću uspjeti da uspješno prenosim njihova razmišljanja kod nekog drugog čitaoca.
.
Kao Kadareov prevodilac, moram Vas pitati koji njegov roman smatrate najboljim? Možete li se izjasniti?
.
Na slovenački sam preveo dva njegova romana: Slomljeni april (2006, Tuma, Ljubljana) i Ko je doveo Doruntinu (još uvijek neobjavljen!) a i nekoliko njegovih pripovjedaka. Veoma teško bih se mogao izjasniti o njegovom najboljem romanu. On piše izvanredno, šta god pisao. Ipak ako bih već morao, odlučio bih se za njegova djela prije devedesete, gdje bi bez sumnje, po mome, spadala oba gore navedena romana. I Generala mrtve vojske svakako bih tu uvrstio. A redosljed, možda bih ipak dao prednost romanu Ko je doveo Doruntinu. Ne znam…
.
Otišao je Basri Čaprići…
.
Za mene je Basri bio ne samo poeta, već i prijatelj. Čak smo bili dodobra utanačili jedan zajednički poduhvat – Antologiju nove albanske poezije, čiji bi izbor napravio on, a ja prevod na slovenački. To je bila moja velika želja, pošto sam Antologiju slovenačke poezije na albanskom već bio objavio. Ostavio nas je i ostavio prazninu ne samo za nas koji smo ga poznavali, već i za one koji su ga čitali i što ga nesumnjivo još uvijek čitaju.
Koliko je vlast Envera Hodže sa svim svojim odlikama uticala na književnost današnjice u Albaniji? Da li je taj period sada inspiracija prozaistima?
.
Naravno da je uticala, ali po mome izuzetno negativno. A i kako ne bi!? Kada je poubijao, hapsio i masakrirao sve što je bilo pozitivno u „njegovoj“ Albaniji. Svakim danom pojavljuju se novi dokazi njegovih nepočinstava. Uzmimo samo primjer njegovog odnosa do katoličkog sveštenstva nakon dolaska na vlast. Kada bi pretvorili u godine studiranja u najprestižnijim tadašnjim evropskim univerzitetima, on je ubio oko pola milenijuma godina studija, i više od 900 godina zatvora po albanskim kazamatima. Na žalost, još uvijek nisam pročitao ONO što bi trebalo da bude prava inspiracija albanske proze za taj period. Ovdje bih izdvojio knjigu „Živi da bi pričao“, koja se može pročitati i kao visoka književnost, albanskog svještenika Zefa Pllumija, koji je preživio sva njegova zlodjela.
.
.
Koliko su ulcinjski gusari bili tema u književnosti? Ima li ih pesamam ili romanima?
.
Ko bi danas rekao da je Ulcinj imao flotu koja je svojedobno bila nadaleko poznata, kada Ulcinj nema ni luku, ni brodove, ni jahte… Ostalo je sve to samo u kolektivnom sjećanju ulcinjana koji brižljivo čuvaju kao svoju nikad dovoljno izrečenu istinu. S vremena na vrijeme ti „strašni“ (zanimljivo kako nam se često imponuje negativno mišljenje o nečemu što nam je sveto!) gusari nađu se u pripovjetkama i romanima pretežno ulcinjskih autora, koje čitam sa izuzetnim zadovoljstvom. Lično bih želio da ih bude puno više. Ipak su to bili ljudi koji su prije svih nas vidjeli daleki bijeli svijet. A sve patnje njihovih Penelopa… Ne, ne ipak ih nema ni približno dovoljno u književnosti.
.
.
Koliko Albanci u Francuskoj, Nemačkoj, SAD čine za promovišu albansku književnost u zemljama gde žive? Sećam se kako mi je Ali Podrimja 2010. u Lajpcigu pričao za izdavačku kuću Gjonlekaj koja je objavila njegove pesme u SAD… Da li albansku književnost prevode pretežno Albanci koji žive u zapadnim zemljama gde su se školovali ili to nije slučaj?
.
.
Naša dijaspora je bila oduvijek pokretač kulturnih projekata. Konačno, skoro sve što je u početku urađeno za albansku kulturu uradila su kulturna društva iz dijaspore, počevši od Bukurešta, Instambula pa sve do Bostona. A i kako bi drugačije, kada je, ako je vjerovati francuskom naučniku Serge Metaisu (Histoire des Albanais: des Illyriens à l’indépendance du Kosovo, Pariz, 2006), „1887. u Albaniji je bilo oko 3000 javnih škola, od kojih 1200 turskih, isto toliko grčkih, oko 300 bugarskih, srpskih i vlaških… i samo jedna škola na albanskom jeziku.“ Tu tradiciju dijaspora i dalje nastavlja preuzimajući ulogu najboljeg ambasadora naše kulture. Naši iseljenici pomažu materijalno i objavljivanje značajnih djela albanske istorije i književnosti u zemlji.Što se prevoda tiče, tu nema nekog pravila. Prevode i jedni i drugi! Baš zbog toga što naš jezik nema dodirnih tačaka sa drugim jezicima, mi smo primorani, a ja to cijenim kao izuzetnu prednost, da naučimo jezike drugih.
.
.
Koji je najbolji albanski film?
Filmska produkcija u Albaniji bila je razvijena. Na žalost, ni film nije se mogao oduprijeti totalnoj ideologizaciji društva. Bilo je tu dobrih priča, koje, kada bi se oslobodile realsocijalističkog, bile bi opšte prihvaćene. Bili bi to dobri filmovi… Ipak, film „Veliki albanski ratnik -Skenderbeg“ rusko-albanske koprodukcije u režiji Sergeja Jutkeviča je nadživio svoje vrijeme. Film je rađen 1953., a na Kanskom festivalu 1954 je dobio Međunarodnu nagradu.
.
.
Šta je najbolje rađa u Tuzima? Smokva, grožđe ili lubenica?
.
Smokva u okolnim selima. Lubenicom smo sedamdesetih i osamdesetih godina snadbijevali tržište cijele Jugoslavije, a grožđe… Vjerovatno ste čuli za Plantaže „13. Jul“. Negdje sam čitao da je to najveća plantaža grožđa na jednom mjestu u Evropi. Oko 90 odsto tih plantaža je na teritoriji najmlađe novoosnovane opštine u Crnoj Gori – Tuzi.
.
.
Plivate li u Skadarskom jezeru?
.
Dok smo bili djeca, Skadarsko jezero nas nije privlačilo za plivanje. Ličilo nam je na ustajalu vodu. Odlučili smo se radije za plivanje na Cijevni (Cemi), to je jedna od najčistijih rijeka Balkana. Izuzetno hladna, pošto izvire na planinama sjeverne Albanije, ali ipak nam je ona bila izbor. U ovim godinama ljudi moje generacije smatramo da je jedan od uzroka čestih reumatskih oboljenja baš ta rijeka. Ali, ko nas sluša? Današnja djeca i omladina ipak nastavljaju plivanje u Cijevni.
.
.
Šta je Vaša najveća nada?
.
Pošto kažu da nada umire zadnja, da umrem samo par trenutaka prije nje!
.
.
Razgovarao Enes Halilović
.
.
.
.
