Esej

Balkanska zatvorena igra

 

     Metaforički, a po svom geografskom položaju, poluostrvo je nešto između, lebdeći ili nepripadajući objekat, zaseban svet mogućeg i nemogućeg, izuzet situacionom ali i psihološkom daljinom od drugih prostora, prividno slobodan – ničiji. Reklo bi se izolovan a u žiži i namera i interesovanja – večiti izazov. Metaforički, poluostrvo je embrion u majčinoj utrobi, tek pupčanom vrpcom veziv za zemnju stvarnost i postojanje, porinut u tečnost s mirisima ili bezmirisnu, bojenu ili bezbojnu, ali svakako toplu, gdekad i vrelu od akumulirane strasti, i iz nje probija posesivna melanholija koja poluostrvljane čini usamljenicima okrenutim samo sebi, inadžijama nespremnim i nevoljnim na bilo kakve zajedničke aktivnosti sa ostatkom sveta a koje iziskuju pa i najmanji kompromis. I ta svojevrsna hermetičnost naposletku prerasta u okoreli asketizam. Iz takve prividne izolacije, neretko, izrađaju se dražesni produkti s mirisima drevnog i prošlog, taloženi po svaku cenu, pa i po cenu života – u tradiciju. I večito taj miris hermetičnosti lebdi nad poluostrvom, i vremenom ono biva po tamjanisanom mirisu prepoznatljivo kao samorodno – izvorna samostalnost etničkih grupacija koje ga nastanjuju – ali retko i priznato ili vrednovano kako to i zaslužuje ili kako bi trebalo da zasluži jer svaki napor krunisan je u konačnom kakvom-takvom nagradom.

    Balkansko poluostrvo, porinuto u pet mora (Sredozemno, Crno, Egejsko, Jadransko i Jonsko), nikada nizašta nije nagrađivano. Naprotiv! Oduvek je bilo, a ostalo i do danas, pokusni poligon nadmetanja interesa s malo političkog umeća i viteštva a viška politikanstva. Mesto koje proizvodi ne umetnost radi umetnosti nego umetnost radi politike. Ne kulturu radi progresa nego kulturu u službi politike. U tome leži njegov tragizam još od vizantijskog doba. Jer oslobođena kultura od profiterskih i kalkulantskih interesa, kao i slobodni umetnici od „hleba i igara“, uzoran su temelj na kom carstvuju neprobojne zidine velikih iako brojnošću malih naroda, odnosno civilizacija.

     Balkansko poluostrvo je prostrana kuća u koju su osvajači i naseljenici, pridošlice ili pribeglice, unosili svoje dragocenosti, paleći i rasturajući zatečene i umesto njih raspoređujući sopstvene artefakte, te je danas prostrana kuća prerasla u muzej zbunjujućih eksponata, bez osnovne i očekivane svrhe – hronološkog kulturnoistorijskog prosvećivanja individue i kolektiva, ali i mere društvenog usklađivanja.

     Smenjivali su se ratovi i revolucije na Balkanu, zakoni i vere su bili krhki i tanani, budući da ne nalaze stabilnog uporišta. Ali, začudo, takve su sredine stvaralačke i kreativne iako je sve stvoreno u stalnom previranju, svojatanju i preobražaju, večito pod rizikom opstanka i očuvanja. Poznato je da velike krize bruse duh, produbljuju gledanja kreirajući vizije, a u praktičnom smislu snalažljivost, neminovna u takvim situacijama, neretko se izoštrava do perfektnog, kada nastaju dela i izrazi neprolazne vrednosti. Uostalom, umetnost se i gradi na dihotomiji dobra i zla.

     Od vladavine makedonskog kralja Aleksandra Velikog (IV vek pre n. e.), Balkan postaje polazno uporište ali i ishodište vojnih, kulturoloških i političkih dešavanja novostvorene imperije. Od tog doba, poluostrvo ne prestaje da privlači osvajače. Rimljani ga ujedinjuju u periodu od III do I veka pre nove ere. Potom ga osvajaju i naseljavaju Tračani, Iliri i Kelti, dok u vreme Velike seobe naroda na njega prodiru Goti, Huni i Avari. I konačno Sloveni u VII veku. Po podeli Rimskog carstva na Istočno i Zapadno (395. godine), Balkansko poluostrvo postaje graničje Istoka i Zapada – prostrana kuća na promaji.

     Čvo­rna mesta Balkanskog poluostrva su Be­­og­rad i nekadašnja vizantijska prestonica Carigrad, a čvor­­­na uporišta pam­te, čuvaju istoriju i tradiciju, sabiru iskustva kojima se meri i dostiže zrelost jedne civilizacije, ona su mozak mes­tâ sa io­nako dugim pam­će­nji­ma. A Beograd je Balkan u malom – mikrobalkan. Stvarni sažetak tragedijâ, udesa i pošas­ti ovog podneblja, vešto kamufliran be­lim, iz prkosa možda, što se najpre vidi po brojnosti izama u njegovoj arhitek­­turi. Kada je­dan grad obiluje arhitektonskom šarolikošću, sasvim je jasno da is­pisuje bur­nu istoriju, ali zbog mnoštva is­pi­si­vača, de­si se i ne­po­uzdanu. Čak je mo­guć­no na jed­noj fasadi pra­­titi modernistič­ke ino­va­ci­je svakog razdoblja, arhitektonski pra­­vac za prav­­cem, nag­r­đen neretko lo­kal­nim pri­­me­sa­ma ili sa­­mo­vo­ljom arhitek­te. Sru­­še­no je podi­­zano, razoreno ponovo gra­đe­no, do­g­­ra­đivano, pregrađivano, gdegde i nado­gra­đi­va­­no s vidnim odstu­pa­njima, kako u materijalu, tako i u sti­­­lu, lo­gi­ci… i opet ru­šeno, i tako ukrug – zatvorene balkanske igre. Iako vi­še­struko krp­­ljena, fa­sada je sasvim uklopiva u najnoviji izambal­­ka­ni­zam u arhi­tek­tu­ri Beog­rada, što bi mo­glo da saž­me regi­o­nal­nu i stil­sku osobenost, uje­dno. I to li­ce, ciklično unakaža­vano, s premnogo hirur­­š­kih za­hva­ta, ne us­peva da ostari gos­pod­skim nači­nom kao što to čine Beč, Pariz, Prag ili bilo koji zapadnoevropski grad. I, nažalost, ma­lo je osta­lo autentičnog u nje­govom izmuče­nom iz­razu.

     Za svoga trajanja Beograd je rušen trideset i osam puta. Ko ga sve nije razarao: Huni, Sar­­ma­ti, Go­­ti, Sloveni, Avari, Vizantinci, Ma­­­đari, Bu­gari, Tur­­ci, Austrijanci, Nemci, Amerikanci…

     Ali balkanski narodi imaju jednu zajedničku povezujuću sponu. Oni su as­ket­ski narod koji se ni po cenu slobo­de ne odriču baj­ki, mitova i le­gen­di. I u tom sui­ci­d­nom tvrdoglavisanju u stanju su da idu do kra­ja, i sve odrađuju uz isuviše sen­ti­me­na­ta, a suvišak sentimenta uspo­ra­va ili čak obesmi­šljava svako normalno od­ra­sta­nje, te su Balkanci u stalnoj napetoj adolescentnoj fazi.

    Bernard Šo je voleo da is­tak­ne kako Irci umesto srca imaju fantaziju. Možda smo baš po tome slični njima.

                   

                                                                                                                                  Beograd, decembar 2015.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *