Poezija

Brodovi u ulju

.

.

.

***

Voda im širi zjenice
Alkohol krvne sudove
I burbon i heroin
Vuku krv
Nadole

U miru
Pričaju mi
Priče priča
Raskopčane
Ekipe sa raskrsnice

Njihove kletve ili dobronamjerne opaske
O vremenu
Koje nikad nije za stalno, uvijek ostaje isto i mijenja se
Znaš,
Zapisuju doušnici
Nove demokratije

Ni sunce
Ni kiša
Ni nekakve djevojke, veze, božemesačuvaj
Njih se to ne tiče

Život se ipak
Lomi
Na četiri strane
Kako jadno
Zvuči
Aplauz za pljesak
I pianino
Uz asfaltno more

Ekipa sa raskrsnice muklo komentariše prolaznike

Mimika je prava stvar.

.

.

Male stvari što se zemljom gnijezde

.

Mogao bih da pričam sada
O banjalučkom kliničkom centru i
Magnetnoj rezonanci,
Svojoj cisti na mozgu
I o tome koliko dana mi je preostalo,
Ali ne bih ipak
Pričao
Kako titramo muda nekakvim
Hohštaplerima
Punim jeda i zavisti
Ali, kažem ne bih
Pričao o redu za pregled
Toaletu za invalide
Paklenom smradu u
Kliničkom centru
I svom malom nebitnom pregledu

Treba se zajebavati
Ovo je samo život
I držiš ga u šaci
Sve dok znaš šta je suicid

Ipak, postoje i sitnice
Šetnja u dvoje, troje ili četvoro
Preko puta pošte
Gdje se najljepše osjeti ljeto
Smijemo se patetično,
Ali nam je divno
To je lijep prizor
I lijepa promjena
Dobar odmor
Od uobičajenih govana,
Bijednih beskičmenjaka
Prvoklasnih hulja
I hladnokrvih životinja
Koje neko olako naziva
Ljudima

Fino je večeras, zar ne Gloria
Noćas sve je toplo

.

.

***

.

Nagovorio sam je da izbaci iz brzine,
Jer njeno nervozno cupkanje
Desnom nogom po gas papučici
Preobratilo bi nas u žrtve
Već na samom parkingu

Uzeo sam četiri limenke
Zakopčao jaknu
I dugo je nagovarao da se ljubimo
Dok bogati plaču,
Zašto ne

Nemam pojma
Po kojim parametrima je ovo poezija
Uzviknuće staromodni profesor
Sa katedre za književnost
Ali mene zapravo boli kurac

Molim vas
Samo odjebite
Gledajte jedan od pedeset debilnih programa
Na svojoj jebenoj kablovskoj
I manite me svega

Ja bih se ljubio
Ali ona nema više vremena
Preteško mi je da se smjestim
Između dva semestra
I jedino što zapravo mogu
Je da zamolim prijatelja
Da me gurne na ringišpilu
Do njene sobe
Gdje je grizem na podu
I preklinjem da me ne ostavlja

Nebo mi je jutros
Pokazalo oblakom
Srednjaka

Možda zato i
Ovoliko boli

.

.

***

.

Nedjeljom ulice
Smrde na hidrogen
Prelazim jednu od onih
Bez broja

Dan me tjera na spavanje
Pijem
Popodnevnu terapiju

Pred kraj sam liječenja
Polako mršam
Apstinencija mi zezne korak
Na svakih petnaest minuta

Ušuškavam se
Među daskama
Pazim
Ja sam znate
Prašina
Preživio sam abortus
Odavno sam trebao
Biti bačen
U kontejner

Iza porodilišta

.

.

Brodovi u ulju

.

Razmjesti krevet strina
Dva čaršafa preko
Jedan hladan jastuk
Prisloni uza zid
I dodaj mi činiju sa
Lakim obrokom

Ne mogu još
Da umrem
Kad god zatvorim oči
Vidim žarnu nit, to srce
Pedeset vati jakog
Generatora

I ništa mi ne valja
Prljav daščani pod
Kusav pas što mi se
Penje na postelju

Odlazim do peći
Puštam plin
Uvlačim ga uzdahom
U smotanu cigaretu
Odmaknem se
Zapalim je i
U djeliću sekunde
Spalim kosu i obrve

Dugo se posmatram kroz prozor
Po blatnjavom dvorištu
Tražim suvo mjesto
Zatim stojim
I s prvim hrabrim skokom
Padam na gnjecavu zemlju

Odvučem se do staje
Ušuškam se između teladi
I zaspim
U govnima

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Uroš Bojanović

Rođen je 1991. u Tesliću (BiH). Objavio je dvije zbirke pjesama: “Ja ne mogu ništa” (2007.) i “Iz druge sobe” (2011). Takođe objavljivao i u književnim časopisima: Polja, Tema, Zarez, Agon, Knjigomat, Kritična masa, Afirmator, BKG, Libartes i Strane. Zastupljen u antologiji “Meko tkivo: izbor iz nove poezije regiona”.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *