Nenad Joldeski

Bulka u glavi

.

.

Magla

 

Skopje. Korigiran diskurs.

            Napolju pada sitna kiša. Jedna polovina grada je pod vodom, a druga ranjena plovi po gradskom jezeru. Jedna ptica udara u poluotvorenu roletnu. Treća danas. Do mene stoji knjiga o Brueghelu koju sam pozajmio. Prisjećam se „Ikarovog pada“. Čudno je, ali ne mogu da spomenem Brueghela, a da mi se na njegovo ime ne zakači kao asocijacija i Williams.

    „According to Brueghel

when Icarus fell

it was spring.“

Unutra tražim sliku. Nema je. Umjesto nje gledam u „Lovce u snijegu”. Ovo je možda deseti put kako je slučajno gledam. Nekoliko puta sa Olivijom, nekoliko puta sam. Počinjem da vjerujem da najavljuje nešto apokaliptično. Zimu možda. Svejedno…

            Kiša prestaje. Izlazim napolje. Grad, s nadvijenim oblacima i maglom, šeta svoje utvare po muklim maglovitim bulevarima. Miriše na zimu. Ledeni sjeverni vjetar odbija se od zgrade. Na ivicama trotoara nabrzinu se hvata led.

            Izlazim na ulicu što se spušta strmo nadole u srce grada. Nisam baš siguran gdje će me odvesti ovog puta. Osjećam kako me kroz teške draperije smoga i magle slijedi čopor umornih i pregladnjelih pasa. Drhtim od straha i zastajem u mjestu. Psi me ne primjećuju kroz maglu i prolaze pokraj mene. Primjećujem da ih slijede tri lovca sa puškama. Nebom prelijeću gavranovi. Ljudi nišane i ispucavaju nekoliko metaka. Jedan od metaka probija kroz staklo. Na zemlju ništa ne pada. Mene, na sreću, ne primjećuju. Odlučujem da produžim kroz gustu maglu i da se sakrijem na sigurno. Nalazim najbližu prodavnicu i krijem se u njoj. Kroz izlog gledam kako lovci i pregladnjeli psi iščezavaju u magli. Prodavač leži mrtav. Hitajući se vraćam svojoj kući.

            Gavran, sigurno izgubljen u gustoj magli, udara u prozor i polumrtav lomi okno i ulijeće u sobu. Bjelina počinje da puni unutrašnjost. Na gavranovoj nozi primjećujem poruku.

            Ne izlazi napolje, sanjam lovce, zadovoljavaju glad, prevazilaze poraz…

                                                                                              Olivija

            Zaključavam vrata. Knjiga o Brueghelu još uvijek

 stoji na stolu. U sobu se naseljavaju gavranovi. Pravim čaj i udobno sjedam u fotelju. Srećan što sam živ. Čekam da se probudi.

 

 

 

Neplaćeni hotelski računi

.

Jutros me je ustrijelila hotelska soba. Sitan, skoro nevidiljiv metak zabio se u moju petu i ukotvio me kao brod pred raspadanje. Poželjeh sobu za sebe i vratih se u krevet. Zaspao sam mirno i sanjao tebe kao kružnu beskonačnu izbjeglicu što krije dijametar. Razbudila me sobarica. Čuo sam njezin glas kako odjekuje iza vrata. Tražila je da napustim sobu da mi ne bi naplatila još jedan dan.

            Sjetih se da mi peta krvari. Čaršafi su bili crveni. Kroz otvoreni prozor ulazio je miris zagorenog šećera. Prevezao sam nogu natopljenim čaršafom i izišao kroz prozor. Ali nikada stvarno i iz sobe.[1]

.

.

Putovanja

 

            Izlazio je u jutra i ne znajući sa sobom uzimao je sve: knjige, najmještaj, gitaru, vrata, prozore, sva prošla sjećanja, miris naranče i ukus kruške što je zasjeo na usnama, svo vrijeme i jednu fotografija na kojoj, u duploj ekspoziciji, mi plivamo u tamnoplavom moru.

            Vraćao se uvijek poslije nekoliko dana, sa sobom  koju bi natovario na veliki brod. Na gitari je redovno nedostajala po neka žica. Gubili smo sate vraćajući sve na pravo mjesto. Pažljivo i da ne me primijeti, knjige u kojim se govorilo o dalekim zemljama, velikim plavetima i tajnim putevima prepunim pijeska pustinja, krio sam ih po najneprivlačnijim mjestima na policama. Htio sam da vjerujem da tako jednog dana neće ponovo otputovati.

            A ona je najčešće čitala do kasno u noć i vjerovala da samo tada postojimo. Otkako bih zaspao, ulazila mi je u krevet i plela svoju sjenku sa mojom, a kada bi se dvije sjenke zbližile, počinjala je igra kojoj nismo mogli da odgonetnemo pravila. Zamršen čvor. I tada smo zamišljali kao plivamo u Mediteranu zajedno sa velikim kornjačama i kako širom otvorenih očiju jasno gledamo kroz beskonačnu plavet.

            Pred zoru me najčešče budila iz dubokog sna. Isprepleteni sa sjenkama naših tijela, provodili smo sate otplićući se, poslije čega je sve iščezavalo, a upravo kada bi izblijedio posljednji miris noći, kao iz tunela se pojavljivao njen glas, tih, nježan i odsutan:

            „Moram ići“, govorila je i odlazila ostavljajući me samog.

Nikad nisam doznao kuda je lutala dok je nije bilo, a umjesto toga, u mislima sam je gledao kako dolazi po uskim ulicama osvjetljenim mjesečinom, s novim i novim pričama. I zaista, uvijek se tako vraćala. Kucala je na vrata i borila se da uzme dah. Izvinjavala se zbog sobe i ulijetala unutra.

            „Uvijek je nalazim… ne znam kako“, govorila je.

            A onda sve iznova. Mimoilazili smo se i ponovo presretali. Plivali i sanjali. Sjedinjavali smo se, i znali: slijedećeg jutra opet je neće biti i samo velike kornjače će ostat da se batrgaju u sjećanju.

 .

.

Spirala

 

Skopje. Čija je ovo priča?

Na zaprašenim policama iznajmljenog stana presrete me nekoliko knjiga: Kamijev„Stranac“, „Bolni Dojčin“ Stalevog, Strinbergov „Izbor drama“, „Odabrane drame“ Černodrinskog, „Uputstva za ponašanje građana u vanrednim situacijama (izdata pet godina poslije zemljotresa 63. sa njegovom fotografijom na koricama). „Savršena pitanja, savršeni odgovori“ Šri Šrimada, dva toma „Uradi sam“, „Ručni radovi“ (sa podnaslovom: pletenje, vezenje, šivenje, makrame i druge stvari za spretne ruke), „Tajna historija“ Duracovskog i jedna stara sveska sa dijagonalnim linijama, u plavo-bijelim i ružičastim. Prepoznatljiva esetika prosječne makedonske porodice osamdesetih. Kuhinja, spavaća soba, kupatilo i jedan mali zatvoreni balkon. Ništa originalano. Trebalo mi je tri sata da se raspodredim. Zatim sam si skuhao kafu i sjeo na trosjed. So obzirom da je moja lična biblioteka trebala stići za neki dan, uzeh da razgledam knjige. Uzeh „Tajnu historiju“. Otvori se tačno na 21. stranici. Čitao sam beskonačno petnaesto poglavlje Duracovskog osjećajući da se vrtim u krug. Bio je to dio priče „Noćna straža“. Odjednom ga ugledah jasno kako piše priču u polusvijetloj sobi njegove kuće. Godina je 1986. Još uvijek nisam rođen, a on je razbacao knjige naokolo, otvara navodnike i piše: „Vidio sam:: katastrofu aviona, potapanje jednog broda, sebe kako idem po nekom veoma blatnjavom putu, pa s vremena na vrijeme tonem do koljena.“ Zatim ga vidjeh kako između redova zapisuje nešto nečitko sitnim slovima. Plaši se da neće biti pročitano kao što treba i počinje ispočetka. Zatim jasna slika kako piše mi se izgubi. Ispred mene ostade samo njegova knjiga. Sjeto sam se kada sam ga vidio posljednji put. Pio je kafu na terasi „Sineme“ u Strugi. Ćutao je. U njemu se u beskraj obrtala tišina. Zvuk kompjutera mi prekide sjećanje. Ustadoh da provjerim mejl. U fidu knizevnost.org pristigao je novi zapis – intervju s Milenkom Pajićem: Priča je moneta za razmjenu osjećanja. Tada sam osjetio kako u meni klija priča kao unutrašnja temperatura što se pojavljuje neočekivano i omekšava tijelo. Na stolu nađoh olovku. Uzeh svesku sa dijagonalnim linijama i nabrzinu napisah:

            Skopje. Čija je ovo priča?

.

.

Bulka u glavi

.

Scena je bila skoro apokaliptična. Majka zatrubi u trubu da oraspoloži mog bratanca, poslije čega je otac, koji je spavao na trosjedu u dnevnoj sobi, izletjeo iz oštre krivine popodnevnog sna i rascijepio glavu od bankinu realnosti. Nije ništa, reče mi otkako sam istrčao sa doljnjeg kata nagore da vidim šta se desilo i našao ga pred ogledalom kako se pribire od udara i stavlja rakiju na ranu, posadit ću buklu u rupu, proći će… Gledao sam ga zaprepašten i u šoku dok me je rupa pokraj nevidljivog desnog roga obuzimala kao što visina uzima akrofoba. Ništa ti nećeš saditi, rekoh mu pošto se otkačih od zanosa, posadit će hirurzi, a onda ga uhvatih za ruku i unesoh u automobil. Na radiju je vrtio Strajk. Osjeti hladnoću, šta da ti drugo kažem, ubija bolest, ali ubija i ljubav… Niz desni očev obraz šikljala je krv i slijevala mu se niz vrat, a put u bolnicu izgledao je vječan u grad-negrad.

Na hirugiji, doktori, zasadili su mu bulku  rutinskim postupkom, dok su pili popodnevnu kafu i bezbrižno nas ispratili od tamo. Otišli smo u muk.

Kada je pala noć u užem krugu porodice, ponovo, po ko zna koji put, kao Kenoove stilske vježbe, vježbali smo suživot i ljubav. Ponavljale su se osnovne stvari, obične i jednostavne, kako da se artikulira i kako da se komunicira, razmijenjivali su se zagrljaji i poljupci, ocrtavale tanke linije između i slušalo strpljivo. I to je trajalo satima, možda bi trajalo i danima da mom dvogodišnjem bratancu nije palo na pamet da otkine bulku sa očeve glave, možda bi trajalo i cijelu vječnost. Otac se osmijehnu i poljubi malog u čelo, i potom smo svi otišli na spavanje.

 

.

………………………._________________________________________________________________

[1] Ova bilješka pronađena je u hotelskoj sobi u Đevđeliji i za nju doznajemo od sobarice. Pokraj zapisa pronađena je i iskidana knjiga. Dio nesrećnog rukopisa koji nije uspio da preživi u cjelini, broji četrdeset stranica. Počinje sa 148-om. Na marginama prve stranice ispisano je olovkom: A šta će ostati od nas, gospodo? Ljubavna pisma… i neplaćeni hotelski računi. Autor i jednog i drugog zapisa je nepoznat.

 

…………………………………………………..Sa makednoskog Seida Beganović

.

.

.

.

.


Nenad Joldeski

Rođen 1986. godine u Strugi, Makedonija. Autor je knjiga „Muk Enhalona“, zbirke priča napisanih na struškom dijelektu i slengu koja je osvojila nagradu „Novi“ za najbolje debitantsko djelo na konkursu koji je raspisala izdavačka kuća „Templum“ iz Skopja 2009. godine. 2012. godine Joldeski je izdao svoju drugu knjigu – zbirku priča sa naslovom „Svako sa svojim jezerom“ za koju je 2016. godine dobio „Nagradu za literaturu Evropske Unije“. Urednik je zbirke priča „Nikolaj (fikcija. voda. istina)“. Za potrebe umjetničke grupe „Vezdenski“ adaptirao je nekoliko scenarija za različite amaterske pozorišne predstave.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja