Antonio Karlović

Crne ruke

.

.

.

Pad

.

U ovoj kući stoluje očaj.

Moja mila majka pala je
niz stepenice.

Njeno slabo tijelo
rasipalo se duž keramičke ploče
poput perla s puknute niske.

Uplašena sestra
cijelu je noć plakala
pred prozorom.

Netko je sve brige svijeta
položio na njena ramena.

Mislio sam:
nikad više ništa neće biti u redu.

O hladne stepenice
sva sreća življenja
s kostima se smrvila.

Vjekovima je nesreća
šepavo lutala zemljom
i odmoriti se sjela
baš za naš kuhinjski stol.

Tata već drugi dan posti.
Sve je prljavo. Sve je ukleto.
Zapaliti ću jednu bijelu svijeću
u tišini.

U ovoj kući stoluje očaj.

.

.

Stara kupaonica

.

Stara kupaonica.
Crnilo među pločicama
sa zastarjelim motivima.
Vratim se da bih isprao
tragove modernog svijeta
u kadi svoje bake.

Stara kupaonica,
dnevnik jedne obitelji,
bjelina koju je nemoguće povratiti.
Valjalo bi to rušiti.
Stvoriti mjesta za Jacuzzi
pa plakati.

.

.

Tuširanje

.

Bliža je zora no ponoć
netko u kupaoni otvara vodu
i čeka da se zagrije
kapi tuku keramiku
a ruke se trljaju o kožu
glasno grubo gadljivo
ko zna ko tako kasno
traži čistoću koju naslućujem
voda ne može postići

i ko zna što ko zna ko
ne može više osjećati na koži
pa gura ruke o sebe
silovito srcedrapajući
ko zna gdje je ko zna ko bio
na kom se nesretnom putu
spotaknuo pao zamazao
ko zna ko ko zna ko
ja znam sve pod ovim krovom
a kao da nikoga ne poznajem

ko zna ko ko zna zašto
želim pokucati na vrata
i reći dobri čovječe
ko zna ko si al nisi sam
dopusti da ti pomognem
skinuti to crnilo
želim pokucati ali ne kucam
ko zna zašto
a ko zna ko je ko zna što
još barem dva sata ispirao
i ko zna koliko će još

ja neću znati
mene snaga kapaka izdaje
ko zna s kime noćas
samo topla voda ostaje

.

.

Crne ruke

.

Već treći puta danas
isti motor rastavljaju
crne ruke moga oca

dio po dio vijak po vijak
motorno ulje na plitke rane

ako auto ne upali do jutra
neće biti za račune
znaju tatine crne ruke

zatvorene u garažu
ispod moje sobe
vi ste bile crne
da bi moje ruke
bile bijele i čiste

oprostite mi crne ruke
što nikad niste
bile idealizirane
što sam bez “hvala”
iz vas trgao kriške bijelog kruha
i što mi ništa nikad
nije bilo dovoljno dobro

oprostite mi crne ruke
umorne teške crne ruke
što sam se rijetko spuštao
da vam pomognem nositi
taj križ s unutarnjim sagorijevanjem

oprostite mi crne ruke
pišem ove riječi
sa stidom i nemirom
ali i sa srećom
što oči nisam otvorio
obučen u crno
i što još mogu
uhvatiti vas nježno
i poljupcem vam reći:
nisam vas zaslužio
nisam vas zaslužio
nisam vas zaslužio

.

.

Razgovor za posao

.

Svi smo mi na rubu
ovog drvenog stola
koji nam skriva noge
pa ne vidimo kome se
koljena više tresu

Svi smo mi na rubu
i svi opipavamo
plitke godove

Stablo koje je palo
da bismo mi imali
gdje nasloniti ruke
imalo je petnaest godina

Još je bilo samo dijete

ali pod njegovom je krošnjom
palo nekoliko prvih poljubaca

ali pod njegovom je krošnjom
hlad moglo naći tri umorne osobe

Svi smo mi na rubu
i vi i stol i ja

Ništa više nije čisto
napetost je prevelika

Život se sveo na robovanje
čovjek vrijedi samo koliko zaradi
ni ubojstvo nije zlodjelo
ako nekome na vrhu olakša

Svi smo mi na rubu
i svi ćemo pasti

Za pet godina se vidim
na mjestu ovog stola
kako na mojoj kičmi
prelamate i odmarate

Ne znam što je gore:
ako se moje viđenje
ispuni ili ne

Svi smo mi na rubu
svi smo nečiji stol
svi

.

.

Radnici u pogonu

.

Radnici u pogonu
obavljaju poslove
koji su strojevima
ispod časti.

Radnici u pogonu
škrti su na riječima,
nemaju strpljenja
za mene.

Radnici u pogonu
nikuda ne žure,
više ni ne gledaju
kroz prozore.

Radnici u pogonu:
mljackanje tokom gableca,
konjak poslije smjene
pa tiha smrt.

.

.

.

.

.


Antonio Karlović

Rođen 1994. godine u Zagrebu. Pjesme su mu objavljene u nekoliko časopisa i publikacija (Republika, Književna Rijeka, Trag, Rukopisi, …) u Hrvatskoj i inozemstvu. Polaznik je nagrađivanog književnog projekta „Prirok“. 2017. godine osvaja prvo mjesto na međunarodnom Festivalu poezije mladih u Vrbasu, najstarijem književnom festivalu u regiji.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)