.
.
III
.
Jutros je glas došao
Jedan u me
Sa onih strana
Gdje tijelo
Sa zemljom jednači se
Jutros je glas
Jedan spojio moje
I vrijeme trava
Nacrtao anđela što miluje
Zacenjenu dušu
Jutros je glas
Jedan moje obje ruke
Moje obje noge
I jezik cijeli
U mrak materije
Odveo da tamo traže
Sunce vječnosti
.
.
IV
.
Nisu glasovi ovi
Izvan mene
U svakom od njih
Sadržan sam
I kad se jave
Usred beskrvne jave
I iz sna kada stignu
I kad se nenadano
Usele u me
S ulice ili u lice
Kad se sruče
Glasovi ovi
Donesu svakodnevna
Moja raspela
Bez nade u uskrsnuće
.
IX
.
Glas s neba ne dolazi
Stoljećima
Kad pogled digneš
Gore je samo prostranstvo
Materije
Ona pulsira
I šapće
Kamenu, pčeli
Ptici u letu
Ne Tebi
Što u jezik
Loviš
Svoju smrt
A ona kao vjetar
I dalje duva
Po bezdanama uma
.
.
X
.
Ima jedan glas
Na dlan ga
Staviti možeš
Ogrnuti se njime
Kad je napolju mrzla
Suhomrazica
Možeš se
U njemu izgubiti
Toliko je prostran
Nema te ljubavi
Koja mu je ravna
Ima jedan glas
Od tvog te
Prvog plača
Do groba prati
Pa i tamo
Mogla bi ga čuti
Duša
Da majčin šapat
Sluša
.
.
XI
.
A taj glas
Iznutra što se javi
I cijelog te poplavi
Strepnjom
Ne boj se
Nije pravi
Odlazak tamo
U grotlo samo
Gdje crvi žderu meso
Samo do ulaza te odvede
Da vidiš
Ni rukom
Ni nogom
Ne možeš preći
Preko praga
Na kojem se
Duša vaga
Plamenom stravom
XVI
O tebi jutros mislim
Moj glasu
O nadi što je nosiš
Da spas
Potraži
U predjelima
Izvan riječi
Za sve što se
Ne može izreći
Evo na vrhu prstiju
Stoji
I čežnjom svojom
Boji
Me cijelog
A nekad se stoglavo
U grudima
Zgužva
I ljubav proguta cijelu
Za ribu u vodi,
Šumsku jelu
I kamenjarku travu
O tebi glasu
Neizreciv što umreš
A s tobom svijet moj
Raspada se
I trune nasred srca
I svaki put
I sve iznova tako
Glasu moj mili
Moja bespomoćna
Rako
.
.
.
.
XVIII
.
Svako u sebi više
Glasova
Nosi
I sebi neznan
Bude
U svakom glasu
Po jedan svijet
Čitav
I cijela smrt
I kad se u se
Spusti
Kad se zagleda
U nutrinu i tminu
Svoju
Bezglasan bude
Od vike lude
Tek u smrti
Glas je pravi
Što se vine
U visine
A tamo
Samo
Onaj se plavi
Što glas svoj
Od svjetla
Mijesi
Pa sve od
Alfe do Omege
Bljesnu nam grijesi
I sve njegove stege
Opomenu
Po njima jesi
I ti
I smrt tvoja
.
.
XIX
.
Glasove
Ove
Na dlan stavi
Pa s njima u svijet kreni
Plavi
Nek budu kompas
Po kom ćeš znati
Sjever ljubavi
Istok smrti
Mjesto gdje bilje
Njeguje život
Kao čedo.
Glasove
Ove
Na dlan stavi
U njima senzor
Jedan ima
Da prepozna i u stravi
Radost krvi
Što bol mrvi
Jedini pravi
Most preko rijeke
Na kome cvile
Duše mile
Sve dok ne plate
Zemne sate
Glasove
Ove
Na dlan stavi
U njima i Ti i ja smo
Isti
Toliko živi,
Nalik bisti.
.
.
XX
–
Glasovi vode
U snu hode
Do krotkih
Tvari
U svitanje
Svijeta
I duša
Nad vodama
Lebdi
Od izvora
Do ušća tijela
Glas vode
U svakom
Napajaje
Času
I u svakom
Talasu
Isto dubi
Obale bića
Zato
U šumu vode
I blješte slobode
Za duše mlade
Besmrtne čiste
Beskrajne iste
.
XXIV
.
Kad smrt
Onu bolnu
U oči ti stave
Zlim glasom zabrave
Gurnu te u strave
Ima jedno
Slovo
Gdje se
Skriti možeš
I u njemu kuća
Tvoju ljubav
Nježnu
I svu blagu
Nadu
Tvoju ruku onu
Što s k nebu pruža
Tvoje srce
Čuva
Ima jedno
Slovo
Da te tebi
Vrati
U njem lice
Majke
Njene slatke
Gatke
Oko tebe oklop
I tvrđavu
Bajke
Oko tebe
Niti
Na kojim ćeš
Sniti
Oko tebe snuju
I smire oluju
Ima
Slovo
Ovo
.
.
XXV
.
O ima li glasa
Da iz
Groba ode
Preko smrtne
Vode
Preko svake
Sumnje
U slike zaumne
Gdje smo samo
Duše
I tijela se sruše
I svo meso strune
Usred te furune
A kako nas zovu
Imenima zemnim
Ili grijehom samo
Kojim računa se tamo
Vječnost pusta
I paklene vatre
U kojim se satre
Sve što jesmo bili
I bit ćemo mili
Saputniče krhki
O ima li glasa
Da do tamo ode
Makar samo šutnju
Makar
Ništa
Ne donio
Nikad
O ima li glasa
Da nas zatalasa
Preko smrtne vode
U vječne slobode
.
.
XXVI
–
A u šapatu
Tvome draga
Dođu sva blaga
I samo se očima
Tvojim mjeriti mogu
I kad u šapat
Uđem
Da mu okusim
Prostor
Ni gore
Ni dolje
Nisam
Niti u središtu
Svijeta
Već iznad stvari
Lebdim
U kosmosu između
Naših koža
Ili sam tamo
Od jedne do druge
Zvijezde prosut
Pa me tvoj dodir
Skupi
I nježno u srcu
Drži
U šapatu
Tvom draga
Naši su glasovi isti
U njima zora blaga
Sviće i iza Lete
Gdje ćemo nevini, čisti
Ponijeti ove
Trenutke svete.
.
.
.
.
.
