Esej

Izgnanstvo u tišini

.

.

Autoportret sa zavijenim uhom: Izgnanstvo u tišinu, ili rađanje pažljivijeg slušaoca ?

Seniha Pepić-Župljanin „Uvod u uvod“

Edicija Sent, Novi Pazar 2018.

 

…..Kada šetamo šumom zimi, ne shvatamo da će naša tela osetiti veću toplotu. Zimi, ogolelo granje dopušta sunčevoj energiji i svetlosti, da u intenzivnijoj meri prodru do nas, u dubinu šume. U kasno proleće i leto, pak, rascvetale i napupele grane drveća, iako donose pomamne mirise, sprečavaju dospeće toplote, te naša tela osećaju, uprkos višoj temperatuti vazduha, uistinu veću svežinu i hladnoću. Da li je novi dan, u svoj svojoj svetlosti i punoći, zbilja simbol obnovljivosti i rastuće snage životnog Erosa? Ne nosi li noć jednaku moć regeneracije, onda kada Mesec postane istinski Cornu copiae (rog izobilja), a Nocturno muzika koja miluje uši vangogovski neutešnog, ali u sebe duboko sigurnog Prometeja, koji oseća olakšanje zbog obnavljanja svoje džigerice noću, dok tama obavija svet. On se noću, obnovljene jetre, oseća sjajno, ne samo zbog sebe nego i zbog činjenice, da vatra, koju je ukrao za ljude, tek obasjavajući tminu dobija svoj pravi izraz, suvislost i totalitet. Svetlost, dakle, ne poseduje identitet i svest o sebi, ako ne stoji tik uz tamu. Pepićeva, osim što vešto rukuje svetlošću i tamom otkriva da, koliko je paperje doista lagano, možemo uočiti tek nakon nošenja gvozdenog tereta u rukama.
…..Nemirnim perom pesnikinja podseća, da je svet harmonija i borba suprotnosti. Jedno te isto prebiva u nama, rekao je još Heraklit: Živo i mrtvo, budno i spavajuće, mlado i staro, te u skladu sa načelom Panta rei ( sve teče ), u jednog istog umetnika, kao i u jednu istu reku, ne možemo ući dva puta. Ova neustrašiva pesnikinja, vratolomno se upušta u borbu suprotnosti. To svesno čini, ne da bi istakla antinomičnost, antagonističnost i disonantnost disharmoničnog sveta. Ona, gotovo pojkilotermički, poput rajske ptice čije telo poprima toplotu okoline u kojoj se kreće i obitava, oseća dubinsku, praiskonsku, drevnu zakonitost Kosmosa i civilizacijsku nužnost sazrevajućeg bujanja jednog samosvesnog bića: samo kroz antagonizam, naše biće se, odista, najbolje usaglašava sa stvarnošću, te postajući svesno vlastitog sopstva, izgrađuje samosvojni, konzistentni self-esteem (sliku o sebi). U skladu sa tim, stvaranje postaje uspešnije a, jednovremeno, u tom procesu davanja, ne gubi se pečat autentičnosti. Pepićkina poezija na taj način naglašava, da autentičnost ne znači neumitno autarhičnost i jalovu samodovoljnost. Nadalje, težeći da se usaglasi sa realitetom, ona na jedan socijalno adekvatan, poželjan i prihvatljiv način, izgrađuje sebe i svet oko sebe, decentrirano priznavajući svetu njegove slabosti, kao i samoj sebi vlastite. Seniha Pepić u tom, samo na prvi pogled u sebe zagledanom procesu introspektivne samospoznaje, ogoljuje i svet oko sebe, razobličava ga i skida njegove maske, potvrđujući davno poznatu esenciju, da život pod maskama možda jeste lepši, ali se zato teže diše. Pepićeva se ne boji slobode. Ona nije sartrovski prepadnuta od sopstvene slobode. Ne oseća da to što je čovek rođen slobodan, istog baca u kavez bez rešetaka, osuđujući ga na tu slobodu. Ipak, njeni stihovi impliciraju, da čovek ne može da ne izabere i da je jedino pravo ograničenje njegove slobode, uistinu sama sloboda. Pol Holbah je tvrdio, pomalo u očajanju da, dokle god dubinska potreba i porivi diktiraju i određuju naše izbore, oni ne mogu biti slobodni a, sledstveno tome, ni mi sami. Dakle, mi, u stvari, nemamo svoju slobodu izbora pa time, nužno, ni vlastitu slobodu. Pepićkinim bićem drhturavo, katkad iskričavo, a ponekad silovito-rasplamsano-frenetično, trepere poetska pobuda i poriv. Ona se ne libi da pokaže, da ta pobuda diktira njen izbor.
…..Pesnikinja nije ophrvana strepnjom od osvete razobručene lavine osećanja. Njeni vulkani se, katkada, izlivaju naglo, nezaustavljivo i eksplozivno, a nekada do erupcije dolazi tiho, polagano, smireno, mudro i postojano. U svakom slučaju, lekovito je dejstvo pepela nad njenim zatomljenim Herkulanumom i Pompejom, jer dariva čitaoca i potomke isceljujućim, blagorodnim poklonom: uputstvom za ratnu veštinu ili, kako da bez gubitka dođu do sebe samih, davajuću se svetu. To davanje ne mora uvek da nas zastraši, obeznani, osujeti. Ono ne mora da bude skopčano sa lišavanjem od bilo čega što do tada nosimo u svojim rukama. Naprotiv, ono te ruke neštedimice puni. Tako Jastvo, bez bojazni od svoje dezintegracije, ushićeno i nepokolebljivo ponire u Drugost, opravdavajući suštinu i punoću jednog kreativnog čina. Kao što ne postoje dva identična otiska jezika i dve iste pahulje snega, tako ne postoje ni dva istovetna bića. Raznolika razuđenost nije obespokojavajuća, nego nas nagoni da nikada ne pokleknemo u borbi za samoizgrađivanjem i vlastitim razvijanjem, koja pretpostavlja neizostavnu potrebu za nadopunjavanjem i selektivnim, kritičkim primanjem uticaja, po principu similis simili gaudet (sličan se sličnom raduje ). Pojedine pesme čitalac doživljava kao „hladan tuš“. Osvešćuju ga, nagoneći ga da bude svestan činjenice, da je njegov sudbinski zadatak, da istraje na putu svojevrsne autognoseologije, koja nosi prizvuk trnovite i, katkad, neumoljivo-nemilosrdne samospoznaje, neretko autofagocitozne, budući da ista podrazumeva neugodno razjedanje sopstvenog bića i prethodno postavljenih spoznaja, kao reviziji podložnih zakonitosti i istina. Pomenut „hladan tuš“, zaogrnut je u obličje nebeske kiše koja, u kontaktu sa izlivenom lavom, tvori topli gas, predstavljajući finu paru koja prepokriva vrhove vulkanskih kratera, simbolišući intelektualnu, sofisticiranu, rafiniranu misaonu transcedenciju svih burnih, silovitih razdiruće-strastvenih unutrašnjih procesa kiptenja, koji prate put sazrevanja i ličnog i globalnog uzrastanja.
…..U sudnicama svakodnevnog života, raznorazni lažni arbitri elegantiae uzvikivali bi: Audiatur et altera pars!(Čujmo i drugu stranu). Pepićeva neustrašivo klikće: Audiatur et mea pars!(Čujmo i moju stranu), ne želeći da time sebeljubivo nametne istinitost i objektivnost svoje vlastite istine, kao jedinog i neoborivog načela, nego težeći da pokaže svetu, da treba ozbiljno da računa i na njen glas, u zajedničkoj borbi koja donosi promenu. Njena poezija nalikuje zvukovima čineliste u simfonijskom orkestru. Činelista skromno i uzdržano, sve vreme trajanja numere, očekuje taj uzvišeni trenutak u kome će čitav orkestar zanemeti, da bi se čuo njegov kratak zvuk. Pepićeva, kao kompozitor reči i tonova ne boji se svoje visoke odgovornosti: da sačeka baš taj momenat, kada ceo orkestar zaćuti, da bi ona dobila šansu da odsvira svoj ton, bez straha od pogreške koja deluje tim uočljivije za publiku, jer svi ostali instrumenti ćute, a falš preti da izazove veće posledice, budući da su činele, „zdravorazumski“ promatrano, najjednostavniji instrument. Dakle, njena poetika minimalistički jednostavnog iskaza, obeznanjuje svojom filozofsko-kontemplativnom superponiranošću, transponovana na nivo jedne „tihovane“ umetnosti koja ne „bode oči“ preusiljenošću i sterilnom pretencioznošću. Eksternalizacija strasti i poetski acting out, nije uvek najubedljiviji i najefikasniji vid ekspresije unutarnjeg vrenja. Naprotiv, interiorizacijom sveta, njegovim propuštanjem kroz kritičke unutrašnje filterske mehanizme, ona donosi onu tihu, napetu, neizvesnu dinamiku procesa koji se odvijaju na naše oči, poput formiranja snežnog pokrivača i otvaranje latica ruže. Ovo liči na proces gutanja plena od strane gladne zmije, prilikom koga se na telu zmije mogu jasno ocrtati obrisi tela plena. Ali, Pepićkin otrov nije fatalan i ubojit u negativističkom smislu. Njen otrov je, uistinu, lek! Čitalac ga, gotovo sokratovski konzumira odmah, neodložno, u maleno-postepenim količinama, ponavljajući reči samog antičkog mislioca, neposredno pred stradanje: Ja sam spreman! Pepićkina poetika nije nužno i eksplicitno estetizovana u primarnoj funkciji dekoracije i detoksikacije njenog i čitaočevog duhovnog prostora. Ona ima etičku i gotovo egzistencijalističku vrednost i funkciju putokaza u kretanju napred, u susret promeni. Time ona ruši mitomansku privrženost kultu estetičke misije poezije, uvodeći princip estetike kao korektiva mnogo značajnijeg procesa individuacije i promene ličnosti i ponašanja, kao krajnjeg cilja svakog, pa i poetskog stvaranja. Pepićka pri tome, sve vreme, ne ide contra naturam (protiv prirode), nego deluje u saglasju sa prirodnim zakonitostima Vasione, koje naglašavaju potrebu povratka čoveku i načelima jednostavne prirodnosti, kao majci potonje meditativne nadgradnje i duhovnog načela incipit vita nova.
…..Zaključci koji su predmet besplodne, u životu neosvedočene intelektualizirane spekulacije, neživotvorni su, nekorisni i neprimenljivi u praktičnoj sferi ljudskog delanja. Time kontemplacija, lišena gotovo biologistički-nativističko-realističnog tkiva, postaje nešto što ne donosi promenu i ne može biti u službi umetnosti, uprkos svojoj pretenziji da bude korifej duhovne izgradnje. Ako je, kao što Hese kaže, čovek veličanstveni eksperiment prirode koji postoji samo jedanput onda, u životu i pisanju, ne treba da bežimo od ogleda, poručuje pesnikinja, između redova. Borba ne treba uvek da bude revolucionarna. Subverzivni vid akcije, dakako, može da bude mnogo delotvorniji i, u krajnjem ishodu, efikasniji. Bitno je ponuditi konstruktivna pesnička rešenja, koja proizilaze iz realnog sagledavanja života, jer umetnikova kontemplacija ne sme nužno biti otuđena od realiteta i psihopatološki lišena realne percepcije objektivne stvarnosti.
…..Time pesnikinja podseća, da lepota nije u posmatranju cvasti koja buja i lista koji se raspomamljeno razotkriva na drvetu. Lepota života i umetnosti kao serviliae vitae, sastoji se upravo u, naoko manje romantiziranoj i privlačnoj, ali čvrstoj, postojanoj, stabilnoj svrhovitosti poezije, koja predstavlja stablo sa dvostrukom ulogom i funkcijom: da vodu sa hranljivim materijama brižljivo i u potpunosti provede od korena do vrha drveta i da to deblo drži u najpravilnijem, najadekvatnijem položaju, koji bi na najbolji mogući način omogućio čitavoj biljci, sa svom njenom raskošno razbokorenom krošnjom, da dobije i upije svu potrebnu količinu svetlosti.

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Marijana Jovelić

Rođena 6.12.1974. godine u Subotici. Filozofski fakultet - grupa istorija, završila u Beogradu, gde je stekla i muzičko obrazovanje, završivši muzičku školu “Stanislav Binički”, odsek klavir. Objavila zbirke poezije „Кanosa pred tvojom dušom“ (2005.) i “Кondor” (Povelja, 2015). Кnjiga “Кondor” bila je u užem izboru za nagradu “Branko Miljković”. Poeziju i eseje objavljuje u periodici. Poezija joj je zastupljena u tri antologije. Zvanje kustosa i višeg kustosa stekla u Narodnom muzeju u Beogradu, odbranivši radove na temu: “Razvoj vojne kape u Srbiji od 1809. do 1941. godine “ i “ Partizanska propaganda u Srbiji 1941. godine, u arhivskoj građi Vojnog muzeja”. Autor je brojnih stručnih radova iz oblasti uniformologije, objavljenih u muzejskim i arhivskim časopisima, kao i u zbornicima naučno-stručnih skupova. Кroz stalnu muzejsku postavku Vojnog muzeja stručno provela preko 1500 delegacija iz civilnih i vojnih strukrura, najvišeg državnog ranga. Autor je izložbi “Iz nepoznatih fondova Vojnog muzeja” i “Dva veka vojne uniforme u Srbiji.” Radi kao viši kustos i vodič kroz muzejsku postavku u Vojnom muzeju u Beogradu. Član je Muzejskog društva Srbije.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *