Diana Burazer

Kako počinje priča o potopu

.

.

,

 

Protiv poezije

.

Smireno povlačimo
prst po hrptu,
dlan stavljamo
na lako propustan
oklop
između svijeta u kojemu boravimo
i svijeta u koji predano ulazimo.

Iskušavamo
mjeru prilagodljivosti
mogućnost dijaloga
vještinu naše plovidbe i
nepristajanja na tuđe obale.

Jesmo li i mi
u njihovom životu boravili –
pitamo se,

i hoće li nas posramiti
upravo napisan stih?

.

.

Kupila sam brdo

.

Kupila sam brdo.
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj.

Kupila sam brdo.
Ne šumu –
šuma ima moćna stabla,
krošnjama zaklonjeno sunce
lisnati hlad, sigurnost.

Kupila sam brdo.
Ne livadu –
livada je ravna,
zeleno jednostavna,
nebo se u njoj utopilo.

Što ću s brdom?

Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane.

Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje –
samo ako znaš zašto si kupila brdo.

Dobro – kažem pomirljivo:
slikar sam
i nisam,
pjesnik sam
i nisam.

Sanjar
koji je kupio brdo
jesam.

.

.

Sjena III

.

Uzaludno joj nudim
vjernost za vjernost.

Nestane
iskrsne
krene postrance
kao zaigrana
mudra podmornica.

Juri ulicama
nepravilno prelomljena rubnicima
oslobođena nepotrebnih detalja vlasnika,
svim tragačima
neprepoznatljiva.

Ne brine je ono što mene brine,
glava joj na mojim ramenima
grijeh joj u mom tijelu.

Povremeno,
pokošeni iznenadnim neonskim svjetlom,
udaljimo se jedna od druge.
Izmiče nam tlo pod nogama
ljulja se cijeli grad.
Dižem ruke u odbranu
dok se na mene ruše neboderi.

Kasnije
u mračnoj pokrajnjoj ulici
drhtim
čekajući da se sustignem.

.

.

Molitva

.

Odlažemo
danima skupljan teret.
Pružamo ruke prema zastoru
spuštenom pred prazninom
s nadom da ćemo,
prije preobrazbe koja se očekuje,
biti prepoznati.

Odričemo se lako
svih radosti prošlih dana
i smjerno se utapamo u kamenoj posudi
sa svetom vodom.

Na jednostavan način
netko nestvaran
oslobađa nas grijeha
i sve je oko nas posloženo
sa jedinom namjerom da
pristanemo na
kruh i
strah.

Dok slažem molitvu
od svojih riječi
zaleđena suza
u Gospinom oku
ulaže zadnji napor.

On stoji po strani.
Pretpostavljam da
razmišlja
kamo bi sa mnom
kada bude morao odlučiti.

.

.

Oprost

.

Spuštam
lancima vezane
mostove.

Niz hladne zidine
bacam duge konope.

Čuvari teško otvaraju
željezne kapije.

Naše prizemljene vojske
na poljani
svečano se postrojavaju
jedna drugoj
nasuprot.

Dok ti idem u susret
s obje ruke skidam nepropustan oklop
i razmičem rebra.

Drhti otkriveno srce.

Netko brižan
ipak
dodaje mi štit
i šapće: kreni,
nema granice
između pobjede i predaje.

.

……………………(iz ciklusa „Mali zapisi o velikim riječima“)

.

.

Mudrost

.

Postoji jedna fotografija, iz nekoga neodređenog rata, na kojoj mladić s aktiviranom bombom juriša na barikade. U školi se ona pokazivala uvijek kada bi nas učili što je to Hrabrost!

Fotografija je bila crno-bijela, i nije bilo moguće vidjeti boju mladićeva obraza. Niti je li u njegovim očima bilo sjaja.
Krv nismo primijetili. Ili smo bili premladi za takve analize.
Bez pogovora smo, uz bezgranično povjerenje prema učitelju, brzo usvajali značenje tako velike riječi: Hrabrost!.

O Strahu i Mudrosti učili smo kasnije!
Metodom vlastite kože. Dugo. I bez teatralnosti.

.

…………………..(iz ciklusa „Mali zapisi o velikim riječima“)

.

.

Protiv smrti

.

U brdima,
u istom vremenskom krugu,
drhte
lovac i lav

nevješti planinar
sluti lavinu

snijeg
na vrhuncu –
sunce.

Uzaludno je isprobavati umiranje.
U poštenom dvoboju
ono je uvijek neizvjesno.

Pusti,
neka vrijeme obavi svoj posao.

.

 

Nebeske jabuke

.

Kupujem voće
redovno,
jabuke i naranče
u plavoj staklenoj zdjeli na balkonu
izgledaju lijepo
i odgovaraju ostaloj
mrtvoj prirodi.

To je zdravo –
kaže Internet i moja prijateljica
kojoj je voće osnovna hrana.
Iz nedavne prošlosti
držeći u krilu nebeske jabuke
blagim smiješkom i klimanjem glave
poruku mi šalje pametna sijeda glava.
Nije ona slučajno tu – pomislim
nije slučajno u mojoj blizini
još uvijek mladolika i lijepa.

Moje jabuke danima borave u zdjeli,
sigurne.
Prije izlaska podignem rolete
dopustim jutarnjem suncu da im pruži
privid neubranosti
iščekivanje slobodnog pada i
polaganog bezbolnog nestajanja
na travnatoj površini.

Voće je zdravo –
podsjeća me nalaz nedavnog sistematskog pregleda
dajući mi dodatni poticaj
da jabukama
i sebi
ponudim drugačiji život.

Tvrdoglavo ostajemo
na istim stranama staklenog plavetnila
iščekujući noćni lahor
čaroban leteći tepih
na kojem ćemo jednom
jednostavno i veličanstveno
otputovati.

.

…………………(iz ciklusa „Nebeske jabuke“)

.

.

Pismo

.

……………………….Saši Meršinjaku

.

Čudna su vremena,
dragi moj.
Sjetno iščezavaju prizori
koje smo dijelili,
godine brzo prelijeću
zagrebačke kavane
i pjesnike.

Malo pišemo,
sve više vremena trošimo
na odgonetanju, nikad završene,
prošlosti:
potamnjeli anđeli,
nagnuti preko ruba,
ne posustaju,
mladi gipki akrobati
podižu hajku na slabije
i one jače.

Nije ovo vrijeme
kojim bi znao koračati.

Ako Bog u ruhu gurua
nepomično sjedi
pred šahovskom pločom,
i ako uživaš njegovu naklonost,
pošalji nam paket
s jabukama i votkom.
U porastu je oskudica uma
i poezije.

Noć je,
i lagano sipi sitna kiša.
Bojim se da tako počinje
priča o potopu.

.

.Italic – stihovi pjesnika Saše Meršinjaka

……………………..(iz ciklusa „Nebeske jabuke“)

.

Bicikl

.

U sjećanje ulazim kao po nekom vjerskom obredu; gasim svjetlo, prebacujem šal preko zrcala.
Lako odbacujem stvarnost, urođenu mi analitičnost, i samo se pustim…
Događaji bez dobi, suvišnih detalja, ponekad i bez mog izravnog svjedočenja, svedeni na miligramsku težinu, lebde.

Zagreb, rane pedesete godine prošlog stoljeća.

Glavni likovi:
Moj otac, ostarjeli dječak na Križnom putu, stiže u Zagreb bez ičega što bi ga zaštitilo od hladnoće, ljudi ni po čemu sličnih njemu, bez dokumenata koji bi potvrdili njegovo postojanje.
Majka, djevojka s otoka, koja je sudbinu najstarijeg ženskog djeteta u obitelji zamijenila bijegom na škole.

Radnja: Moj otac uči majku voziti bicikl u nekom malom mjestu u zaleđu Dalmacije u kojem su se slučajno sreli.
Trajanje radnje ograničeno je dužinom uličice kojom zajedno krivudaju.
Pa često ponavljam kadar.
Eh, taj bicikl.

To je jedino moje sjećanje u koje sam dopustila da uđe previše detalja, boja i zvukova.
Posljednjih godina ono se, nemilosrdno, miješa s nekim sličnim scenama iz osrednjih filmova.
I nisam sigurna da je ono više samo moje!

.

……………….(iz ciklusa „Nebeske jabuke“)

.

..

.

.

.


Diana Burazer

Rođena 1953. godine u Zagrebu. Diplomirala je Teorijsku matematiku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Od 1977 godine do 1992 godine živjela je u Mostaru, a od 1992. godine živi i radi u Zagrebu. Objavljivala je u mnogim hrvatskim i BiH časopisima, zastupljena u mnogim antologijama i panoramama hrvatske poezije. Dobitnik mnogih nagrada. Pjesme su joj prevođene na 10-tak jezika (francuski, engleski, njemački, norveški, poljski, rusinski, bugarski, makedonski, ukrajinski, slovenski jezik, španjolski, portugalski i ruski jezik). Članica je Društva književnika Hrvatske (DHK), hrvatskog PENa, Društva književnika BiH i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne. Urednica u izdavačkoj kući FiDiPiD. Objavila 7 zbriki poezije. Za svoje književno delo dobila je nekoliko priznanja.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)