Omer Ibrahimagić

Kretanje bez cilja

.

.

…………………………………………………………………………………….Signal je slaba svjetlost s fenjera.
……………………………………………………………………………………………………….Tomas Transtrőmer

.

.

…..Kretanje započinje na granici urbanog i ruralnog, nadomak prastarog zida, ordinatno ubodenog u stazu, nepravilnog i neuklopivog u vanjštinu od inoxa, granita i mramora. Prvi koraci djeluju oslobađajuće, a okretanje leđa (udaljavanje) od sigurnosti zajednice porađa draž naturalnosti što ju odmicanje naglašava. Lijevo su suhozidi, nepravilni, mukotrpno podizani, pod pokroviteljskim okom Biokova – nekad neprelaznog, a sada „uha probijenog za minđuše“. Hrpe kamenja dijele parcele koje izgledaju siromašno. Zazivaju nove investicije, no prije svega moderno ropstvo. Među njima, svako malo, zarumene se cvijetovi maka. Tamo gdje su u velikim grupama liče na zastave, pobodene u škrtu zemlju, crvenu od krvi proletera. Opozitno, opijum su za narod, poput religije, a pretvoreni u pitu makovnjaču pozivaju na siestu. Poluodrasle mirte, požutjele od fenjerastih cvatova bogatih teškim opojem, prekidaju savijanja nogu šetača u koljenima i kukovima i nukaju na mirisanje. Zaustavljanje je suprotstavljeno kretanju na koje smo upućeni, ali nije uzaman. Inspiracija (udisanje) ovog integrirajućeg melanža eteričnih esencija porađa i mentalnu inspiraciju. Bujaju ideje, a spokoj ih nenametljivo armira. Omora se još uvijek nije stigla ugnijezditi u plan kretanja. Svjedok sam čuda: napet postaje smiren – naučena užurbanost pretvara se u meraklijsko seirenje.

……Desno se pruža ograda, ujednačene visine i snage, nad više ili manje strmom liticom. Sigurna, nesalomiva, postojana, gotovo u jednoj šnjuri, oslonac je i prijatelj valjan. Njeno ujednačeno zelenilo je znalački umiješano u okoliš od četinara. Željezni plot ih iskaišava što im, kako vidim, nimalo ne smeta. Plot ih, vjerujem, steže i sputava, ma i brani od haramija. Samonikli titani, u funkciji su podržavanja: na mjestima polegli kao djetelina, gotovo oportuno, na mjestima opet uspravni, čudesnih kontura, nasuprot vjetru što ih kani primorati na položaj vazala. Dodiruju se i preklapaju kanoni zviždanja sa oglasjima cjelivanja kamena i mora. Čujno je prilično ravnomjerno disanje i ritmično pomicanje patika po davno izlivenom betonu. Udaljeno crkveno zvono udjene notu sakralnosti, bez koje bi šetnja bila manje osjećajna, manje plodna.

…..Plaža je rasprostrta, gotovo ujednačena, nalik prilično uravnjenoj hrpici riže, spremljene za prebiranje vještoga. Negdje su oblutci potpuno predati moru, povučeni, poput zemljouza, pod skute litice; negdje su uklinjeni u vodenu masu, poput kažiprsta proročanski okrenutog prema ostrvlju. Na mjestima kohabitacije sve izgleda prikladno, u suglasju. Jasna je granica, odvojenost je vidljiva i očima prepoznatljiva. Snaga soldata sa obje strane linije ne ohrabruje na značajnije manevre. Tek povremeno meandriranje čvrstog spram morskog, kontura nalik džinovskim konstriktorima, upućuje na skriveno dešavanje, sakriveno za zjene.

…..Zvukovlje mora je hiljadugodišnje, sa asortimanom na kojem bi mu pozavidjeli današnji opskurni gospodari svijeta, nenaviknuti na šarenilo, ok(r)uženi falangama što slijepo slušaju naredbe. Plopovi se čuju prilikom podlokavanja stijenja ili gotovo okomitog perforiranja vodene površi kamenom izbačenim sa obale koji tren prije. Zveket ulazi u nas i prožima tijelo nakon što se posve približimo moru i pretvorimo u uho: to malo kamenje iz morskih dubina biva privučeno prema naprijed, dodatno se usitnjavajući o stijenje. Brujanje je povezano sa dolaskom velikih talasa. Oni hitaju sa pučine, suvereni i nenačeti, kamikaze se mlaznim avionima zarivaju se u kamene mastodonte, uz posljednje javljanje pred konačno poniranje. Klepetanje dominira sudare li se veliki i mali valovi, rijetko je poput četverolisne djeteline, no zamjetljivo izvježbanom sluhu. Nekada hitro spuštanje galebova na vodenu površ može stvoriti sličan zvuk. Bućkanje prati kretanje individue, cijelim putem je sukladno neprekidnom radu mora, a latinska krilatica nomen est omen podsjeća kako ime uvale (Bućila) nikako nije izabrano u hitnji. Brektanje je prisutno u ovom repertoaru zvukovlja, ali jasno izdvojeno iz njega – ono je bastard. Morska plavet ga ne stvara, nije joj imanentno. Prenosi ga tek onda pošto ga proizvede neko plovilo. Može ostati dovoljno zvonko samo kada je more mirno, čak i pošto brodić iščili iz pogleda. Iako stranac i izrođenik iz orkestra, odveć je često i svakodnevno – ne možemo ga zanemariti.

…..Gotovo dvije hiljade koraka zacijelo ispunjava mapu puta, okončanog spuštanjem do granice čvrstoga i tečnoga, uz rahatluk na količinu od isporučenog aerosola. Milioni se kapi raspršuju po prostoru kroz koji struji šetnica. Simfonija razumijevanja, vlaga pod nogama, prijateljska sol u očima i nosnicama, zalog su sreće prilikom presijecanja ciljne vrpce. Spomenik, položen poput stećka, nostalgično pozdravlja one koji dolaze u kamp. Veliča Dalmaciju i Dalmatince, može se to iščitati sa preostalih riječi, nepovrijeđenih nakon vandalskih opačina. Nove falange su orgijale, skrnaveći sarkofag koji je generacijama služio umjesto itinerera. „Ko će koga neg’ svoj svoga“- odzvanja mi, opet i opet, duboko u glavi, dok dešifrujem poruke kamenoklesara urezane u vrijeme inicijalnog oblikovanja, u vaktu što ga današnji mračnjaci nazivaju „mračnim“.

…..Kroz pokrov od zelenila pogledam u nebosklon, svijetao i čist nasuprot našim izranjavljenim dušama, duboko dolje. Okrenem se oko svoje ose, prizivajući vrijeme, ljude, pokrete, poglede smijeh… Obilazim, gotovo ritualno, (ne)ograničene prostore nekadašnjeg akvatorija sreće, proburažen sa pregršt pokretnih slika, na momente u hibernaciji, u patosu od čijeg utjecaja ne želim umaći, ne želeći biti sačuvan. Tek fenotipski sličan sebi, sjedim na istoj klupi, više od tri desetljeća stariji i gotovo tri desetljeća iznenađen neočekivanim obratima. Ustajem i mahinalno krećem natrag, vapijući za zaštitnom folijom što me je obujmljivala. Preskačem basamak gdje je, u vrijeme njegovog nastanka, upečaćeno „1966. M.F.“. Pola je stoljetja prošlo, bjelodano je kako se nismo proslavili. Valjda smo trebali biti bolji …

…..Putovanja su, kazuju, primamljiva dijelom i radi povratka. A staza ga zaziva, nikako obesmišljenog, s obzirom na sve uočeno. Oči gledaju slike što su ih gledala leđa – leđa na povratku posao očiju preuzimaju. Skakutava vjeverica me znalački skreće od ishodišta, a cijeleći dodiri đonova glačaju vjerovanje i nadu u dobro, podsjećajući kakvim sjajem mogu sjati kaleidoskopi pozitivnoga. Udišem južinu, osjećajući se privilegovan. Opazim nešto što mi magnetski zakuje pogled, potom i pažnju. Kamen rascijepljen bokorom nije ni slutio da će pokleknuti, tvrdlina nije mislila da će ustuknuti pred mehkoćom. Ipak, pocijepanost ne znači kraj. Nad kamenom je raskriljen život u punini u koju ne treba dvojiti. To je insignija koja blješti u mrklini, pružajući jedan od modela za ponovnu uspostavu.

…..More i tajne ljepote su sada sa moje lijeve strane – čini se da je zamamnije biti okrenut u lijevo i gledati prema pučini, u udaljene bračke krajobraze, naziruće a nedovoljno prepoznate. Na graničnicima, pedalj iznad šetnice, sukladnim vijuganju staze, upečaćene su „godine koje su pojeli skakavci“. Na jednom, gle, ime je moga grada, moje drage Tuzle, nevješto upredeno, ko zna kada i ko zna od koga. Ubilježih ga pogledom prepunim ponosa, ovlaš prepokrih jagodicama, zadovoljan zapisom o zaleđu, o zemlji bosanskoj, tu – nadomak priobalja.

…..Korak po korak, pomičem se, prožet svim i svačim. Paradoksalno, hitam ka natrag, ka početku. Sustižem sebe u prošlosti, sustavno me osvaja neka oporost u ustima, kao poslije oskoruša. Uvlačim se u stvarnost, šunjajući se kao ilegalac u ovaj svijet, hiposenzibilizirajući se protiv alergije koju promovira. Ponovno me privuče onaj zid, odmetnik od vremena i prostora. Dok ga milujem i runim, kroz prste mi struji neki bolji vakat, gotovo opipljiv. Istovremeno, zvoni novi zvuk, neusklađen sa simfonijom za čije sam tonove bio zakačen u šetnji. Teški batovi drobe kamen. Interesi krupnog kapitala od običnika prave mrvice: opominjuća je stigma ozračja u kojem smo centrirani. Poruke sa jutarnje mise pokušavaju osnažiti živući dio Baške Vode, obećavajući tremolo lokalnog župnika kratko revitalizira negdanje vrijednosti i hitro odlazi u nepovrat. Slabi su to signali, nedovoljni za svjetlost i preokret. A oni, što su im makovi nekada pokrivali polja i misli, zadovoljno trljaju ruke, razbaškareni nad novonastalim hotelskim kompleksima i konačnom odijeljenošću od običnih, od drugih i drugačijih, od pučana. Sve izgleda kao u američkim filmovima – toliko nestvarno i dojmljivo da, već u hipu, pomislimo da je upravo tako kako nam se čini. No, mi više nismo scenaristi i režiseri sopstvenih pomicanja, sopstvenih života. Krećući se bez cilja, prestali smo biti čak i organizatori i postali puki protagonisti, razbaštinjeni i nezreli za sraz.

…..Fleka čovjeka, skamenjenog nad morem i vremenom, pomilovana je i ogrijana ovostranim Suncem što niče, nahrupljuje i šiklja preko hrbata Biokova, brzo ponirući u ambis, u dubine. Sjena čovječije glave, onostrano crna, pruža se koncem plaže, prelazi granicu, naliježe na dobrotu mora i uranja u neki bolji svijet.

 

………………………………………………………………………………………………………………Južnjačka Utjeha,
……………………………………………………………………………………….Baška Voda / Brela, proljeće 2017.

.

.

.

.

.


Omer Ibrahimagić

Rođen je 1968. u Tuzli. Objavljivao je poeziju i prozu u mnogim bosansko-hercegovačkim i balkanskim časopisima. Objavio je pet knjiga. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine. Dobitnik nekoliko nagrada za književnost. Profesor je Univerziteta u Tuzli i doktor medicinskih znanosti. Oženjen je, otac kćerke i sina.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)