Elena Kadare

Ljubav

.

.

.

     Elena Kadare je žena čuvenog albanskog pisca Ismaila Kadarea. Poslije napuštanja Albanije, iz koje je pobjegao od Aljijinog rezima (1990. godine), Kadare je iz protesta ostao da živi u Parizu, gdje je izabran za člana Francuske Akademije. Danas ovaj bračni par boravi podjednako u obje zemlje.   Taj veliki i u svijetu priznati pisac imao je sreću da na svom stvaralačkom putu sretne jednu izuzetnu osobu, dostojnu sebe, koja je svakako za njega bila prava blagodjet. To je Elena Guči, njegova žena koja je i sama pisac. Rodila se 1943. godine u Elbasanu, gdje je završila gimnaziju, a albansku književnost i jezik u Tirani.   Prvo je radila kao novinar, a zatim kao urednik u izdavačkoj kući «Osmi novembar». Prvu zbirku priča Ugasi svjetlo, Vera objavila je I965. godine, zatim roman, Težak porođaj, pa novele Mlada i opsadno stanje, prema kojima je napravljen i film. U Parizu je objavljen njen roman Žena iz Tirane. Sa Elenom Kadare sam se upoznala još dok su bili egzilanti 1990. godine. Memoare Nedostatak vremena je objavila 2010. godine.

.

.

     Gospođo Kadare, vi ste žena slavnog albanskog pisca Ismaila Kadarea. Vi ste sami pisac. Slučaj i sudbina su sastavili dva izuzetna bića. Predpostavljam da je i vaš susret bio takođe izuzetan, zato me zanima kako ste se upoznali i uopšte o vašoj jubavi i profesionalnoj saradnji.

.

     Kada sam bila u gimnaziji, sa šesnaest godina, svi smo u odjeljenju obožavali Ismaila Kadarea, jer je pisao prekrasne pjesme koje smo učili napamet. Tada je objavio zbirku Sjena za koju je dobio Nacionalnu nagradu Republike. Bio je vrlo poznat među mladima. I sam je bio mlad, imao je tada  dvadeset i jednu godinu (1957. godine). Stalno sam govorila o njemu u razredu i znala sam napamet njegove pjesme. I jednog dana, moji školski drugovi koji su znali koliko volim tu poeziju i koji su pomalo bili 1jubomorni na Kadarea, a koga nijesam poznavala, o kome sam mogla samo da sanjam, stavili su na moju klupu novine u kojima je najavljena ta nagrada, a fotografiju zalijepili. U to vrijeme i sama sam pisala priče koje su objavljivane u Pioniru. Kasnije sam bila objavila jednu priču u omladinskom časopisu Glas omladine.

      I jednoga dana sam primila pismo iz inostranstva. Cijela gimnazija je saznala da je došlo pismo iz inostranstva od Kadarea. On je tada bio student u Moskvi. U hotelu Moskva dobijali su poštu i časopise koji su stizali iz Istočnih zemalja. I on je uzeo časopis i našao moju priču. I vjerovatno, kao stariji kolega, napisao mi je nekoliko riječi: « Pročitao sam tvoju priču koja je vrlo lijepa. Nastavi da pišeš i ne plaši se. » Dodao je još da treba da čitam Hemingveja i Remarka koji tada još nijesu bili prevedeni, nego su objavljeni dvije godine kasnije. Naravno, bila sam na sedmom nebu, jer mi je pisao moj idol i to svojom voljom.

     Kasnije mi je ispričao kako je došlo do toga da mi napiše pismo. U gimnaziji smo imali književni kružok. Tim kružokom je rukovodio jedan albanski pisac koji je još živ, Dimitar Đuvani, koji je napisao kasnije jednu predivnu knjigu zbog koje su ga osudili na fizički rad u fabrici. Pošto je on rukovodio tom sekcijom, dobro me je poznavao. Međutim, i on je pošao u Moskvu i bio s Ismailom. Ismail ga je pitao: »Ko je ova djevojka koja ovako dobro piše?» On je odgovorio: «Ta djevojka je vrlo lijepa.» Kasnije mi je Ismail ovako rekao: «Ja sam ti pisao to pismo, koliko da ti čestitam za priču, toliko da bih za vrijeme ljetnjeg raspusta imao djevojku, i dodao, naročito zbog drugog razloga! » I zaista, bio je vrlo uobražen i drzak. Ja sam mu, naravno, odmah odgovorila. On je meni napisao nekoliko rečenica, a ja njemu pune dvije stranice. Ispričala sam mu čitvu priču šta rade moji školski drugovi, čime se bavimo. I kako smo bili na ekskurziji, ubrala sam ljubičice i stavila ih u pismo. I u knjizi Piščev atelje Kadare piše da mu je jedna djevojka iz Albanije poslala  cvijeće  u  Rusiju i šta je to značilo za njega.

     Dok je je boravio u  Moskvi bio je razuzdan, puno je putovao i  postao pravi kolekcionar djevojaka. Kasnije je mrzio taj period svoga života i zato je napisao: «Od takvog života me je spasilo pismo jedne djevojke koja mi je poslala ljubičice i koja me je podsjetila na moju zemlju. Tada sam to razumio kao neku prevaziđenu romantiku, pa sam se od srca nasmijao. Tek sam kasnije shvatio koliko je to na mene djelovalo». I dodao: «To je bila moja buduća žena.» Znači,   napisala sam mu pismo i on mi odgovorio da mu pošaljem moju fotografiju. Ali u to vrijeme, pošto sam vaspitavana u vrlo konzervativnoj porodici, to se nije radilo da djevojka pošalje fotografiju momku. Tada mi je bilo sedamnaest godina. Napisala sam mu da neću da mu pošaljem fotografiju zato što nijesam lijepa. On je  pomislio: pa mene je moj drug prevario, i nije mi više pisao. A djevojke mu tada nijesu manjkale.

     Kasnije, kad se vratio u Abaniju, sreo se jednom na ulici sa jednim mojim rođakom, Našom Jorgačijem (koji je napisao nekoliko knjiga), a ja sam upravo prelazila ulicu Barikada i kad priđoh, rođak reče: »Ovo je moja bratučeda, a ovo je Ismail Kadare.» Ja sam po fotografijama savršeno znala Ismailovo lice, znala sam ko je i zbog svega ranijeg, bila sam vrlo zbunjena i uzbuđena. Jer, dok sam se primicala, moj rođak mu je rekao da je to Elena Guči i on se naravno sjetio. Tada sam bila na prvoj godini fakulteta. Ismail je u tom trenutku bio vrlo ciničan, rekavši, upravo pred mojim rođakom: «Zašto mi nijesi odgovorila na moja pisma?» Tada smo se prvi put sreli i on se usudio da me pita u prisustvu mog rođaka: «Da li bi voljela da pogledaš filmove koje sam napravio u Rusiji? Dođi kod mene i zajedno ćemo ih gledati na plafonu.» Drugim riječima, gledaćemo ih opruženi na patosu. To je bilo nešto toliko drsko i, bogami, hrabro, pred nekim ko mi je rod, ko je vrlo skroman i umjeren. Mog rođaka je to veoma uvrijedilo, što mi je kasnije i prebacio. Ja sam se, naravno, plašila mog rođaka i sama se zapanjila tom napadnom nastupu. Znam da sam mu se dopala i da me je zato pozvao, ali uprkos tome, bio je vrlo rezervisan i nije uputio nijedan kompliment.

     Odmah mi je dao svoj broj telefona.  Ali, ne možete ni zamisliti kakav je tada bio košmar u Albaniji s tom spravom. Većina kuća nije ga imala. Ja sam živjela u internatu. Telefon je postojao u kancelariji direktorke i nije bilo načina da se zakaže sastanak. A u pošti je trebalo provesti puno vremena… Preostalo mi je da odem kod tetke, sestre moje majke, jer je njen muž bio direktor Radio-televizije u Tirani, pa su imali telefon. I javim se Ismailu. On me je, naravno odmah pozvao. Upravo je bio dobio trosobni stan. Zaboravila sam da kažem da smo prije toga bili na igranci u mom internatu. Ismail je našao jednog kolegu koji je takođe  pisao i kome je pomogao da objavi jednu knjigu. Taj čovjek, Naum Prišti, radio je u časopisima, i znao me je dobro i Ismail je došao sa njim na igranku u naš dom. Pošto se nijesam usudila sama da izađem sa Ismailom, jedna drugarica, Meri, me je pratila da se prošetamo malo oko doma. Kad smo izašli, Ismail je odmah izvadio nožić i, kako sam tada imala dugu pletenicu, otsjekao čuperak. Zapanjila sam se kako je on to otsjekao pred Meri i onim drugom. «Ovo za uspomenu» – reče. Ponašao se veoma slobodno, što nas je čudilo.

     Moj brat je u to vrijeme takođe studirao u Tirani i naravno dobio savjete od roditelja da me čuva da ne izlazim uveče, da se ne zabavljam. U domu smo se bili dogovoril za sljedeću igranku. Međutim, Kadare je nestao i nekoliko dana se nije javljao. Kasnije mi je rekao da je našao kamion i otišao u Đirokaster da se preseli i da zato nije došao na igranku. Kada se vratio, najzad smo zakazali sastanak! Moja drugarica Meri me je dopratila i otišla. Ja sam se puno plašila i od mojih i od njega i nijesam znala šta da radim.

     Sad ću malo da se vratim unazad, da bih objasnila neke stvari. Ja sam rodom iz Albasana. I kad sam završila gimnaziju roditelji nijesu htjeli da ja nastavim studije, jer trebalo otići u drugi grad, Tiranu, a oni nijesu htjeli da me puste samu. U to vrijeme, ako je djevojka htjela da ode u drugi grad, trebalo je da se vjeri, ako hoće da studira. I  meni se dogodila potpuno groteskna stvar: sva se familija okupila da bi mi našla vjerenika. I našli su mi jednog inženjera u Tirani. Bio je sasvim beznačajan, ali eto, bio je inženjer. Mene se to nije ticalo. Ja sam htjela da odem, pa bilo pod kojim uslovima i rekla sam: u redu, u redu, samo da bih otišla za Tiranu na studije. Ali čim sam stigla u Tiranu odmah sam raskinula. Bio je to čovjek bez ikakvog interesa. To što je patio, nije me zanimalo. Pogotovu što je bio stariji. Sada su se moji roditelji našli u vrlo teškoj situacili, jer su imali kćer koja je raskinula vjeridbu. Mislili su, neće naći  muža poslije toga! Tada je to bilo vrlo kompromitujuće. Moji roditelji bili vrlo strogi i pazili su me da ne nađem nekog ljubavnika i zato je trebalo da me uvijek neko prati…

     Dakle, kada sam došla kod Kadarea on me pita: «Elena, nijesi valjda nevina?» Bila sam šokirana tim pitanjem. On je bio naviknut da u Rusiji svakog dana mijenja djevojke i bilo mu je prirodno da je tako. Ja sam se strašno naljutila. A on je rekao: «To nimalo nije interesantno što si nevina. Treba da dođeš jednom da provedemo noć zajedno da to sredimo.» Zaprepastio me je takav govor. Sjećam se kako sam svaki put govorila drugarici, kad bih se rastala od njega, kako on govori grozne stvari.

.

.

     Da li ste bili zaljubljeni, i ako jeste, da li ste mu davali otpor?

.

…..Zaljubljena sam bila još prije nego sam ga upoznala. Sjećam se kako su me u gimnaziji zadijevali. I, naravno, nijesam ni davala otpora, jer sam se plašila da me odmah ne ostavi. A ja sam željela da ostanem sa njim na miran i blag način, bez trzavica. U to vrijeme se izgradio taj odnos među nama: on je rekao da ću ja uvijek raditi ono što on hoće, bez obzira na moja prava. Šta on hoće, to treba da se uradi. I  tako je ostalo i sada.  Ja sam bila mnogo vezana za njega zbog literature.

.

.

     Da li je on bio zaljubljen u vas?

.

…..Nikada mi nije rekao: »Zaljubljen sam u tebe.» Tada sam bila ljuta na njega, jer sam imala utisak da je s vremena na vrijeme išao sa nekom drugom djevojkom. Jedno popodne tako sam bila vrlo uvrijeđena da sam htjela da raskinem. On mene ne voli. I stvarno sam otišla u Elbasan kod mojih roditelja, rekavši da je sve svršeno. Mislila sam da se nikada neću raz1jutiti. On mi je napisao pismo i poslao po onom istom Dimitru Đuvaniju. To pismo i sada imam. Tu je napisao: «Dobro znaš da te volim». Ja mislim: kako je bilo tada, tako je ostalo za svagda. Roditelji su o svemu saznali jer su dobijali anonimna pisma u kojima je pisalo da se zabavljam sa jednim degenerikom, arivistom, skitnicom i bukačem. A prije toga, otac je došao u Tiranu, sjećam se, bilo je četiri sata ujutru, u dom i rekao mi: «Ako toga tipa ne napustiš odmah, povući ćemo te sa fakulteta.» Rekla sam im da ću ih poslušati, na sve sam pristala, samo da me ne udalje od Ismaila. Od tada smo morali tajno da se sastajemo, jer je bilo više nemoguće da se nađemo na ulici. Sastajali smo se u kući Ismailovih prijatelja. Jedna od tih kuća je bila vrlo blizu doma. Tamo me je moja drugarica Meri pratila, a moj brat me je nadgledao izbliza da je stvarno bilo teško umaći. Moj brat je bio vrlo blag i dobar, razumio je stvari, ali je zbog roditelja govorio da se okanim svega. Ipak se to nije moglo sakriti, roditelji su saznali i zaista su me povukli sa studija i zatvorili me u kuću. Rekli su mi: «Nećeš više ići na fakultet.» Zamislite moje očajanje!

…..Malo prije sam pomenula onu moju tetku što je živjela u Tirani, ženu direktora Radio-televizije Tirana. Njoj sam sve ispričala. Tada se okupila cijela rodbina kao porodični savjet da se odluči šta će biti sa mnom. Govorili su mi: «Šta će ti pjesnik?» Tada je on bio poznat kao pjesnik, pošto je dobio najveću nacionalnu nagradu… Svi su pokušali da me odvrate. To je nestabilno zanimanje, nije siguran, za toga žena ništa ne znači, govorili su. A kako sam raskinula već jednu vjeridbu, za njih sam bila izgubljen slučaj, pa su baš htjeli da me spasu. Tada je ta moja tetka intervenisala i rekla da će ona mene uzeti kod sebe i da će me izbliza čuvati. I porodica pristaje.

…..Ta žena je bila izuzetna, i još uvijek je. To je jedina osoba koja me danas prima sa puno nostalgije za tim prošlim vremenima. I ja njoj redovno telefoniram. Zaista je fantastična. Studirala je klavir u Zagrebu, u Italiji, a njena djeca su studirala u inostranstvu ozbiljne i visoke škole. Ta žena je sa šesnaest godina bila sa braćom u partizanima u pokretu otpora, pa je zato imala odličan položaj u društvu. Radila je u ministarstvu kulture. Poslije rata nastavila je studije u Zagrebu, a zatim se udala za svog čovjeka, generalnog direktora Radio-televizije, čiji je položaj bio značajan za ono vrijeme. Imali su odlične uslove za život. Ona me, znači, uzima kod sebe…

…..I ta pametna žena, prvo što je uradila jeste da telefonira Kadareu: «Ismaile, zašto biste se vi skrivali i mučili, dođite pravo kod mene i sastajte se mirno sa Elenom.» Ona je uradila suprotno onom što je rekla zato što je shvatila da je naša veza bila jača od svega. Jednostavno, tako je moralo da bude. Kažem, bila je genijalna. I tako je Ismail dolazio kod nas. Ta dama je vodila bogat društveni život, priređivala je velike večere, pozivala u svoju kuću značajne ličnosti. I kad bi gosti kasno odlazili, tada je Ismail dolazio. A kad nije bilo gostiju, Ismail je dolazio na večeru. I to je bila vrlo zgodno za nas dvoje. Ipak, vjerovatno, zahvaljujući opet anonimnim pismima, moji su saznali za naša viđanja i moj otac je ponovo došao, ali ovoga puta beskrajno bijesan. Došle su i tetke i stričevi i bratučedi, ama cijelo pleme, i rekli su mi, pošto sam im rekla da ga volim: «Dobro, onda se udaj za njega.» I kao vrhunac skandala Ismail mi je rekao da se neće nikad ženiti! A ja, da bih se pokazala isto tako modernom kao ruske djevojke, i ja sam rekla da se neću udati. Nijesam tako mislila, ali da bih dokazala da sam i ja moderna, tako sam rekla. On mi je pričao kakve su bile te Ruskinje i ja da bih bila dostojna njega, htjela sam da ličim na te djevojke. Pa sam, sa krajnjom iskrenošću, koja nije bila ništa drugo do nevjerovatna naivnost, pred svim tim velikim porodičnim skupom rekla da se ni ja neću udati. «Kako, hoćeš da mu budeš konkubina?!» Potvrdno sam odgovorila. Opšte zaprepašćenje. Sve to vijećanje i porodični savjet trajalo do pet sati ujutru. Bila sam krajnje iscrpljena. Moja majka je neprestano plakala: «Ti ćeš me udaviti. Kakva sramota!» Svađa i trzavice su trajala oko dvije godine. I odjednom, Ismail je došao u kuću moje tetke kasno poslije večere, oko dva sata ujutru. Kad sam ga ispraćala na vratima,  rekao je: «Vjenčaćemo se.» A ja onako naivna kao i uvijek, da bih se pokazala da sam moderna, rekoh: »Ma ne, znaš da smo se dogovorili da se ne uzimamo.» Tada mi je zviznuo šamar, kako sam se usudila da mu protivrječim! Ja sam mislila da će mu se to svidjeti. Kako se to on odjednom predomislio? Otišao je bijesan i više se nije pojavljivao. Danima sam plakala i po običaju, tetka je to sredila telefonom: »Dođi ti kod nas, ne moraš zbog nje, ali dođi na večeru da budemo zajedno.» On je zaista volio moju tetku i došao je, ali je bio namršten, nije me ni primjećivao. Pošto smo se uzeli, svake večeri smo navraćali da je posjetimo.

…..Sad ću da se vratim jednoj drugoj priči koja se događa prije ove 1962. godine. Bila sam na raspustu, kući u Elbasanu. Nedaleko odatle održavao se Međunarodni festival omladine iz Istočnih zemalja gdje je i on učestvovao. Jednog dana dobila sam telegram u kome javlja da će doći kod mene. Moji su mislili da on dolazi da me najzad zaprosi. Svi su bili ljuti na njega i očekivali da on sad sve popravi. Moji roditelji su bili toliko zbunjeni njegovim predhodnim ponašanjem da nijesu znali kako da se postave prema njemu i kako da se ponašaju, pa su odmah telefonirali mojoj tetki koja je bila na odmoru na Ohridskom jezeru u Podgradecu, da je konsultuju. Moja tetka je odmah došla sa svojim mužem. I tako su moji roditelji malo odahnuli…

…..Ipak, atmosfera je bila napeta. Kao nijesmo htjeli da se pripremamo, a kuća se dotjerivala, otac je išao na pijacu, ali sve nekako u zategnutoj situaciji. Stalno su se pitali: ma zašto dolazi, šta hoće? Ali ipak su se nadali da će se nazad izjasniti. I šta je Kadare uradio? Kad je došao, izdvojio me malo dalje od njih i cijelo vrijeme razgovarao sa mnom. Meni je bilo vrlo neugodno. On se ponašao nadmeno, ne obraćajući pažnju na druge izuzev mene. Kad je stigla tetka, atmosfera se popravila, jer se ona puna šalila i smijala. Majka ga cijele večeri  zagleda, pa me pita, a Ismail je bio tada vrlo mršav: « Kakav ti je to čovjek sa naočarima, i uz to još boem, kad si mogla da se udaš za silnoga momka!» I u toku cijele večeri on je razgovarao sa mnom ne mareći za druge. Pobrinu li su se da on spava u drugom dijelu kuće da se mi ne bismo slučajno sreli. Kako sam već rekla, vladala je opšta nervoza. Sjutradan je otišao, naravno, bez ikakve izjave o ženidbi. Otac je bio bijesan.

…..Otac i majka su pošli kao obično u apoteku gdje su radili, a Ismail se vratio poslije dva sata, pod izgovorom da mu je voz umakao. Bila sam srećna, a opet uplašena da li ga je ko vidio. Tako smo mi ipak ostali sami cijelo jutro. Kad su roditelji došli on je ostao na ručku, ali nije nimalo bio ljubazniji nego predhodnog dana. I otišao je. Samo mi je poslao telegram u kome kaže da misli na mene.

…..Kasnije mi je objasnio šta se sa njim događalo kad je bio kod nas. On je imao namjeru da pobjegne iz Albanije, da je napusti. Tada je putovao u Finsku u koju je bio pozvan i imao je namjeru da se ne vrati i došao da se oprosti od jedine djevojke koju je volio. Zato nije moglo biti riječi o prosidbi. Objasnio mi je da nije podnosio socrealizam, atmosferu i sve stege i strahote koje su postojale u Albaniji. Dovoljno je sjetiti se psihičkih tortura u Hodžino doba, pa da se shvati njegov položaj. I zato je tada bio vrlo nervozan, radilo se o njegovoj budućnost i vrlo važnoj odluci, pa mu nije bilo stalo do osmjeha i ljubaznosti.

…..Poslije dužeg i teškog kolebanja,  pošto je odlučio da ostane u Albaniji, došao je predlog za brak i onaj šamar. Znači, tetka nas je svojim šalama pomirila i sad se mi spremamo za svadbu. Ja sam mojima poslala telegram. Oni su već billi shvatili da nijesu mogli da utiču na tu vezu, a pošto su svi znali da  njihova kćer ima ljubavnika, bili su zadovoljni što će se brakom okončati tračevi i intrige. Kao što sam rekla na početku, mi smo postali intimni brzo, što nas je zbližilo i to nikada nijesam zažalila. Ali je tačno da sam se napatila zbog tih spoljašnjih peripetija i uplitanja drugih. Pošto me je on onako ubijedio da «nećemo sklapati brak», pristala sam da doživotno budem njegova ljubavnica, kao Sartr i Simon de Bovuar, ali Meri i ja smo maštale da ipak rodim jedno njegovo dijete koje bismo nas dvije podizale. Tako smo sanjale.

…..Jednom je otputovao u Skadar i ostao tamo neko vrijeme i kad se vratio predao mi je roman General mrtve vojske. To je bilo nešto fantastično! Do tada je pisao samo pjesme i bio poznat kao pjesnik. Ali još u Moskvi je bio napisao jedan roman koji je krio, a koji je nedavno izašao u sabrana djela pod naslovom Grad bez reklame. Ja sam obožavala njegovo djelo.

…..Znači, pošto smo se odlučili na brak, ono vrijeme do vjenčanja bili smo vjerenici, ali on se stidio toga. Htio je da bude onaj moderni momak koji ne obraća pažnju na narodne uzuse i običaje, mladi poeta i boem kome su se svi divili, pa je u tom času  bio diskretan. Za svadbu je napravio veliko veselje. Doveo je u svatove čitavo udruženje pisaca i oni su me uzeli od roditelja u Albasanu i pošli smo za Tiranu. U Tirani se tetka potrudila oko spremanja. Kadare je pozvao samo prijatelje i kolege u svoj stan, a ne porodicu. Zanimljivo je to što je on započeo «modu ženidbe». Sa te svadbe otišlo je nekoliko parova koji su se brzo uzeli. Da bi pripremio svadbu, kako nije imao novca, prodao je kameru koju je kupio od nagrade za jednu zbirku. I nedavno smo gledali snimke što me je snimao prije nego je prodao kameru. Bilo je čudno vidjeti kako smo izgledali poslije trideset godina. U stvari, to je fantastičan dokumenat koji ću ti pokazati jednom. Znači, dok smo bili vjereni slabo smo se pojavljivali u javnost. Ali zanimljivo, čim sam ostala u drugom stanju, izlazili smo takoreći svako veče. Ko bi njega razumio…

.

.

…..Koliko sam shvatila, Kadare vam je bio vjeran u braku?

.

…..I ja to mislim, ali nimalo se nije ustručavao da se udvara nekoj ženi preda mnom. Kao i svi muškarci, i on je sujetan i godilo mu je kad su mu govorili da sam lijepa. Ja mislim da je on ostao sa mnom zato što sam mu bila vrlo odana.

.

.

 …..Nije samo to. Bilo koja žena mu je mogla biti odana. Ali vi ste njemu odgovarali i duhovno i intelektualno. Vi ste takođe pisac, znali ste da ga razumijete kao stvaraoca, da mu budete partner u najvažnijem poslu. Prema tome imate kvalitete da živi sa vama i da vas voli.

.

…..Mnogočemu me naučio. Mnoge stvari mi je rekao, literaturu je odlično poznavao, znao je ruski. Satima mi je pričao o knjževnicima. Govorio mi je: «Tvoj najveći kvalitet je što znaš da vodiš razgovor.» I nevjerovatno je to, kad smo se uzeli, provodili bismo čitave noći u razgovoru i to se nastavilo i do dan danas. Sada kada izađemo u šetnju, taj razgovor je neprekidan i uvijek zanimljiv. Kada Kadare nešto napiše preko dana, onda mi uveče o tome razgovaramo.

.

.

…..Zanimalo bi me da nešto kažete o svom radu i pisanju.

.

…..Pošto sam završila albanski jezik i književnost, radila sam kao novinar u Pioniru, zatim u Omladinskom glasu. A onda sam radila u izdavačkoj kući. Kad sam rodila prvu kćer, Ismail mi mi je donio časopis Osmi novembar u kome je bila objavljena moja priča koja je dobila drugu nagradu. Kada sam izašla iz bolnice, uzela sam novac od nagrade, a i on koji je dobio prvu nagradu, kao i uvijek, i od toga novca smo uspjeli da iskombinujemo dva manja stana u susjedstvu,  jedan za njegove roditelje, a drugi za nas. Znači, naš veći stan smo zamijenili za dva manja uz novčani dodatak. Tako su Ismailovi roditelji živjeli pored nas. Kod roditelja je došao i Ismailov brat koji je studirao medicinu i sestra.

…..Čudni su to bili ljudi. Kao iz nekog drugog doba. Kada bih rekla majci – dobar dan, ne bi mi  odgovorila, samo bi me gledala. Možda me nije voljela i možda joj  nije bilo drago što sam se udala za njenog sina, ali nikada mi ništa nije rekla. A njegov otac je bio vrlo dostojanstven, tolerantan. Ismail mu je bio vrlo privržen.

 …..Oni su živjeli u Đirokasteru na juge Albanije i Ismail ih je premjestio u glavni grad. Tetka me je naučila da tako podijelimo veliki stan na dva, da bi svako bio nezavistan i slobodan. Kasnije smo uzeli drugi apartman, još veći, blizu prvog. Kada se rodila moja druga kćer i pošto sam dobila te književne nagrade, imala sam pravo da radim pola radnog vremene za normalnu platu. Tu privilegiju sam iskoristila. Djeca su išla u jaslice, majka mi je puno pomogla oko podizanja djece. Nažalost, umrla je kada je starijoj kćeri bilo deset mjeseci, sa pedeset pet godina.

…..Boravak Kadarea u Moskvi  je za njega bio veoma pozitivan, jer ga je svestrano obogatio. Naučio je mnogo. Naročito je naučio ono što ne treba voljeti. Bio je sa književnicima, bio je stalno u Udruženju književnika SSSR-a, učio je na univerzitetu i u susretima. Bila je to sreća za njega da sve vidi  i nauči. Imao je puno novca, cijenili su ga jer je bio stranac, kao što se to kod nas čini. Zatim, njegov snažni karakter koji je istovremeno i privlačan, učinili su da se djevojke za njega zanimaju. Naročito su cijenile tu njegovu aroganciju.

.

.

…..Udali ste se za čovjeka svoga života. Da li ste bili srećni sa njim?

.

…..Da. Ali Ismail može da me  naljuti i nekoliko puta na dan. Ja kucam na mašini sve njegove rukopise, bavim se svim pripremnim poslovima njegovog rada, ali toliko volim to što on radi, da zaboravim na sve te male neprijatnosti. To je možda  najljepše u mom ličnom zivotu. Moglo bi se reći da me je on ipak iskoristio na neki način, jer je vrlo posesivan. Ali čim sjednem da prekucavam ono što je napisao,  toliko sam očarana da sve zaboravim. Može on biti neprijatan, može reći nezgodne riječi, onako bez razloga, agresivne, ali čim se okrenem njegovom rukopisu, sve to odleti. Nalazim se tada u jednom drugom svijetu, misleći da su sve to sitnice u odnosu na ono što je on napisao, na ono što će zauvijek ostati. U našem životu bilo je toliko snažnih momenata,  bilo da se radilo o našoj zemlji, ili na književnom polju kada je dobijao priznanja i nagrade. U diktaturi je uvijek imao problema sa državom, uvijek je očekivao neko zlo za ono što je napisao. I svi bi jednoglasno govorili: «Ovoga puta će ga ipak osuditi.» Hoću da kažem otkuda njegova nervoza i netrpeljivost, živio je u stalnoj brizi šta će biti sa njim i sa knjigama.

…..Kažem mu da bismo ovdje mogli da živimo malo mirnijim životom, ali kako se uvijek nešto loše događa u Albaniji, on duboko preživiljava  probleme svoga naroda, vrlo je vezan za zemlju i prati sve iz minuta u minut, pa ako je to loše, onda se mnogo nervira. Sjećam se kada je bio skandal sa piramidama, on je to pratio bez daha. Sada ovo sa Kosovom je isti slučaj! Neprestano telefonira u Albaniju, daje intervjue. Tako mi nemamo naš mir. I ja pripadam svemu tome. Ali ima momenata kad bih, recimo, slušala muziku. Ali on zabranjuje, jer smatra da je sve drugo  preče. Ne može da podnese blage i tihe stvari, vječito je uznemiren.

.

.

…..Jednom riječju, da li je život sa velikim piscem bio težak ili lak? Da li možete govoriti o tome ili ne?

.

…..Mogu, naravno. Prvo, baviti se istim poslom pod istim krovom je teško. Kada dvije osobe rade isti posao na istom mjestu, vrlo je teško, jer svako traži svoju teritoriju na kojoj će biti na kojoj će biti ono što jeste, on. Ali Ismail zauzima puno mjesta, pa za mene ne preostaje prostora. Ismail zauzima puno mjesta, jer je suviše veliki. Ja znam da je on veliki, ali ipak zauzima  suviše mjesta. Meni ne ostavi nimalo mjesta. Nikad. Sve je za njega. Ja sam prinuđena da živim u malom ćosku, ali ipak uvijek pored njega.

.

.

…..Znači, vi njemu poklanjate vrijeme koje bi trebalo vama da pripadne?

.

…..Svakako. Ja sam cijelog života davala to vrijeme sa velikim zadovoljstvom i smatram da sam imala sreću što se zanimam za literaturu, jer bez toga ne bih to mogla da radim. Ne bih da sam indiferentna. Savršeno poznajem to što on radi, mnogo to cijenim budući da sam i sama cijenjena. Dajem sve što mogu, mogu čak i više, i ako to ometa moj lični rad, moj lični život, to nije važno.

.

.

…..Da li to znači da biste sami napisali mnogo više da on nije pisac?

.

…..Sigurno bih napisala više, ali takođe to bi bilo svakako slabije. Živeći pored njega postala sam vrlo zahtjevna prema sebi. Bez njega bih napisala više, ali bi to bilo gore jer ne bih osjećala onu permanentnu moru: a šta će on reći? Jer svaki put kad se predam pisanju, prva stvar na koju mislim jeste: šta će on reći? I to osjećanje me neprestano prati, jer njegovo mišljenje za mene puno znači. Zato ja pišem vrlo sporo i sa mnogo opreznosti. Jer je on moj prvi čitalac pa moram vrlo pažijivo da radim to što radim.

.

.

…..Da li su njegove primjedbe stroge?

.

…..Ne, ne. On mi da neku primjedbu koju ja ozbiljno promotrim i odmah primijenim. Zato sam i rekla, da me život pored njega veoma obogaćuje. Učim puno stvari: o tehnici, o načinu pisanja… Svake večeri mi se prošetamo kvartom i on mi priča šta će pisati sjutradan u knjizi koju upravo piše. Tako se ja koristim time, njegovom koncepcijom, strukturom, književnim manirom koji on primjenjuje.  On uvijek nađe neki novi način, neku novu formu i ja tako puno učim.

.

.

…..Imao je sreću što je sreo književnicu. Da li bi postao to što jeste bez vas?   


…..Teško je na to odgovoriti. Evo šta on meni kaže: «Mnogo ti dugujem.» Ali i ja tako mislim. Kad on meni govori o svom radu i ja njemu pravim primjedbe, on se ponekad ljuti, jer misli da primjedbe nijesu pravedne, ali čak i kad su pravedne, on se nervira. A kad me on sam pita šta mislim o nečemu i kad mu ja protivrječim, on nije zadovoljan. Ali kasnije, kad on napiše, a pošto ja kucam na mašinu sve njegove rukopise, kad vidim da je uvažio moju primjedbu i napisao kako sam mu rekla, vrlo sam zadovoljna, čak i ako se ljutio u tom momentu.

.

.

 …..Drugim riječima, on vas konsultuje?

.

…..Ismail skoro nikad ne kaže: «Ti si u pravu,» ali često uradi ono što sam mu rekla i mene raduje kada nađem da je uvažio neku moju sugestiju, ali to ne kažem, da se ne uvrijedi. To sam primijetila dosta često, što mi daje neku satisfakciju. Naš razgovor se najčešće kreće oko tih književnih diskusija, i u tome se odlično slažemo. I zato što odlično razumijem njegov rad, spremna sam na ustupke. Kad je on nepravedan prema meni, ne ljutim se na njega, pustim ga, nijesam tvrdoglava. Znam da je i on ranjiv. Čula sam jednog dana jednu finu poslovicu: »Na silu i sa arogancijom nećeš privući kamilu konopcem, a sa nježnošću i mala ptica će privući kamilu.» S arogancijom se ništa ne postiže.

…..Jedna novinarka u Albaniji me je pitala, i takav naslov je stavila za intervju sa mnom: «Ko je imao sreće u tom mitskom paru?» i sama je odgovorila: «Na kraju krajeva, Ismail je imao sreće.» To je bilo vrlo ljubazno sa njene strane. Rekla je da je on imao sreće što je imao takvu ženu i što živi pored takve žene.

.

.

…..Koliko ste napisala knjiga prije nego ste izašli iz Albanije?

.

…..U Albaniji sam objavila pet knjiga, romane,  priče i novele.  Obično je tema tih djela život parova, psihološki život bračnog ili vanbračnog para, njihovi uzajamni odnosi. Kritika ih je odlično primila.

.

.

…..Čitala sam Vaš roman objavljen u Parizu, Žena iz Tirane. Čitala sam i francuske kritike koje su bile pohvalne. Vaša glavna junakinja  Suzana radi u izdavačkoj kući. Ima li u toj knjizi nešto biografsko?

.

…..Da, i ja sam radila u izdavačkoj kući koja je objavljivala književna djela, enciklopedije, rječnike. Kuća se zvala «Izdavačko preduzeće enciklopedija». Ja sam tamo radila kao urednik. Objavljivali smo i memoare i biografije slavnih ljudi.

.

.

…..Suzana radi u izdavačkoj kući gdje se objavljuju memoari “velikog šefa, velikog čovjeka”. (Znamo da pravite aluziju na Enver Hodžu). Tu je opisana strašno zagušujuća atmosfera gdje je sve izdijeljeno na pregrade, gdje se šapuće da nešto ne bi izašlo vani. Da li ste zaista doživjeli takvu atmosferu na poslu?

.

…..To se sve zaista tako i događalo, sve je i u stvarnosti bilo tako! Čak i onog kolegu kojeg hapse u knjizi, to se dogodilo pred našim očima u stvarnosti, mi smo to doživjeli stvarno. Sve  to što je u mojoj knjizi – dogodilo se, to su stvarne činjenice.

.

.

…..Ali Vi ste uspjeli da od konkretne stvarnosti napišete roman koji drži čitaoca bez daha dok ga pročita. Kako i kada ste ga pisali?

.

…..Vi znate da smo pobjegli u Francusku u jesen 1990. godine. Kadare je želio da dâ do znanja Aljiji da ne želi da živi u tom režimu koji se nije demokratizovao kako je trebalo poslije Hodže. I ja sam počela da ga pišem ovdje, u Francuskoj, jer sam  se ovdje oslobodila od svih onih strahova i nekadašnjih mora, ali sve se to bilo zadržalo u meni. Zato sam, kad smo došli ovdje, počela da pišem roman koji govori o životu koji smo živjeli u Albaniji. O svakodnevnom životu koji je bio težak i o životu u izdavačkom preduzeću, i o svim događajima koje smo doživjeli.  Sve sam to donijele u sebi u Pariz i sve sam to napisala u potpunoj slobodi ovdje, bez straha i drhtanja. Sve što sam pisala do tada tamo, sve je to pisano s ograničenjem, s cenzurom i autocenzurom da se ne bi reklo sve što se željelo.

.

.

  …..Da li je knjiga objavljena u Albaniji?

.

  …..Da, i tako je odlično prošla da je prvo izdanje rasprodato i odmah je objavljeno drugo.

.

.

…..I ljubavni život Suzane je odlično prikazan, što dokazuje da ste dobar romansijer.

.

…..Ne znam. Željela bih da je tako. Na primjer, lik pisca H. kojeg opisujem, koji je progonjen i koji strada, to je pomalo lik Ismaila. Takvih problema je baš on imao u to vrijeme sa državom i sa cenzurom. Pisac koga opisujem je u opasnosti, prijete mu. Nijesu ga uhapsili, nego su sazvali plenum da bi osudili javno njegovo djelo, pa se svako pitao da li će ga zatvoriti poslije toga. Ali kako je bio vrlo poznat, nemoguće ga je bilo strpati u zatvor zbog reakcija koje bi bile izazvane u zemlji i inostranstvu. Ali taj isti pisac, što je bio i Ismailov slučaj, mogao je da doživi i drugačije posljedice, kao, recimo,  da ga neko pregazi kolima na ulici ili da mu neko zabode nož u mraku. Sve smo mi to doživjeli u stvarnom životu.

.

.

                                                                                                            Razgovarala Branka Bogavac


Elena Kadare

Rođena je 1943. godine u Elbasanu, gdje je završila gimnaziju, a albansku književnost i jezik u Tirani. Radila je kao novinar, zatim kao urednik u izdavačkoj kući «Osmi novembar». Prvu zbirku priča "Ugasi svjetlo, Vera" je objavila 1965. godine, zatim roman, "Težak porođaj", novele "Mlada i opsadno stanje", prema kojima je napravljen i film. U Parizu je objavljen njen roman Žena iz Tirane. Memoare "Nedostatak vremena" je objavila 2010. godine.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)