Poezija

Male pesme

NA SVOJU GODIŠNJICU

Primi ovo moje lice, nemo, tog prosjaka primi.
Primi ovu ljubav koju od tebe prosim.
Primi ono što je u meni a što si zapravo ti.

                                                             Iz knjige Radovi i noći

.

.

LJUBAVNICI

cvet
nedaleko od noći
moje nemo telo
otvara se
tananoj neodložnosti rose

                                                          Iz knjige Radovi i noći

.

.

TRAŽITI

Nije glagol već vrtoglavica. Ne ukazuje na radnju. Ne znači ići nekome u susret već ležati jer neko ne dolazi.

                                                                                                                                                  Posthumno

.                                                                                                                                                         

.

.

OVE NOĆI NA OVOM SVETU

ove noći na ovom svetu
reči sna detinjstva smrti
nikad nije to što se želi reći
rodni jezik hoće da uškopi
jezik je organ saznanja
poraza svake pesme
uškopljene sopstvenim jezikom
a to je organ ponovnog stvaranja
ponovnog saznanja i prepoznavanja
ali ne i uskrsnuća
nečega nalik poricanju
mog horizonta maldorora sa kučetom
a ništa nije obećanje
sred iskazivog
što jednako je laganju
(sve što se može reći je laž)
ostalo je tišina
samo što ćutnja ne postoji

ne
reči
ne vode ljubav
dovode odsutnost
ako kažem voda, hoću li piti?
ako kažem hleb, hoću li jesti?

ove noći na ovom svetu
čudesna li je tišina ove noći
ono što se dešava sa dušom koja se ne vidi
ono što se dešava sa umom koji se ne vidi
ono što se dešava sa duhom koji se ne vidi
odakle dolazi ova zavera nevidljivosti?
nijedna reč nije vidljiva
senke
viskozne odaje u kojima se krije
kamen ludila
crni hodnici
sve ih obiđoh
oh, ostani još malo među nama!

moje lice je ranjeno
moje prvo lice jednine

glatko pišem nožem podignutim u mraku
pišem kako što kazujem
apsolutna iskrenost i dalje bi bila
ono potpuno nemoguće
oh, ostani još malo među nama!

oštećenja reči
dok se iseljavaju iz hrama govorenja
saznanje među nogama
šta uradi sa darom polnog opštenja?
oh, mrtvaci moji
pojedoh ih zagrcnuh se
dosta mi je toga što mi je tako dosta

zakukuljene reči
sve klizi
ka crnoj rastvorljivosti

a maldorovo kuče
ove noći na ovom svetu
gde sve je moguće
izuzev
pesme

govorim
znajući da nije o tome reč
uvek nije nikad reč o tome
oh, pomozi mi da napišem najizlišniju pesmu
koja ne vredi ni za to
da bude bar bezvredna
pomozi mi da pišem reči
ove noći na ovom svetu

                                                             .

                                                             Iz knjige Male pesme

                                                            Prevod sa španskog i beleške o autoru: Silvija Monros Stojaković.

author-avatar

O autoru Alehandra Pisarnik

(Alejandra Pizarnik, Buenos Ajres 1936 – Buenos Ajres 1972) rano je počela da piše poeziju. U Parizu je početkom šezdesetih godina prošlog veka drugovala sa tako podsticajnim četvrtima Grada svetlosti toga doba kao što su Hulio Kortasar, Andre Pjejr de Mandijarg, Oktavio Pas i Rosa Ćasel. Prevela je na španski Antonina Artoa i Anrija Mišoa, između ostalih. Privlačilo ju je delo francuskih simbolista, posebno Artura Remboa i Stefana Malarmea, a držala se i lirizma starijeg zemljaka Antonija Porkije. Po povratku u Buenos Ajres dobila je Gugenhajmovu i Fulbrajtovu stipendiju te je otputovala za Njujork. Kad se sa tog puta vratila u rodni grad posvetila se isključivo pisanju, i tako sve do tog jednog vikenda kad je iz psihijatrijske bolnice puštena kući, gde je ta pesnikinja noći, senki i kamena popila pedeset tableta barbiturata.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *