Proza

Malo čudo

1.

   Dječaka je ujela zmija pa ga majka sva u panici povela ljekaru. U putu sretne Agana, starog i žilavog starca. Ne zastajući reče mu zbog čega žuri. Dok je odmicala ču ga kako govori, dobro je da nije zub. Tada je bila ljuta na njegovu primjedbu.

Kako neko može usporediti ujed zmije sa bolom zuba.

Nije dugo bila ljuta. Njenog sina desetak dana kasnije zabolio je zub i tek tada je razumjela Aganov komentar.

Jednom ga je čula da kaže kako se treba čuvati vremena u kojem će cigani kupovati kuće a djecu pobolijevati zubi. Njega niko nije uzimao za ozbiljno, sve dok se ne potvrdi ono što je rekao, a malo šta nije potvrđeno.

Haman je došlo takvo vrijeme.

2.

   Dječak je uplašeno treptao krupnim očima stisnut uz majku. Nije uspjevao da joj uhvati pogled, da jeste, činilo mu se da bi osjetila da sav drhti i da ne želi nikud da ide.

Majka je bila ogrnuta svojim brigama, razvučena između sreće i straha.

Sele se u grad, nije to mala stvar.

3.

   Džeri Huskić najviše se plašio škole. Jedva stojeći na nogama ušao je u razred i sjeo u zadnju klupu, srednji red. Jedino ta je bila slobodna.

Gledali su ga podsmješljivo, s visine i jedva čekali odmor da se zabave ismijavajući seljačića. Tako je i bilo.

Kada su nastavnici počeli ispitivati gradivo Džeri im je bio sve manje smiješan. Bio je bistar i pametan, malo smotan i tih ali se brzo istakao kao jedan od najboljih učenika.

Ta škola se više ne zove kao te osamdeset i neke niti u njoj predaju isti nastavnici koji su njega obilježili, ali ni Agana odavno nema a djecu na selu i dalje bole zubi i ujedaju zmije. Jedno se promijeni a drugo ostane isto.

4.

   Otac mu je uplatio školsku kuhinju, a on prvi put u životu vidio kiflu, kakva je to sreća bila. Kifla ga podjećala na mali hljeb, malo čudo. Raspolovljena, namazana margarinom a u njoj tanki komad salame.

Majka je zaprijetila. Nemoj da bi jeo tu salamu, to je sigurno svinjetina a mi svinjetinu ne jedemo.

Džeri je bio poslušno dijete i snašao se, barem u početku.

Kad u kuhinji dobije kiflu i salamu, u hodniku, na njegovu sreću bude gužva. Džeri spusti ruke, otvori onu kiflu i treska da ispadne salama, a da niko ne vidi. Kad salama padne na pod on kiflu pojede u slast.

Trajalo je to dok Ljubica jednom nije uzviknula: Džeri, ispade ti salama.

Ajoj, vidi stvarno, zakuka on pa sa dva prsta podiže komad s poda i baci u smeće.

Poslije je dugo prao ruke, pa kad je završio sve ponovio još jednom.

Ni nakon toga nije jeo salamu, ali je bio puno oprezniji kada bi je bacao.

5.

   U učionicu se nije ulazilo u obući u kojoj dolaziš u školu.

U hodniku se lijepo izuješ, navučeš na noge patike samo za tu priliku, pa u patikama u razred.

Džeri nije imao patike. Majka mu oplela šlape, od istog konca od kojeg su bile i njene, pa je on jedini u razredu bio u tim šlapicama.

Još jedan kompleks dječaku sa sela.

Dok je sjedio na stolici podigao bi noge i savio ih ispod sebe. Smijeh bi nastupio kada je morao izaći pred tablu.

Imalo je to, doduše i neke sitne prednosti. Klizali su se hodnikom na odmoru, a šlape idu ko lude, kližu se puno bolje nego patike.

Stojan bi Džerija ponekad zamolio da se zamijene, da se i on kliže, a ovaj je rado pristajao.

Najveće veselje bi bilo kada zvoni za početak časa i oni moraju brzo u učionicu.

Tada je Džeri bio u tuđim patikama i nije ga bilo sramota spustiti noge na pod, niti izaći pred tablu.

6.

   Maksim Srećković nimalo nije bio srećan. Barem njima se tako činilo.

Predavao je likovno.

Donio bi u učionicu gramofon, postavio ploču i blok časove bi slušao muziku i štektanje starog gramofona.

Džeri je volio da crta.

Nastavnik nije dozvoljavao da se koristi olovka, crtati se imalo ugljem, trskom, guščijim perom, to da, olovka nikako.

Jenom im dao temu Stara šuma, i Džeri dva časa nije digao glavu. Crtao je natruhle panjeve, maglu, paučinu, visoko drveće obraslo mahovinom.

Kad bi se čas završio nastavnik Maksim bi rekao: dosta je, podiži radove i svi bi podigli svoj crtež tako da on vidi.

Džeri je dobio peticu pa su ga još više mrzili. Jedva su dočekali da mu nastavnik kaže da izađe pred tablu kako bi njegov crtež svi vidjeli, da mu se barem mogu podsmjehivati zbog šlapica.

7.

   Raspisan konkurs u Malim novinama na temu Narodno oslobodilačka borba, crtež. Nagrada za prvo mjesto poni bicikl.

Jedna od Džerijevih životnih želja, koja je bila tako daleko da o njoj nije smio ni misliti, jer je neostvariva, bio je bicikl. Otac nije imao novca da udovoljava djeci, a i da je imao uvijek je bilo nešto preče od bicikla.

Kod Maksima, blok časovi.

Pravi slikar zna kako uhvatiti sjenku, govorio je.

Tiho struže njegov gramofon, on sjedi u ćošku i zamišljen je.

Gdje li taj čovjek luta uz Šopena i Rahmanjinova?

Učenici crtaju.

Svi isto, zastava, zvijezda, Tito…

Džeri sageo glavu i povlači crte po listu. Nacrtao bodljikavu žicu, kosture i maglu. Malo se i plašio svog crteža jer nije bio siguran je li pogodio temu.

Gotovo, podigni listove.

Maksim ga nikada nije tako gledao.

Preletio je pogledom po crtežima ostalih učenika a onda se zabuljio u onaj njegov crtež i ne miga.

Pozvao ga da izađe pred tablu a u njega šlape na nogama.

8.

   Dobio je poni bicikl.

Njegov crtež je bio najbolji. Sreći nigdje kraja.

Doduše, nije trajalo dugo.

Bicikl stigao poštom na njegovu adresu, u kutiji, u dijelovima. Otac ga sastavio da vidi kako izgleda i on mu se kratko divio. Onda ga opet rastavio i vratio u kutiju.

Prodao ga je jer su im trebali prozori za kuće.

Džeri se nikada nije provozao na biciklu.

9.

   Kad je završio školu, upisao je likovnu Akademiju u Sarajevu. Logičan put jer je bio natprosječan u svojoj generaciji sa izraženim umjetničkim ukusom.

Primili su ga. Vidio profesor kako on drži četkicu i kako povlači linije i rekao mu, ne moraš dalje, primljen si.

Kad se vratio kući otac je bio ljut.

De ti meni reci, kad završiš tu školu koju si upisao gdje ćeš raditi, u kojoj firmi?

Džeri razmišlja. Pa, mogu biti nastavnik likovnog…

Ne možete svi biti nastavnici, ima vas puno.

Džeri šuti, nije znao šta da kaže.

Batali ti to sine i uči neku školu sa normalnim radnim vremenom i normalnom platom.

Zbog toga Džeri nikada nije završio likovnu Akademiju, ali i danas, kad nešto naslika, niko mu ravan nije…

10.

   Kad godine odnesu i sreću i tugu, sve postane ravno.

Džeri je završio rudarstvo ali rudniku nikada nije prišao. Bio je vrijedan i nadaren i u svakom poslu nalazio zadovoljstvo. Pomirio se sa onim što je bilo i što bilo nije, oprostio i krenuo dalje. To je jedno šta se može, sve drugo je zabluda.

Slikao je rijetko ali kad bi osjetio miris boje danima je stajao pred platnom i zaneseno slagao nijanse.

Iz njega nikada nije otišao slikar, mada je radio kovane ograde, centralno grijanje, plastičnu stolariju i unutrašnje uređenje kuća. Radio je sve da preživi i svojoj djeci omogući da budu što hoće.

Srednjoškolski snovi su se razbili u komadiće i to se više nije dalo sastaviti.

   Pored magistrale je bezlična, siva zgrada, a u njoj Dom penzionera.

U sobi, na kraju dugog hodnika, u kolicima, zagledan u zelenilo parka disao je profesor Maksim.

Pogled mu je bio prazan, tijelo mršavo, kosa davno napustila glavu. U uglu je grebao njegov gramofon.

Morao je doći da vidi ovog čovjeka još jednom. Nije očekivao da će ga prepoznati,  nije ni bitno, on je bio samo jedan od armije dječaka iz klupe.

Profesore, sageo se i dotakao mu ruku, polahko, pažljivo. Ja sam Džeri Huskić…

Ostao je tako neko vrijeme a Maksim je gledao kroz njega. Došlo mu je da zapali cigaretu mada je prestao prije tri godine.

Makso je ostao sam da skonča u hladnoj sobi nekakvog jadnog doma na kraju grada nikome bitan i nikome potreban. Tu sklanjaju one koji su došli do kraja puta.

Uzdahnuo je, okrenuo se prema vratima, uhvatio za kvaku. Gramofon je ujednačeno cvilio.

Sjenka i svjetlo, slikar to zna. Ti si slikar Džeri, znaš kako uhvatiti vrijeme….

Maksim se nije mrdnuo. Da ga nije čuo pomislio bi da sanja. Zadubljen u park koji mu je bio pred očima a koji nije vidio profesor Srećković se oprostio sa svojim učenikom sa tih nekoliko riječi.

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *