Proza

Melita

                                                                                                                                                       Ocu

      2.

      Melita je fabrika za rafinisanje gasa na obali Sredozemnog mora. U stvari, da se ne lažemo, Melita je zatvor. Od 2011. godine, kad je demokratija zakucala na vrata još jedne zemlje, te kad su mrtvog Gadafija šetali kao u Vikendu sa Bernijem, u ovoj zemlji se ne zna ko pije a ko plaća. Imaju dve vlade, ali to nije ni bitno. Libijom vladaju plemena. Plemena se međusobno ubijaju i pokušavaju da zauzmu što veći deo teritorije na kojoj ima nafte ili gasa. Melita dobija gas iz fabrike koja je pet stotina kilometara južno od nas, u pustinji. Nijednom se nije desilo – za vreme mog boravka ovde, kao i ranije – da neko napadne gasovod ili samu fabriku. To znači da su gazde Melite dobro podmazale gde treba i da potplaćuju redovno. Ipak, niko ne želi da rizikuje. Fabrika je ograđena sa dve ograde, a nas unutar tih ograda štiti naoružana vojska. Nisam siguran koliko bi to obezbeđenje bilo u stanju da išta uradi, ako bi došlo do ozbiljnog napada. Iz fabrike niko ne izlazi, sem lokalnog stanovništva. Oni koji su iz Libije imaju i drugačiji sistem rada. Oni ostaju dve nedelje, pa idu na kraći odmor kući. Onda se vrate u rafineriju. Takođe, mogu da odlaze iz fabrike ako žele. Dovoljno je da se zapljunu na izlazu i stražar će da ih pusti. Isto tako i u povratku. Ako vam treba nešto iz vanjskog sveta, jedini način da to dobijete jesu lokalci. Oni mogu da vam kupe bilo šta i donesu. Problem je u tome što na rafovima libijskih samoposluga nema bog zna šta. A i to što ima je kopija. Na to sam bio upozoren pre dolaska. Zato sam sve što mi treba poneo od kuće. Počeo sam da šetam.

     7.

………Opet sam sanjao svoju nerođenu sestru. Uvek počne, ili barem tako pamtim, mamom koja je na pijaci. Nehajno se kreće među tezgama i slučajno staje na koru od lubenice. Pada. Jedva dolazi kući, a nekoliko sati kasnije shvata da se porodila. Ne znam kako, ali i ja sam tu. Odrastao. I sestra brzo odrasta. Radimo zajedno sve što sam radio sa mamom i tatom, dok je bio živ. Idemo na more, vozimo se crvenom škodom i pevamo pesme, umačemo noge u hladnu Neretvu, zurimo u Jadran sa peščane plaže… Nikad mi nije rekla kako bi se zvala, u snu. A kad se probudim, slabo mislim o tome.

….12.

     Slično kao što sam, kad bih prespavao na vikendici, mogao da čujem potmulu pucnjavu iz Nedođinske kasarne, tako skoro svako veče iz Melite mogu da čujem ratatataranje pušaka i koju eksploziju. Razlika je u tome što je pucnjava iz kasarne lažna, odnosno potiče iz cevi vojnika koji vežbaju. Niko ne umire na kraju te pucnjave. Jedva čujne osice iz Libijske pustinje sigurno imaju svoje završetke u nečijim telima. Eksplozija sigurno nije vatrometska, već bojeva. U pustinji često ima vetra. Najčešće dolazi sa mora. Retko kad iz pustare. Volim vetar, od njega ne čujem pucanje.

.

      21.

.

    Rođen sam u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji. Onda sam živeo u Saveznoj Republici Jugoslaviji. Kratko vreme živeo sam u Kraljevini Tajlandu. Onda sam nastavio sa SRJ. Posle toga bio sam stanovnik Srbije i Crne Gore. Zatim Republike Srbije. Na tren, Saudijske Arabije. Sad boravim u Libiji. Nisam globalista. Ali razliku nikad nisam uočio.

.

        33.

.

     Internet mi pomaže da saznam više o Libiji. O ustanku. Sve mi to previše liči na Srbiju. Na rat i bombardovanje i demonstracije. I ja sam tabanao prestonicom na taj oktobarski dan. Sve mi se to sad čini kao igra mladunčadi. Lavica je pustila da je grizu i da se penju po njoj. Sigurna u svoju nadmoć.

.

      34.

.

    Prvi put sam duže bio odsutan kad sam otišao na Tajland. Sedam meseci građenja rafinerije. Sedam meseci okeana, mesa ajkula i zlatnih hramova. Sedam meseci nedostajanja.

                                                                                                                                                                   (odlomci iz zbirke u nastajanju)

.

.

.

.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *