Balša Brković

Mornar ili pjesnik

.

.

Balša Brković rođen 25. aprila 1966. u Titogradu (Podgorici). Objavio je šest knjige poezije (Konji jedu breskve, Beograd, 1985; Filip boje srebra, Podgorica, 1991; Rt Svete Marije, Zagreb, 1993; Contrapposto, Cetinje, 1998; Dvojenje, Podgorica, 2001; Crno igralište, Podgorica, 2017), knjigu priča (Berlinski krug, Beograd, 2008) i romane Privatna galerija (Zagreb, 2002), Paranoja u Podgorici (Podgorica, 2010), i Plaža Imelde Markos (Podgorica, 2013). Prevodi Privatne galerije objavljeni su u Češkoj (2007), Sloveniji (2006) i Albaniji (2007). Brkovićeva priča Oči Enropije Plamenac, objavljena je u prestižnom američkom izdanju Najbolji evropski pripovjedači za godinu 2015. (prevod Vil Firt). Za roman Privatna galerija Brković je dobio nagradu “Mirosavljevo jevanđelje” za najbolju knjigu proze u Srbiji i Crnoj Gori 2001 – 2003. Isti roman bio je nominovan u najuži izbor (4 knjige) za prestižnu tuzlansku nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman na ex-yu prostoru u 2002. Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolju knjigu poezije u 2017. (zajedno sa Tanjom Kragujević). Bavi i pozorišnom kritikom, kao i istorijom i idejama anarhizma. Bio je prvi i dugogodišnji urednik rubrike za kulturu crnogorskog dnevnog lista Vijesti, a pokrenuo je subotnji dodatak za kulturu Art.

 

.

.

Prva riječ koji ste izgovorili?

.
Majka mi je ispričala da sam prve riječi izgovarao vrlo osobeno, na svoj način. Jabuku sam zvao apuko, jastuk jakutike, šipak ipuko. Njoj su bile zanimljive takve moje riječi, pa ih je bilježila. Tako da sam odmah krenuo u poeziju, u pravljenje riječi…

.

.

Vaše prve igračke?

.
Kad danas sinovima pričam o igračkama iz moga djetinjstva gledaju me i pokušavaju da odgonetnu da li ih “ložim”. Iako pričam suštu istinu. Prva igračka koju sam imao bio je jedan crni plišani mačak. Kao iz Bulgakova, tako ga se danas sjećam…

.

.

Vaše igre?

.
Naše igre su bile maštovite ali i surove. Ali, loptanje je bilo iznad svega… Igre su podrazmijevale odsustvo iz kuće, bile su jedna vrsta stalnog istraživanja.

.

.

Kao dijete želeli ste da postanete?

.
Mornar ili pjesnik. Mislio sam kao dijete da su to jedina dva dostojna zanimanja za muškarca. Nisam siguran da danas mislim drugačije…

.

.

Prvo slovo koje ste naučili?

.
Slovo B. Želio sam da se naučim potpisati, pa sam krenuo od početka.

.

.

Šta Vas je rastuživalo?

.
Bio sam vrlo empatično dijete. Rastuživale su me nedaće drugova, rastuživala me nepravda.

.

.

Društvo u najranijem djetinjstvu?

.
Ekipa iz kvarta i iz odjeljenja… Ali, zapravo sam se najviše družio sa bratom Damjanom, koji je tek godinu i nešto mlađi od mene. Bili smo dobar tandem. On je danas sjajan slikar.

.

.
Prvi bicikl?

.
Nisam imao bicikl. Otac se bojao da ćemo se brat i ja polomiti, i bio je spreman svašta da nam kupi, samo ne bicikl. Zato smo naučili da vozimo na tuđim biciklima, kad se drugarima traži “jedan krug”.

.

.
Prva lopta?

.
Fudbal. Kožni i bijeli, poklon iz Poljske.

.

.
Šta Vam beše najteže u školi?

.
Disciplina. I matematika.

.

.
Učiteljica?

.
Dragica Perišić i Marika Veković… Možda sam zaboravio neka imena koja nisam smio, možda sam zabopravio i ime neke djevojke koja mi se sviđala, ali ime učiteljice se pamti za cio život. U mom slučaju – njih dvije. Obje su bile u ozbiljnim godinama, stara škola, ali – brižne i strpljive.

.

.

Predeli Vašeg djetinjstva?

.
– Dominantno gradski pejzaž. Titograd je u mom djetinjstvu bio ogromno gradilište. Igrali smo se na tim gradilištima, popodne kad odu radnici… Nisam baš mnogo išao na selo, u očev zavičaj, iako su boravci tamo, u Piperima, bili vrlo atraktivni.

.

.

Da li ste pisali ljubavna pisma?

.
Mislio sam da je to najvažniji posao na svijetu. Ljubavna pisma su kao brodovi jedrenjaci – neodoljiva, ali definitivno stvar prošlosti.

.

.
Srećete li danas Vaše prve ljubavi? Gde su, šta rade?

.
To je kao s učiteljicom. To se ne zaboravlja. Uvijek se obradujem kad sretnem neku od ljubavi iz toga vremena.

.

.

Vaš nadimak iz škole?

.
Baki, Bakero, Brko, po prezimenu, Njemac, bio sam plavušan, a to je tada bio obavezni nadimak za svjetlokose…

.

.
Da li ste se tukli?

.
Odrastao sam u Crnoj Gori. Naravno da sam se tukao. Ali, nisam nikad uživao u tome…

.

.

Šta ste čuli o Vašim precima?

.
Odrastao sam u Crnoj Gori, ponavljam. Sa šest godina naučen sam da nabrojim šesnaest pasova, generacija unazad… Možete misliti – to što ste mogli čuti o precima bilo je kao najveći hitovi iz “Primjera čojstva i junaštva”, ali vjerujem da je tako bilo u većini crnogorskih familija. Opasno je povjerovati, ali je grijeh – ne čuti.

.

.
Preci koje ste sreli?

.
Očevog oca nisam upoznao, umro je mnogo prije mog rođenja. Baba je bila klasična Crnogorka, epska žena, izuzetno hrabra. Majčini roditelji bili su mlađi, partizani, puni priča i trofejnog oružja koje nas je kao klince fasciniralo…

.

.
Slika oca?

.
Ogroman. Zaštitnik. Često na putu…

.

.
Šta bi danas poželjela Vaša majka?

.
Da se igra sa unucima. Umrla je 2011.

.

Fudbal ili košarka?

.
Igrao sam košarku i bio dobar, ali fudbal je najljepša igra…

.

.
Gdje ste obukli uniformu?

.
Nikda nisam obukao niti jednu uniformu. Čak ni onu mladog saobraćajca u osnovnoj školi – iako je bila lijepa i bijela i nije ličila na klasične uniforme. Kasnije sam oslobođen vojske, tako da nisam morao u životu nikada da navučem uniformu, čime se, intimno, gordim. Uvijek sam imao otpor prema uniformama. I ljudima u uniformama. Mi smo bili tako vaspitani – nema priče sa uniformama, makar bio poštar ili šumar. Nama je sve to izgledalo – kao da su neka vrsta policajca… A sa policijom nema priče. Vaspitanje iz sedamdesetih, socijalistička republika Crna Gora, SFR Jugoslavija…

.

.

Ko Vam je došao na zakletvu?

.
Kako sam oslobođen vojske – zahvaljujući bolesti koju sam imao sa šesnaest godina, u mom slučaju nije bilo zakletve. I inače sam rezervisan prema tom žanru…

.

.

Gdje je otišla Vaša prva plata?

.
Kupio sam gomilu igračaka sinu.

.

.

Gdje Vam beše ljepše, u danima ili u noćima?

.
Uvijek sam bio noćna ptica, ali volim i dane…

.

.

Da li ste ikada poželjeli da budete glumac?

.
To sam nedavno i postao. Ne vjerujem da sam ranije ikada razmišljao o tome da postanem glumac. Međutim, ljetos su me dva mlada autora ubijedila da odigram jednu zahtjevnu, uz to i glavnu ulogu u njihovom filmu…

.

.

Da li ste poželjeli da odete?

.
Mnogo puta.

.

.

Odmor?

.
Volim da otputujem negdje. Ako ne, postoji jedna ponta u Boki gdje se čovjek može suštinski odmoriti.

.

.

Grad?

.
Amsterdam, Barselona, Prag… Volim Beograd, osam godina je i to bio moj grad, volim Zagreb, uvijek se dobro osjećam u Beču…

.

.

Selo?

.
Ako može kakvo ribarsko selo, samo da je uz more…

.

.

Planina?

.
Ne volim da idem na planine. Crnogorac s greškom.

.

.

Pustinja?

.
Kao plaža bez mora.

.

.

Zašto se ljudi zaklinju?

.
Zato što ne vjeruju ni sebi samima.

.

.

A zašto proklinju?

.
Jer precjenjuju riječi…

.

.

Čemu služe milioni zakona i propisa?

.
Stvar je jednostavna: što zakoni duži, sloboda kraća… Ne znam ko je to rekao, ali djeluje sasvim tačno.

.

.

Kome vjerujete?

.
Vjerujem onima koji tragaju za nečim.

.

.

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

.
Pred slikama Vermera Van Delfta u Amsterdamu, pred Van Gogovim irisima, takođe u Amsterdamu, ali i pored jednom slikom Marka Rotka koju sam sreo u frankfurtskom Muzeju moderne umjetosti.

.

.
Kurosava ili Bergman?

.
Bergman. Mislim da je mogao biti i veliki pisac…

.

.

Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladost?

.
Skupo. Ali i šarmantno, dovraga…

.

.
O začinima

.
Miris cimeta je neodoljiv…

.

.
64? o šahu…. da li si igrao? Kako?

.
I danas volim da igram šah. Trudim se da naučim sinove. Danas djeluje tako daleko svijet mog odrastanja kada su šahisti bili heroji, kao danas teniseri, recimo… Svaki moj drug iz odjeljenja mogao je navesti prvih deset igrača sa Fidine rejting liste… Veliki mečevi, rejkjavik. Manila… Robert Fišer, jedna od ključnih figura moga odrastanja. I danas, gdje god da putujem, donesem kući šahovsku garnituru. Šahovska tabla je mapa vasione, veli Borhes.

.

.

Vaši strahovi?

.
Materijal za književnost. Pisanje ima i duboku terapeutsku dimenziju…

.

.

Šta čekate?

.
Pravu riječ, uvijek.

.

.

Čega se stidite?

.
Svega što želim da zaboravim. A onda se još i stidim zbog te želje za zaboravom.

.

.

Praštate li?

.
Da. Svijet bi bio pakleno mjesto bez tog odvažnog umijeća.

.

.

Tražite li da Vam se prašta?

.
Ne. Komplikovano je to.

.

.

Čime se ponosite?

.
Samo onim za što sam ja zaslužan. Nikada nisam shvatao ljude koji se ponose, recimo svojom nacijom, budući da je nisu birali… Ponosim se i kad neki od mojih sinova uradi nešto dobro ili kaže nešto pametno.

.

.

Ko Vas je razočarao?

.
Argentina na svjetskom prvenstvu. Pisci koji su iznevjerili svoj dar. Sam sebe, kad god nisam uspio da izuguram nešto što mi je važno.

.

.

Koga ste Vi razočarali?

.
Teško je to znati. A volio bih znati. Moje procjene su suviše surove.

.

.

Čemu uvijek dajete prednost?

.
Pravoj riječi. I onome što volim, uvijek.

.

.
Šta ste naučili od Vaših sinova / kćeri?

.
Mnogo toga. Dok su osvajali jezik naučili su me mnogo o jeziku. Ako umijete da čujete djeca vam imaju reći nevjerovatno velike i važne stvari.

.

.

Šta posvećujete supruzi?

.
Svaki dan. Zatim i jedan roman iz 2010. (Paranoja u Podgorici), a siguran sam da se prepoznaje u mnogim mojim pjesmama.

.

.

Da li ste ikada bili bezbrižni?

.
To je stanje koje sanjam, kao neku ličnu verziju raja. Ali, pretpostavljam, da umijem biti bezbrižan, bavio bih se nekim drugim poslom…

.

.

Šta dalje?

.
Novi broj, nova knjiga, novi dan… Novi ushiti i nova razočarenja. Svijet koji ide u lošem pravcu… Koncept pobune je svuda u velikoj krizi. Uh, dovoljno za nespokoj.

 

 

Razgovarao Enes Halilović

.

.

.

.

.


Balša Brković

Rođen 25. aprila 1966. u Titogradu (Podgorici). Diplomirao je na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu (Odsek za opštu književnost i teoriju književnosti). Objavio je šest knjige poezije (Konji jedu breskve, Beograd, 1985; Filip boje srebra, Podgorica, 1991; Rt Svete Marije, Zagreb, 1993; Contrapposto, Cetinje, 1998; Dvojenje, Podgorica, 2001; Crno igralište, Podgorica, 2017), knjigu priča (Berlinski krug, Beograd, 2008) i romane Privatna galerija (Zagreb, 2002), Paranoja u Podgorici (Podgorica, 2010), i Plaža Imelde Markos (Podgorica, 2013). Prevodi Privatne galerije objavljeni su u Češkoj (2007), Sloveniji (2006) i Albaniji (2007). Brkovićeva priča “Oči Enropije Plamenac”, objavljena je u prestižnom američkom izdanju Najbolji evropski pripovjedači za godinu 2015. (prevod Vil Firt). Za roman Privatna galerija dobio je nagradu “Mirosavljevo jevanđelje” za najbolju knjigu proze u Srbiji i Crnoj Gori 2001 – 2003. Isti roman bio je nominovan u najuži izbor (4 knjige) za prestižnu tuzlansku nagradu “Meša Selimović” za najbolji roman na ex-yu prostoru u 2002. Dobitnik je Ratkovićeve nagrade za najbolju knjigu poezije u 2017. (zajedno sa Tanjom Kragujević). Bavi i pozorišnom kritikom, kao i istorijom i idejama anarhizma. Bio je prvi i dugogodišnji urednik rubrike za kulturu crnogorskog dnevnog lista “Vijesti”, a pokrenuo je subotnji dodatak za kulturu Art.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)