Mateja Jurčević

Muzej na otvorenom

.

.

Bukolika

.
Naša je zemlja puna šuma
a tvoja je puna jezera
ti znaš kako se korača pored jezera
imaš cipele samo za tu svrhu
imaš jezerski korak
(dva teška labuda na listovima
teturaš jer tvoja te strpljivost priječi
da im uskratiš molove)
ti se vjerojatno ponekad i smiješ
i to vjerojatno zvuči
kao spuštanje hidroaviona
ljudi ili ulaze ili izlaze
ili stoje mokri na obali
i psuju strojeve koji si dopuštaju previše slobode
zatim odlaze u šumu
govoreći:
Ovdje sasvim sigurno ništa neće dotaknuti površinu

.

.
Hladna fronta donosi nevrijeme

.
Pod zastavom ambasade
ogrću se tvojom kožom
veleposlanici
kao satiri u jednoj trajnoj veljači
O tebi ne znaju ništa
osim da si prvo poslijeratno proljeće
nad Istočnim morem
cvjetni geler iz utrobe majke
zbog kojega hodaju nabreklih plavih šarenica
po ovoj zemlji u kojoj su sve oči mulj
ali topao i siguran

U magnetskom polju ti si forma koju sve prati
u trgovini
pod zastavom ambasade
moguće je kupiti cigarete s natpisom
na tri tvoja jezika
Pušenje ozbiljno šteti Vama i drugima oko Vas
engleski
ruski
i onaj koji ovdje nitko ne razumije
jer je osjetljiv kao šesnaestogodišnjakinja
i svi se boje šaputati odvažnije

Pod zastavom ambasade
nužno je poljubiti prolaznika
kao da prvi put odlazi u neudoban rov
kao u blagdanskoj radosti
kao pod imelom u trgovačkom centru
kada se pravimo da zakon ne postoji
i da je nesmotreno tako sa strancem
i uopće
nekulturno

Pod zastavom ambasade tvoja lijeva ruka
tvoja desna ruka
na dva trupa koja se kreću u suprotnom pravcu
jedna prstenovana kao rijedak golub
druga monaška što izmiče sablazni usne
Mimoići te ili asimetrično voljeti
nijedno ne priliči
postojati u tri polovine
kakve besmislice dolaze s vjetrom

.

.
Muzej na otvorenom

.
Zlatni Kristofor Kolumbo
drži dlan iznad pogleda
s prstom uperenim u zemlju koja uvlači trbuh nastojeći se prikazati neplodnom
uzvikne terra nova kada mu plemenite metalne uši obuhvate zvuk novčića koji pada
faraon koji se klanja
mislilac koji ispravlja vratne kralješke
srebrni i bijeli
na opću radost prolaznika

Dolazi žena koja je skinula vlastitu glavu
i položila je u široko krilo
zaogrnuta zelenim plišem
u nizu s koševima za otpatke
posve je nepokretna

Muzej na otvorenom kulturna je senzacija sezone
sa svih strana dolaze učenjaci i znatiželjnici
prodaja popratnih sadržaja bolja je od očekivanog

Žena-koš zna i on je tu
i prepuna je nepojedene šećerne vate
čovjek koji je bacio nepopijenu kavu u plastičnoj čaši
i gospođica koja je iz džepova istresla rabljene maramice
izgledaju kao lijep par
Žena-koš čeka sudbinski susret s njime
da joj zavari glavu prije nego padne snijeg
prije nego oproljeti i voda izbaci smeće na glavni trg
Žena-koš zna kada prođe bacit će svježe kupljeno pecivo
koje je previše brašnasto za njegov ukus
i to je najbliže usnama
sve ostalo bit će ljubav
jato golubova koje se sručilo u nju da poždere sve jestivo
trokutasta ispupčenja na koži i udarci krila
čine je ljupko plavom
sve ostalo bit će ljubav

.

.
Nikada neću znati ono bitno o tebi

.
Nikada neću znati ono bitno o tebi
urlaš li ikada iz svega glasa
prenosiš li se iz prostorije u prostoriju ili te upijaju zidovi
bjesniš li kada te prekine zvonjava telefona
vičeš li u slušalicu:
Ne trebam novu tarifu
riblje ulje ni kremu od puževe sluzi
tko to koristi i zašto?
Plaču li gospođe iz reklamnih agencija jer si im opsovao najbliže
imaš li koga da ti kaže:
Previše si grub i takav si čitav tjedan

Nikada neću znati ono bitno o tebi
postao si jednoličan na snimci loše kvalitete
preslušavam je znajući da raspon mora postojati
kao što postoji božanstvo
kao što postoji vječno sutra u kojemu su sadržane sve vrste jutarnje kave
kao što postoji od iskona neki kiosk na glavnom križanju
u nekom gradu
koji traje već sat vremena duže od ovoga
i s iskustvom govori:
Budućnost nije strašnija od šestero preglasnih ljudi

Nikada neću znati ono bitno o tebi
koliko se daleko čuješ kada ti jave loše vijesti
kada ti jave o smrti u drugoj vremenskoj zoni
televizijom ili poštom
što te pogađa više?
Nikada neću znati ono bitno o tebi

Čut ću te kada iz košnice izlete pčele
kada se u strahu sakrijem među hortenzije i kukutu
kada zaspem snivajući nevine koale
koje nježno hraniš lišćem oleandra

.

.
Žene iz Altamire

.
Žene iz Altamire
zaljubljuju se u jelene
Žene oplakuju smrt i liježu s lovcima
pripremaju meso voljenih
nevoljeni sviraju u njihove rogove
nevoljeni su pećinu pretvorili u rožnatu čeonu kost
koju zaljubljene krišom poljube
kada god se za to ukaže prilika
najčešće uvečer kada sunce podsjeti
da mu božanstva režu vrat
i da mogućnosti jutra nisu istrošene
noću ih
ljubomorne
sanjaju okružene košutama
zdepaste i neželjene
umiru kada po njih dođe krilata lanad
umiru nijeme nikada ne naučivši sintaksu rike

Žene iz Altamire
priprosto bezrječno pleme
cijede sokove bilja i rišu vitka tijela
voljeni na ispaši (jabukom)
voljeni u trku (srčikom)
voljeni u snu (tamnozelenim listom)

Žene iz Altamire sada su žalosni crveni bizoni
koje hvataju pohlepne ruke
sada su moje napuklo nepce
moja temperasta krv
i mesnata šutnja
Pokazujem na drvo
pokazujem na voćku koja trune na tanjuru
pokazujem na sebe
popnem se visoko
prislonim jabuku na srce
vrijeme je ručka
želiš li jesti?
Pitanje je jednostavno i brižljivo složeno u pokret

Ti se smješkaš i odlaziš
iz špilje u nadstrešnicu koja umije tvojim jezikom
kao teškim reketom zarobiti zglob
ja znam ti si i dalje gladan
ona govori:
Suton nad ovim gradom
nalik je vrućici u grlu koja pada na usne
i oblikuje ih u korito Dvine
puno ušećerene vode
kojom se sladi stado jelena

.

.

.

.

.


Mateja Jurčević

Rođena je u Vinkovci, 1995. godine. Studentica komparativne književnosti i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica "Gorana" za mlade pjesnike 2016. godine.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)