Ana Blandijana

Niko ne može da pobjegne…

.

.

Ana Blandijana, najpoznatija rumunska pjesnikinja. Objavila je desetak zbirki pjesama: Prvo lice množine, 1962. godine, Ahilova peta, 1966, Treća tajna,  1969, Pedeset pjesama, 1970, Oktobar, novembar, decembar, 1972, Džepni san, 1977, Pjesme – izbor 1978, Oko zrikavca 198., Zvijezda grabljivica, 1985, Arhitektura valova, 1990…

  Blandijana piše i prozu i eseje. Godine 1982. dobila je Herderovu nagradu za poeziju. Proganjana je i zabranjivana u vrijeme komunističke diktature.

 

  Gospođo Blandijana, veoma ste  poznati  kao pjesnik, pa bih Vas na samom početku pitala: kako počinje jedna pjesma?

 

  Kod mene se prvo pojavi jedan stih, sâm, bez onoga što dolazi poslije, bez napora, a ostalo je rad.

.

.

  Kako ste došli na ideju da pišete roman?

.

  Roman je nešto sasvim različito. Tu je u pitanju konstrukcija, disciplina. Ja sam taj roman pisala osam godina i ta knjiga mi je život spasila. Jer, disciplina koja daje  smisao životu jeste nešto što može da vas spase, kao neka tjelesna struktura koja ti pomaže da ostaneš u stojećem stavu. Moj roman se završava jednom poemom. Poslije tri nivoa, napisala sam još jedno poglavlje poslije revolucije, što je moj pogled na sve stvari i gdje se svi izlivi miješaju na sasvim poetičan, čak i nadrealistički način, u svakom slučaju na način kojim sam, nadam se, uspjela da sugerišem zaključak o današnjici kao mješavini dobra i zla koji su izgubili granice, gdje junaci iz jednog nivoa prelaze u drugi, gdje se autor miješa sa ličnostima romana i sve se to završava pjesmom koja nema ničega realnog. Ja kažem, na jednom mjestu, jednom licu koje je pisac u romanu, da smo svi mi Dunav, da su vode sve prljave i sve više nadolaze i da će nas sasvim odnijeti. Ali ja, kao Ana Blandijana dodajem: »Ja sam autor i ja mogu da uradim šta hoću. Mogu da ti napravim krila da bi ti pobjegao. » A on  mi odgovara: »Niko ne može da pobjegne iz svoje knjige.» Ja mu kažem: »Ja mogu, ja mogu bilo šta, ja mogu da napišem drugu knjigu, da ponovo počnem, ali ti treba da odletiš, da odeš.»  On odbija da daje otpor do kraja. I pjesma kaže da odletjeti znači pobjeći, a bilo koje bježanje je dokaz neuspjeha, poraza, i zato moj junak odbija da pobjegne. Krajnja ideja je da treba ostati.

.

 

  Cepenag, urednik lista Istok i poznati rumunski  književni kritičar, kaže da ste vi danas najznačajniji pjesnik. Da li su vaše pjesme podržavale narod? Da li su ga hrabrile? Na koji način su djelovale na njega?

.

 

  Ovo što ću reći nije skromno, ali činjenica da sam apsolutno protiv svoje volje  morala da se bavim politikom poslije revolucije, jeste dokaz za to što ste rekli.  Zaista su me drugi prisiljavali da učestvujem u našoj svakodnevnici, jer nije bilo mnogo ljudi kojima su vjerovali  na riječ, morala sam se direktno angažovati  da bih rekla šta mislim o svemu. Tako sam ušla u   borbu koja me dovodi do očaja, jer osjećam da me Bog nije stvorio da držim govore na trgovima, nego da pišem knjige.

.

.

  Kakva je sad situacija u Rumuniji kad je o poeziji riječ?

 

  Mogu vam reći da više nije riječ o tome da nemamo  književnih  talenata, nego da više ne postoje ekonomske strukture da bi se stvarala literatura. Drugim riječima, nema više izdavačkih kuća koje hoće da objavljuju poeziju. Zato želimo i dalje da se borimo. Evo šta se izmijenilo: možemo sve  otvoreno reći direktno i bez zaobilaženja, reći šta nas tišti. Sloboda zaista postoji. Borba je uvijek neophodna, ali sloboda postoji.

.

.

  Šta se  promijenilo poslije revolucije?

.

  Poslije revolucije, za mene i za ljude kao ja, nestao je duhovni mir za pisanje poezije. Pišemo prozu, tekstove za novine, ali ne i pjesme. Priznajem da je to lični angažman, ali ja sanjam da pišem pjesme. Znači, ja samo u snu imam taj duhovni mir.

.

.

  Šta je zadatak pjesnika u situaciji koju vi opisujete?

.

  Zadatak bilo kojeg pjesnika je da piše  pjesme. U posljednje vrijeme   ne osjećam se samo kao pjesnik, nego i kao pisac uopšte i čini mi se da je moj zadatak da nastavim da pišem knjige i izražavam mišljenje o svemu što nam se dešava i šta doživljavamo. Istina je i to da mi pisci (pisac kao ja), naročito poslije decembra 1989. godine, imamo specijalne zadatke. U Rumuniji u prošlom periodu, a nažalost, i danas, ima vrlo malo ljudi kojima se može vjerovati, pa su pisci bili primorani da to povjerenje upotrebe za zajednički, nacionalni interes. Zato smo i ušli u politiku: upravo zbog   potrebe da se kaže istina koja je nama  poznata, a koju  većina nije bila sposobna da razumije ili u koju nije mogla da vjeruje bez tog velikog vanpolitičkog povjerenja koje neki pisci uživaju  više od ostalih. Što se mene tiče, nadam se da taj politički angažman neće biti dug. Ja sanjam da se potpuno vratim literaturi, a prije sam rekla  kako u snu  pišem pjesme, jer mi je na javi to sada nemoguće.

.

 

  Vi ste jedan od lidera opozicije u Rumuniji. Recite nam nešto o toj opoziciji.

 

   U vrijeme posljednjih izbora u Rumuniji opoziciju je predstavljala Demokratska konvencija koju su sačinjavale sve demokratske partije zemlje. Demokratska konvencija je dobila oko dvadeset posto sadašnjeg parlamenta. Toj opoziciji poslije izbora pridružio se i jedan dio Fronta narodnog spasa, dok je drugi dio ostao sa Ilijeskuom. Tako sadašnji parlament okuplja trideset posto opozicije. Ali kako su se Frontu narodnog spasa priključile partije ekstremista desnice i ljevice, što se inače dešava u istočnim zemljama,  krajnja levica i krajnja desnica čine vrlo bizarnu i prilično opasnu smjesu, pa opozicija u Rumunuji nije imala odlučujuću riječ u Parlamentu. Odustajanje opozicije ne bi bio samo  nevješt potez, nego velika glupost. Vlast je imala sva sredstva od početka  i za propagandu i za informacije, sva  novčana sredstva komunista, sve poluge kojima se služila vlast, a opoziciju su sačinjavali ljudi koji nijesu imali nikakvog političkog iskustva s obzirom na to da u toku jednog polustoljeća ljudi nijesu imali nikavog dodira s osnovnim političkim vještinama, dok je komunistima to bio jedini posao. Štampa je bila sprečavana  svim sredstvima kojima je raspolagala država. Vlast je sebi rezervisala televiziju koja je krajnje manipulisana u interesu vlasti i vlastodržaca.

.

.

  Vi ste jedan od rijetkih intelektualaca koji nije pravio kompromise sa vlašću. Jednom vas je neko pitao da li bi bilo dobro da intelektualci koji imaju kičmu i koji se moralno ponašaju, uklone one koji se ponašaju kao mekušci, beskičmenjaci i da ih tretiraju kao ljude bez časti i poštovanja, kojima se čak ne treba ni obraćati?  Šta ste mu odgovorili?

 

  Za mene je najvažnija stvar da se odvoji istina od laži. Na primjer, u slučaju Honekera: nije bilo važno da li će on otići u Čile ili ne, mogli su ga pustiti kud hoće, važno je bilo da se održi suđenje, to jest, važno je da se sazna istina, jer se ništa ne može izgraditi na blatnom terenu konfuzije. Sve ovo važi i za Rumuniju. Nisam slučajno rekla da treba možda  biti za amnestiju, ali ne i za amneziju. Ne treba zaboraviti da se to ne bi ponovo dogodilo. Ne pobrkati ubice i žrtve, to je najvažnije, ali treba pustiti krivce da nastave svoj život pod najvažnijim uslovom – da nikada ne budu ničije vođe. Neka rade šta hoće izuzev da nas vode, jer oni su krivci za sve što smo doživjeli i pretrpjeli. Treba drugima prepustiti da nas vode. Ja znam da su to dojučerašnji branioci marksističke misli  koji su spremni da nam danas drže lekcije iz demokratije, jer su se presvukli u njene portparole. Zato treba napraviti razliku, odvojiti one koji su sposobni da vode od onih koji to nisu. Treba osuditi tu prošlost, ali to suđenje ne mora da ima policijski ishod.

.

.

   Da li još uvijek postoji interesovanje za poeziju u Rumuniji? U kakvoj je situaciji literatura u Rumuniji, s obzirom na to  da istočne zemlje daju malo sredstava za kulturu? Koji su dobri časopisi tamo? Vole li mladi poeziju i postoji li nova poezija?

 

  Hvala za ovo pitanje: uvijek se radujem kad mi se pruži prilika da mogu sebi da se okrenem i da govorim kao pjesnik. Rumunija je prije svega zemlja gdje zaista postoji i navika i tradicija  čitaja  poezije. Sad ću vam ispričati jednu anegdotu koja će biti neka vrsta odgovora na vaše pitanje. Bila sam vrlo mlada kad sam prvi put došla u Pariz. Imala sam tada sreće da sretnem pjesnika  Pjera Emanuela. Ja – skoro djevojčica, a on veliki francuski pjesnik! Pitao me je koji je bio tiraž moje posljednje knjige. Tada sam imala dvije objavljene zbirke. Njegovo pitanje me je veoma zbunilo, neprijatno sam se osjećala, jer sam znala da se  u Rumuniji govorilo da nema dovoljno papira,  da izdavačka preduzeća ne mogu da podmire potražnju. I odgovaram Pjeru Emanuelu s velikim stidom: »Sedam hiljada ». « Koliko? ». « Ali naša zemlja je mala, pravdam se ja, nas je svega dvadeset tri miliona… » Na sve načine sam pokušavala da opravdam zašto je samo  sedam hiljada, a on mi kaže da je sedam hiljada kod njih ogromna cifra i da kod njih tiraži poezije ne prelaze koju stotinu primjeraka. Uvijek ću se sjećati tog čuđenja i moje deplasirane zbunjenosti. Odavno sam već dostigla tiraž od sto hiljada. Zato sam ponosna što sam rumunski pjesnik i nadam se da potrošačko društvo i sve što uz njega ide, neće uništiti ono što ni cenzura nije mogla. Moje knjige su čak prodavane na crnoj berzi! U knjižarama,  knjiga se prodavala osam leja, a na crnoj berzi ljudi su davali sto. Ne govorim vam ovo da bih se hvalila, nego da vam prikažem atmosferu i važnost kakvu je poezija imala prije revolucije. Naravno, situacija se sada promijenila, ali iz ekonomskih razloga. Ne zato što ljudi više ne pišu, nego zato što izdavači nemaju smjelosti da objavljuju: nema papira, papir je strašno skup, ljudi su sve siromašniji. Ali sam ubijeđena da će sponzorstvo dozvoliti da sada mnogi rumunski pjesnici nađu izdavača za svoje pjesme. Čini mi se da je normalno da prvih godina poslije revolucije niko – ni pjesnik, ni čitalac – nije bio dovoljno duhovno miran da bi se posvetio poeziji. Mislim da smo sad sposobni da se nađemo u tom stanju  koje zahtijeva pisanje poezije.

.

.

  Kakva je sada politička situacija u Rumuniji?

.

  Građanski savez je stvoren poslije dramatičnog poziva rudara od strane predsjednika države, koji su 13. juna izašli na Univerzitetski trg. Tada je šesto hiljada Rumuna, naročito intelektualaca i mladih, samo za mjesec dana tražilo dozvolu da napusti zemlju zauvijek. Bio je to trenutak kada smo imali utisak da je nada zauvijek napustila Rumuniju. Mi smo tada organizovali  Građanski savez i ja sam bila među inicijatorima da bismo pokazali da je u Rumuniji još uvijek moguće živjeti, da treba u njoj da ostanemo i da treba da pokažemo da smo sposobni da je transformišemo. A da bismo transformisali Rumuniju trebalo je obrazovati Rumune, naučiti ih azbuci demokratije. To još uvijek radimo,  jer ta potreba još uvijek postoji. Jer, kao što znate, Rumunija je jedina od bivših komunističkih zemalja gdje su bivši komunisti na izborima pobijedili dva puta uzastopce. To je slučaj i sa Srbijom i Litvanijom! Zato je važno naučiti Rumune da upotrebljavaju svoja demokratska prava. Izbori su, dakle, obavljeni po demokratskim pravilima, samo, nažalost, ne mogu tvrditi da su bili apsolutno pošteni, jer većina nije bila tako velika kao što je prikazano. Problem je  u tome: zašto su komunisti pobijedili? Možda zato što Rumuni još nisu naučili da treba da glasaju za svoje služitelje, a ne za svoje gospodare. Vi znate da riječ ministar na latinskom znači državni služitelj. Eto zašto bi političari trebalo da budu u službi naroda, a ne da narod pretvaraju u sluge. A Rumunija je živjela pola vijeka u diktaturi jačoj nego u bilo kojoj zemlji Istoka, što je narod pretvorilo u pokornu masu koja traži gospodara. Jedan seljak nije u stanju da povjeruje da je glasanje tajno. On misli da su oni koji su na vlasti toliko svemogući da mogu da znaju za koga je on glasao i zato glasa za njih.

.

 

  Kakav je vaš intelektualni, književni, pa i moralni  odnos prema pjesničkoj tradiciji  i konkretno – sa narodnim pjesmama koje se zovu doine?

 

  Doine ili narodne pjesme, pjevale su se od početka šesnaestog  pa sve do kraja devetnaestog vijeka. To je naša tradicionalna poezija. Vi, u stvari, pitate da li ona može da liči na modernu poeziju? To je pravo pitanje. Mislim da može. Mislim da je rumunska narodna poezija prava poezija zato što je njena srž toliko lirska da može da liči na modernu poeziju. Iako pišem većinu mojih poema bez rime, ja sam tradicionalni pjesnik, osjećam da nastavljam izvjesnu tradicionalnu žicu, u smislu dubokog narodnog lirizma. Već je rekao jedan čuveni rumunski pjesnik iz prošlog vijeka da su Rumuni pjesnici. I ja mislilm da je to istina. Još uvijek. Vjerujem, takođe, i u to da su u onom strašnom, totalitarnom periodu, rumunski pjesnici spasili kolektivnu dušu svojim stihovima.

   Ispričaću vam jednu priču koja se mene tiče i koja mi vrlo godi kao pjesniku, a što je dokaz da ima nešto narodno u mojoj poeziji. Ima  jedna pjesma koju sam napisala 1964. godine i zbog koje su zabranili da me objavljuju, pa je izašla u samizdatu. Pjesma je bila vrlo moderna po tome što se sastojala iz stotinak riječi koje nisu bile povezane među sobom: bili su to pojmovi koji su svi zajedno sačinjavali psihološku i materijalnu sliku bijede Rumuna u to doba. Budući da je u samizdatu, poema  je bila prepisivana rukom u hiljade primjeraka i tako je širena. I sasvim slučajno, poslije nekoliko mjeseci, jedan od tih prepisivanih primjeraka mi je dopao ruku. Možete da zamislite: poema je bila dva puta duža od moje! Znači, oni koji su je prepisivali, dodavali su druge pojmove mojima da bi upotpunili sliku života u Rumuniji. Taj dodatak je na mene ostavilo vrlo dubok utisak, jer je to bio tačno mehanizam narodne poezije: taj prelazak od jednog čovjeka – pjesnika ka drugom, sa promjenama teksta, tako da svaki sljedeći čitalac postaje autor…

.

.

  U vašoj poeziji ima puno priča i likova iz Transilvanije. Da li je to odraz tradicije narodne poezije i da li  je to aluzija na narodnu poeziju preko istorije?

.

   Rođena sam Temišvaru i od 1989. godine ponosna  sam  što sam  tu rođena. Međutim, cijelog svog života žalila sam što sam rođena u velikom gradu. Cijelog života imala sam nostalgiju za nekim mojim selom, željela sam da sam izašla iz sela. Hoću da kažem da gledam na selo, narodnu poeziju i cio taj svijet koji nestaje sa nostalgijom intelektualca. Veza s istorijom i činjenica da sam opsjednuta istorijom Rumunije, dolazi otuda što sam rođena u Transilvaniji. Treba biti Rumun da bi se to shvatilo. Jer postoji velika razlika između sjeverne i južne Rumunije, u tom smislu što je jug bio pod uticajem francuske kulture s velikim šarmom. A Transilvanija je u istoriji Rumunije dio u kome su se dogodile najveće bune, vjerovatno zato što je bio pod austrougarskom dominacijom, koja je bila surova. Bune su se tu uvijek dizale. I kada sam za vrijeme totalitarnog doba i vladavine Čaušeskua govorila o bunama u Transilvaniji, to je uvijek bila aluzija na prošlost i sugestija na pobunu. Čak i moji komentari o našoj tradiciji revolta i buna  bili su vrsta lekcije kako da se ponovo, sada, pobunimo. Postoji jedan lik, za mene najčudesniji rumunski lik – lik Horija. To je seljak koji je u osamnaestom vijeku organizovao veliku narodnu bunu koji je zahvatila cijelu Transilvaniju. Taj seljak je bio toliko genijalan da je shvatio koliko je seljak potlačen i iskorišćavan, pa je smogao hrabrosti da se pobuni. On je krenuo pješice od sela do sela i govorio: »Bio sam kod cara i car je rekao da treba da se pobunimo protiv vlastele.» Taj seljak je shvatio da njegov život nije dovoljno dug da vaspita svoje zemljake da shvate da treba da se pobune, nego je došao na tu fantastičnu ideju da kaže poniženim i ugnjetavanim podanicima da je najviši šef odobrio pobunu. Tako je organizovao tu strašnu seljačku bunu  koja je trajala cijelu godinu i koju je čak car iskoristio protiv vlastele. Nije potrebno da kažem da je on bio likvidiran. Ali ja sam  živjela u zemlji gdje pobuna nije bila moguća, gdje je već postojao novi čovjek.

.

.

  Možete li nam  nešto reći  o recepciji vašeg djela?

 

  U odanosti mojih čitalaca  ima nečeg čisto rumunskog zato što Rumuni čitaju više poeziju od drugih naroda. Ali treba precizirati da se u svim totalitarnim sistemima poezija više čita nego u demokratskim sistemima, jer je poezija način da se živi i preživi, ona  posjeduje kao instrumenat svog funkcionisanja  metaforu koja je, a to je već poznato, jedan od dva izraza. Znači, pjesnik kaže prvi dio poređenja, a čitalac treba da bude u stanju da kaže drugi dio.

  Poezija izmiče cenzuri u većoj mjeri nego proza.  Mi smo imali nesreću da budemo ugnjetavani  od  drugih. Kod nas je poezija bila nešto vrlo važno i zato se ja ne osjećam samo kao pjesnik, pjesnik svijeta, nego i kao vrlo rumunski pjesnik, jer su me Rumuni mnogo čitali. Ima jedna moja pjesma  u kojoj ja kažem da se mi osjećamo vezani samo kad je istorija našega naroda  vrlo tragična. Kao što se djeca siromašnih porodica koja  se školuju, uvijek osjećaju odgovornim prema onima koji su ostali na selu, kod kuće, i zato šalju pakete i pomažu kako znaju. (Željela bih  da sam pjesnik nekog velikog naroda koji nema tih problema kako bih zaista bila slobodna od obaveza prema narodu, ali to nikad neću postići.)

.

.

  U više navrata u toku vaše posjete Parizu govorili ste o korijenima rumunskog zla. Željela bih da se pozabavimo tom temom, jer naša zla su zajednička i vrlo slična. O čemu je riječ?

.

  Sve što se događa oko nas dokaz je da je Istočna Evropa jedan pakao, iako smo raspoređeni u različitim paklenim krugovima, čak iako će čistilište vjerovatno za svakog od nas imati različite dimenzije. Iz mnogih komunističkih karakteristika u Rumuniji sam za analizu izabrala samo dvije koje mi se čine najvažnijim zbog njihovih post-totalitarnih posljedica. To su profilaktički strah i saučesništvo skrivene blagosti. Treba precizirati da su odupiranje pravih političkih partija do 1946. i oružani otpor u planinama do početka šesdesetih godina, bili dva specifična argumenta da komunističko ugušivanje tih pokreta poprimi divljačke forme. Fenomen Pitešti Kanal Dunav – Crno More (smjenjivanjem fizičke i psihičke torture, ponižavanjem i depersonalizacijom, mučiteljima  u zatvoru Pitešti je bio cilj da pretvore mlade zatvorenike – protivnike komunizmu u pristalice komunizma. (Oko dvije hiljade studenata su bili prevaspitani). Strah i moralna degradacija koja je vremenom njime stvarana imala je mnogo škodljivije efekte na psihičke ćelije od fizičkih represija.

Ako su u prve dvije decenije represija i strah bili povezani vezom uzroka i posljedica, u toku dvije posljednje decenije strah je postojao kao uslovni refleks. Čaušesku je 1965. postao kondukator jednog naroda koji je odlično upoznat sa represijom da bi mu još bila  i potrebna. Agenti Sekuritatee  nisu više  morali da se kriju da bi nas špijunirali. Naprotiv. Uniformisani na isti način, namještali su se na najuočljivija mjesta da bi bili viđeni i da bi tako samim svojim prisustvom spriječili pobunu. Isto kao što ljekar treba ne samo da izliječi bolest, nego da je spriječi, došlo se do zaključka da perfektni represivni aparat ne treba da ugušuje pobunu, nego da spriječi i samo njeno postojanje. Tako je izmišljen najefikasniji, najotvoreniji i najdestruktivniji strah, profilaktički strah ili strah samoočuvanja. I toliko neshvatljive reakcije rumunskog naroda za posljednje tri godine su prirodna posljedica tog monstruoznog straha iz dvije posljednje decenije. Ne sumnjam da je taj psihološki mehanizam, brižljivo pripremljen po zakonima pokornosti, odlično funkcionisao u svim istočnoevropskim zemljama i tako osigurao  manje ili više totalitarni mir  o kojem sanjaju svi diktatori i diktature, a kolektivna krivica im dozvoljava da mirno spavaju. U Rumuniji, jačina terora je išla do krajnjih granica kojima treba dodati patalošku nijansu ludila glavnog junaka.

.

.

  I vi ste se takođe pitali kako je to bilo moguće?

.

  Da, ali prije nego odgovorim na to pitanje treba da se pitamo da li je bilo moguće da se to drugačije dogodi? I osobito da li je to drugačije zavisilo od nas? Tu počinje velika tema krivice na čijoj pozadini se svi krećemo, žrtve i ubice povezane jedni sa drugima na najstrašniji način. Stari dželati pjevaju arije univerzalne krivice, jer ako smo svi krivi niko ne može biti lično kriv, pa proklamuju opasnost od lova na vještice  zaboravljajući pravi smisao tog izraza koji govori o izmišljenim krivcima, a ne o stvarnim kao što su oni. Svoj toj smjesi griže savjesti, skoro bezrazložne i zločina skoro bez griže savjesti,  treba dodati nešto što je još teže podnositi: sumnju da smo svi preživjeli zbog neke vrste saučesništva s vlašću i da su sva naša djela i sva naša hrabrost bili mogući zato što su ih oni prihvatili. Čak i najčistiji, čak i heroji, ako nisu postali žrtve uprljani su sumnjom tog trajnog pristanka, te blagosti iz računa.

  U svakom slučaju stare žrtve mogu da izaberu između dvije stvari: da traže pravdu (čime bi navukli na sebe mržnju  svih onih koji su čak i svojim ćutanjem favorozovali zločine) ili da prihvate koncenzus koji vlast traži, neku vrstu hrišćanskog pomirenja koje ipak pretpostavlja prije oproštaja priznanje grehova. Između ta dva rješenja nalazi se neodlučna većina naroda dezorijetisana zabunom i pritisnuta bijedom, koja pamti kao jedino nasleđe prolaska kroz pakao to da je ostala u životu zahvaljujući pokornosti. To je opasno nasljeđe, ne samo zato što može da postane izvor  za novu diktaturu nego zato  što se  u njegovoj sjenci rađa sumnja da je Dobro samo blagost iz računa Zla.  Mi smo bili skoro pedeset godina zatvoreni u podrumu zatvora čija su se vrata odjednom  i na misteriozan način otvorila.   Fatalno je da još uvijek lutamo kroz prljave i mračne hodnike tražeći izlaz.

  U Rumuniji kamuflaža stare nomenklature u demokrate bila je veoma vješta i njihov otpor poprima izuzetno lukave oblike. Predsjednik  države okupio je oko sebe ne samo svoje bivše drugove iz bivše komunističke partije koji su pristali na Čaušeskuov pad, nego u posljednje vrijeme, u krizi parlamentarne podrške, i ekstremiste i nostalgičare starog režima, koji se otvoreno suprotstavljaju reformama i funkcionisanju institucija pravne države. Pod pritiskom opozicije i međunarodnih foruma sadašnja vlast je formalno prihvatila institucije i demokratske strukture zapadnog tipa, ali su ih napunili ljudima stare totalitarne strukture koji su naimenovani predsjedničkim prerogativima. Krajnji rezultat je demokratija na papiru u sinhroničnoj formi, ali u stvari je konzervativna i retrogradna. Bivši režim se odlikovao terorom, korupcijom i etatizovanom laži. Sadašnji  režim je odustao od terora, ali je sačuvao i čak pojačao ostale odlike: kotrupcija upotrijebljena kao sredstvo političkog uticaja dovodi do raspada moralne ćelije, loša selekcija je specifičan totalitarni način da se spriječi izgradnja sistema vrijednosti koje se odupiru korupciji. Može se govoriti o režimu koji rađa korupciju, birajući ili ne, vrijednosti ili kompromitovana lica kojima je lako manipulisati upravo zbog njihovih dugova prema onima koji su vršili selekciju. Svi ti klijenti čine mrežu ujedinjenu direktnim materijalnim interesima, a s vremenom  i interesima da se odlože suštinske promjene sistema. Ne radi se samo o uobičajenoj korupciji, kakva nažalost može svuda postojati, nego o političkom aktivnom oružju upotrijebljenom protiv stvaranja novog političkog ambijenta i protiv dubokih promjena u društvu.

  A što se tiče laži države, ona je do 1989. godine bila jasna, direktna, sramna i skoro nepotrebna, jer je svako, u stvari, znao da je crno bijelo, a bijelo crno. Ta primitivna laž je zamijenjena suptilnom mješavinom laži i istine, mnogo efikasnijom i opasnijom, jer daje utisak raznolikosti i slobode mišljenja. Najjasniji primjer u tom domenu je televizija kao instrument diverzije i sredstva za stvaranje vještih konfuzija. Dok je u zlatno doba rumunska televizija imala dva sata emisije dnevno, ispunjena obično hronikom diktatorove familije koja nikog nije interesovala, sada ona raspolaže čitavim progamima koje cio narod religiozno prati i gdje je zabava (koja ispunjava većinu vremena) upotrijebljena kao zalog  i argument za manipulaciju informacija koje su tako predstavljene da postaju politički kapital vlasti i mogu da kompromituju ljude i ideje koji joj se suprotstavljaju. Tako su bili kompromitovani u narodnoj svijesti vešepartijski sistem, demokratska opozicija, ekonomske reforme, slobodno ekonomsko tržište, čime su stvorili uslove za totalitarizam. Glavne sadašnje metode neokomunista u Rumuniji su odlaganje promjena i pokušaji izolovanja. Strah od Zapada i izolacija su klasične karakteristuike neokomunista u Rumuniji. Jer, otvaranje prema Evropi oduzelo bi im sve šanse da ostanu na vlasti i zato sve čine da kompromituju zemlju  i prekinu veze sa inostranstvom. Deklaracije u Strazburu, Briselu ili Njujorku su samo parada, jer se unutar zemlje organizuju međuetnički i međujevrejski konflikti. Napolje šalju slavne ekstremiste, a Doinu Korneu pozivaju na sud. Nisu to političke greške koje doprinose izolaciji zemlje, nego precizno izračunate posljedice.

  U ekonomskom domenu reforme se sprovode tako da se samo stara nomenklatura pretvara u novu buržoaziji. Oni su ti koji drže novac, koji nameću pravila igre: puštaju fabrike da propadnu, da bi ih privatizovali jevtinije, šefovi otvaraju privatne firme unutar državnih preduzeća i prave posao sa obje strane kradući državu. Prodaju se na aukciji inventari zemljoradničkih kooperativa, a onda daju zemlju seljacima koji nemaju čime da je obrađuju i koji će na kraju biti prinuđeni da je prodaju vlasnicima oruđa i alata. Ekonomska proizvodnja i nacionalni proizvod su se katastrofalno smanjili i poremetili ravnotežu između cijena koje neprekidno rastu i plata, penzija i stipendija koje su nedovoljne. Uz sovjetski mentalitet i uz balkansku korupciju, materijalna bijeda i moralno čišćenje su totalni. Organizovani haos je stara komunistička metoda koja daje odlične rezultate. Međutim, iako imaju sva državna sredstva i sve političke instrumente na raspolaganju, situacija neokomunista koji danas drže vlast u Rumuniji je beznadežna. Ne mogu se oni vratiti u komunizam (ne samo zato što istorija ne ide unatrag, nego i zato što komunizam kao sistem ne postoji više), a ne mogu ni ići naprijed prema pravoj demokratiji, jer će biti eliminisani njenim objektivnim mehanizmima. Dakle, njihova jedina šansa je da se ne mrdaju sa tačke na koju su došli skoro apsurdnim putem. Ali, to je nemoguće, jer istorija može biti lijepa ili  ružna, ali nikada nepokretna.

  Rumunija će ući u Evropu, čak i ako u ovom trenutku izgleda astronomski udaljena od nje. Ostaje nam da se nadamo da ćemo, ako iščupamo totalitarne korijene  iz duše i memorije, biti sposobni da ponovo definišemo našu istoriju i da ta nova definicija neće biti suviše udaljena od definicije Evrope.

 

  Živjeli ste dobar dio vremena za vladavine Čaušeskua, u doba najvećeg terora i straha. Kako ste  uspjeli da savladate strah?

.

Posljednjih godina mislim da sam taj strah savlađivala pišući moj roman. Taj roman je upravo izašao u Rumuniji, a izaći će u inostranstvu za Frankfurtski sajam u Njemačkoj ove jeseni. Bila sam takoreći normalan pisac do 1985. godine. Prije toga imala sam u mladosti jedan težak period: u toku četiri godine nisam imala pravo bilo šta da objavljujem zato, što je moj otac bio u zatvoru. A moj otac je bio u zatvoru zato što je bio sveštenik i što je bio odličan propovjednik, pa je mnogo naroda dolazilo u crkvu da ga sluša i to je bio dovoljan razlog da ga zatvore.

.

.

  To je interesantan  podatak.  I  Sioranov otac,  kao i otac Nikolae Brebana,  bio je sveštenik.

 

  Da, to je bilo osobito tipično za Transilvaniju, gdje je narod davao najviše otpora, i sve  rumunske škole su se organizovale oko crkve. Na taj način su profesori, popovi i intelektualci davali otpor mađarskom ugnjetavanju. Pošto sam objavila nekoliko pjesama u jednom časopisu dostavljač je napisao: «Treba da znate da ne treba više da objavljujete pjesme te djevojke zato što je ona kćer neprijatelja naroda koji je u zatvoru.» Redakcija je taj  savjet poslušala. Tako sam bila  zabranjena između moje 18. i 22. godine.

  Poslije tog perioda atmosfera se malo razvedrila, zapravo sve dok  Rusi nisu bili ušli u Čehoslovačku i kada je u inostranstvu predstava o Čaušeskom još bila  snošljiva. To je bilo doba kada je moja generacija ušla u literturu. To doba  poluslobode bilo je kratko, trajalo je četiri-pet godina po dolasku na vlast Čaušeskog, do njegovog odlaska u Kinu, odakle je uvezao kinesku kulturnu revoluciju i tada je nastalo ludovanje.  Godine 1985. izbio je prvi veliki skandal zbog mene. Taj skandal su izavale četiri pjesme koje sam objavila u jednom časopisu. U jednoj pjesmi je bila riječ o ženama koje moraju da prave djecu da bi  se uvećalo stanovništvo,  a u drugoj sam se pitala da li smo mi biljke, jer se samo biljke ne bune. I tada su me zabranili. Tada su se za mene zauzeli italijanski pisci i profesori univeziteta potpisujući peticije u moju odbranu. Čaušesku je još držao do svog ugleda u inostranstvu, popustio je i skinuo zabranu na objavljivanje mojih tekstova. Zatim je 1988. godine ponovo pukao skandal zbog jedne, opet,  moje pjesme za djecu gdje je svako mogao prepoznati Čaušekua. U toj pjesmi jedan mačak izvodi karikaturne gestove Čaušeskog…

.

.

  Šta se tada dogodilo?

.

  Tada su ne samo zabranili nove publikacije onoga što sam pisala nego su zabranili sve moje knjige i izbacili ih iz svih biblioteka. Tako je bila zabranjena ne samo sadašnjost, nego i prošlost. Tek sada dolazim do odgovora na vaše pitanje. Pred mojom kućom su se, neprekidno danju i noću, nalazila policijska kola i govorilo se da policija sluša i čuje sve što se događa u samoj kući. I u takvim sam uslovima počela da pišem roman.

.

.

  Da li ste se plašili dok ste pisali?

.

  Plašila sam se da mi rukopis ne nestane i zato ga nikada nisam ostavljala kod kuće kad sam izlazila. Strašno sam se plašila da ne bude uništen. I stalno sam ga nosila sa sobom. Kada sam napisala stotinak kucanih strana, za svaki slučaj,  razdelila sam ga raznim prijateljima. Za to vrijeme policija je nekoliko puta posjetila moju kuću, što je postala opsesija moga muža koji je raspoređivao predmete tako da je mogao primijetiti kada su bili tu. Ali to mu nije bilo protrebno, jer su oni i dolazili da bi ostavili trag, namjerno, da bi nas uplašili. Ja se nisam   plašila  da će me ubiti. Ali je bilo trenutaka kada sam se plašila da ću poludjeti. To je čak teško objasniti, jer ništa opipljivog nije bilo, ali ljudi su se plašili nas, a meni je bilo neprijatno da se obratim nekome baš zbog njihovog straha, da ih ne dovedem u nezgodnu sutuaciju, i niko nam nije dolazio i sve nas je to odvodilo u apstrakciju do ludila, a knjiga mi je bila nešto materijalno što me vezivalo upravo za tu neopipljivu stvarnost.

.

.

  Vi ste maloprije govorili o kolektivnoj pokornosti i o tome da je trebalo prihvatiti zlo da bi se možda išlo ka dobru. Zar to nije paradoksalno?

 

  Da, to je paradoks koji se može i na mene primijenti, jer je problem bio ovakav: bilo je očigledno da su me mogli ubiti da su htjeli, i sama činjenica što sam ostala živa bila je dokaz njihove milosti prema meni. Tako je i moj život na neki način uprljan. Ispalo je da sam saučesnik, iako o tome ne može biti ni riječi, jer su mi ostavili život koji su mogli uzeti.

  Pitali ste me o strahu, pa ću vam ispričati nešto što mi se dogodilo da biste osjetili nijanse: već deset godina nisam više radila po redakcijama, jer nisam bila član paritije, a nisam imala pravo da radim, budući da nisam  u partiji. Tako smo muž i ja živjeli posljednju godinu u kućici na selu, napravljenu od sušenih zemljanih cigala, kakvih ima i u Srbiji, sa dvije sobice i  vrtićem. Tu smo imali malo voća i povrća. Tu nije stražarila policija, nije bilo kola, ali su nas vjerovatno pazili susjedi. I to je bilo podnošljivije. Jednom mi je prenio poruku predsjednik opštine, pošto inače nije bilo drugog telefona u selu, da mi javljaju iz Bukurešta da hitno odem tamo, jer mi je poplava u stanu i voda teče ispod vrata. Odmah smo pošli i naravno nigdje ni kapi vode nigdje nije bilo. Shvatili smo da su htjeli da se udaljimo od kuće da bi oni nešto tamo uradili. Odmah smo se vratili i bilo je očigledno da su bili tu, ali nije bilo očigledno šta su tražili, jer sam rukopis uvijek nosila sa sobom.

  U našem vrtiću te godine je bilo puno pečuraka, jer je kiša neprestano padala i već nedjelju dana tamo je rasla ogromna pečurka. Moji susjedi su mi rekli da je ostavim da vidimo koliko može da poraste. Kad smo se vratili vidjeli smo da je sve ispreturano u kući, a iz vrta je nestala upravo ta pečurka. Poslije šest dana, pošli smo u Bukurešt da kupimo hljeba, jer se  na selu davalo na bonove samo trista grama. Kad smo došli pred kuću, našli smo na našem pragu istu onu pečurku koja je nestala iz našeg vrta. Tada sam prvi put osjetila strah, vrlo žestoko, jer se sve odvijalo kao u mojoj prozi. A moj muž je još ranije napisao priču pod naslovom Pečurka, koja je metafora za totalitarno ludilo, i u toj priči svi jedu pečurke od kojih lude. Taj policijski gest za mene je bio vrlo drzak, htjeli su da kažu: »Mi znamo da vi znate da mi znamo.» Ili nešto tako. Taj potez me je strahovito uplašio svojom suptilnošću. Propala sam u bezdan od užasa.

 

  Otkuda neobičan naslov vašem romanu Fijoka za aplauz?

 

   Naslov je nešto što nije postojalo u knjigama kao priča, ali je postojalo u stvarnosti kao nešto zaista egzistencijalno. U Bukureštu smo stanovali nedaleko od radija i posljednje godine pred pad Čaušeskog, s vremena na vrijeme najveća sala za simfonijske koncerte, a to znači sa najboljim ozvučenjem, ispunila bi se hiljadama vojnika koje su dovozili autobusima i koji su tu ostajali danima. Mene je zanimalo šta oni tu rade, to je postala moja opsesija. I na kraju sam saznala da oni tu snimaju aplauze i to na vrlo učen način: aplauze sa «ura!», aplauze sa velikim entuzijazmom, skandirane aplauze. Samo zato  što je to bila stvarnost, a ne literatura, to je čak bilo toliko nevjerovatno da sam se plašila da ga unesem u literaturu da ne bi izgledalo suviše namješteno. A ti aplauzi su bili namijenjeni za mitinge na kojima se golim okom moglo vidjeti, posljednjih mjeseci, da niko ne aplaudirá, nego da su ljudi stajali upravo s tragičnim  izrazom  na licu, ali su se čuli oduševljeni uzvici «ura!»…

 

 

………………………………………………………………………………. Razgovarala Branka Bogavac

.

.

.

.

.


Ana Blandijana

Rumunska pjesnikinja. Objavila je desetak zbirki pjesama: Prvo lice množine, 1962. godine, Ahilova peta, 1966, Treća tajna, 1969, Pedeset pjesama, 1970, Oktobar, novembar, decembar, 1972, Džepni san, 1977, Pjesme – izbor 1978, Oko zrikavca 198., Zvijezda grabljivica, 1985, Arhitektura valova, 1990. Blandijana piše i prozu i eseje. Godine 1982. dobila je Herderovu nagradu za poeziju. Proganjana je i zabranjivana u vrijeme komunističke diktature.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)