ŠKOLJKA
Otvori se jer
Hoću da izađem
Da vodu pijem direktno sa neba
Ostavi se zvijezda
Pij vodu iz mojih usta
Porinimo naše sjeme
U najveće dubine morske
Koliko je vremena što smo zatvoreni
Izgubljeni unutra o bože
I ne čujemo glasove morskih struja
.
.
POVORKA
Toliko su brojni ovi a
On usamljen nad njihovim plećima
Uključim TV i legnem
On još uvijek sam a Ovi
Na nogama Jedu žureći hot
Dog brzu hranu i sl.
Promijenim kanal
Evo Povorke iz početka
Isključim TV kažem
Vrijeme je za samovanje
.
.
VRATA
Vrata nisu strah
Zatvaraju se neusiljeno
Od naše hrabrosti
Da svjetlo gasimo
Kada noge odvojimo
Od tvrdog tla
Da bi pravili lukove u vazduhu
Naše vjerovanje bude poljuljano
Obješeno
Na poleđini vrata
Vrata nisu laž
Ali nam trebaše mnogo
Vremena shvatiti da
Nije u našim rukama
Da izbacimo iz uma
Čitav taj teret
Vječiti
Kada će se vrata razvaliti
.
.
KROĆENJE ZMIJE
Zmija zasićena
Mlijekom žućkastim
Istrese jajašca
U jednoj toploj brazdi
Na dnu jednog gnijezda
Stegni mi jako struk
Jer mi otkide dušu
Viknu djevojka što ispruži tijelo
Iz nabreklih usana
Izvi se
Glas što dotače nebesa
Koja odjek odgrizuju
Ukroćenu životinju
Što proganjaše lijepe ubice
Sakriše da ga čuvaju
Djevojke
Koje htjedoše uživati
Pod zvijezdama spavajuć
.
.
JASTUK
Uzeh perjani jastuk. Podmetnuh ga pod glavu,
Da zaspim kazah, meko i spokojno.
Onda ga bijelog stisnuh na grudi, pomilovah njime lice
I ugrijah ga dahom svojim. Toliko pitomih ptica,
Kazah, ispod moje jabučice počivaju vječno.
Čim se svikoh na njega, shvatih da bez njega ne mogu.
Toplo i meko iz njega poče izlaziti perje koje
Ispuni sobu, potom čitavu kuću i mahalu.
Ja koji sam se navikao na mekoću i toplinu
Iz dubine snova dobih signal da me je ščepala
Ledena groznica.
I ne uzdržah se, eksplodirah, divlje ptice rekoh im,
Ovim bijelim perjem nas pogušiste.
I zahladi tu, stvarno zahladni.
Onaj jastuk ispražnjen od perja što promijeni doba
Podvuče me poslije mnogo vremena u kudrave vune!
.
.
PROZOR OSTAVI OTVOREN
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
neka vazduh uđe sa ulice
nek izgori
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
da vazduh progutaš
neka smrad sa tijela izlazi
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
da viziju u očima slomiš i dušu očistiš
od zatvorenog prostora
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
odjekuje epski glas pjesnika žure djeca da pobjegnu
od tame od oštrih zvukova
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
spuštaju se zvijeri sa planina
gaze jabuke u mrtvim ženama
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
kiša pada malo vode svakako malo vode
u popucala usna ulij
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
oslobodi se strasti grjehova
posebno se oprosti s vašim mrtvima
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
sa psima da spavaš insektima
duhovima tame dalekim glasovima
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
mrtvaci su vaši iskreni saputnici vidi
oni te ne ubijaju ne zakrče ti put ne guše te
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
prije no što krenete na posljednje putovanje
sa po jednim čeličnim kišobranom crvena kiša kaplje
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
slomi kvadratno ogledalo svojim obrazom
na uglu sobe i kreni
Prozor ostavi otvoren prozor ostavi
jer mrtav si ti u vojsci koja sa neba maršira
zatvori vrata zatvori
da ne bi zvijeri i ljudi izlazili
.
.
TRAVA NA PROZORU
Voće mi truli na stolu
počinjem brati kisele jabuke
da rok smrti ploda odložim
neko ko me potajno voli
pruža mi njeno nezrelo lice
da ruke dignem od nepoznatih jabuka
šutni voće noću
kaže mi daleki glas
niknuće izdanak iz blata ujutro
preko bašte bacaj sjeme
kada se doba smjenjuju i kada lišće opada
čuvaj kuću dok ti lišće ne pokriva lice
uđe li ti trava na prozor
ne reci da ti je bašta zarasla na stolu
trijumf smrti nad zelenim lukom
.
.
OGLEDALO
ja sam ovdje sada visoko
toliko visoko
i vi ste visoko
i oni sa one strane
i oni sa druge strane
koliko smo visoko
neočekivano toliko
neočekivano
stvori nam se ispred ono otvoreno more
i duboko ogledalo u sredini postavljeno
kako se razmjesti smo svi na dnu
na samom dnu
začuđujuće na dnu
ej ti sa zahrđalim sječivom
ne lomi ogledalo lice gdje gledamo
jer
možemo zauvijek ostati
tamo na dnu
na samom dnu
hladni i tamni
.
.
MOJA SOBA U PRIŠTINI
Sve stvari koje naveče ostavljam prevrnutim
Da iscijede crvenu krv mesa kojeg donosim
Iz okolnih šuma
Ujutro vise razapete na kandžama iznad pečenjare
Sva mi je briga
Da se suđe jednom zauvijek smiri
Na ćošku gdje se obično šćućuri mačka Na mjestu
đe žena obično stavlja saksije sa cvijećem prema
svijetlu Na ćošku đe đeca sakupljaju igračke Na
ćošku đe prazno mjesto ostavismo da bi se vrata sada otvorila
Sada šešir okačim na ekser požutjele dunje
razbacane i sada mogu vrata iznutra zatvoriti
produženom rukom
Na zidu gdje maločas sat zakuca Na ekseru
gdje okačih jedno bijelo oko zaokruženim crnilom
iznad zavjese gdje se jedan pauk sada potkrada
Sada dunem prašinu oluje što se na krovu slivaše
hladno usred hrđavog dana
Sada sam ja onaj koji žestoko stakla otvara
Da ne bi popucala od urlikanja moga Bindija
.
.
PROZORI
slomljeni, samo slomljeni prozori
grebu tvoj glas koji mi dolazi iz
hladne kutije danas kada se oblaci sumorno spuštaju
do naših lica toliko nisko mogu se
ponekad oblaci spustiti kada
ti nemarno gaziš hladnim stepenicama
a ja
stojim uzalud stojim ispod onih slomljenih prozora ispod
one kiše staklenih čestica što usitnjavaju lik
tvoj obasjan
a ti
ti uzalud bacaš pogled preko bez jednog stakla
između guta te ona šupljina koju ti zadirkuješ
rukom koju ti usnama zagriješ ona šupljina
tamna i hladna koju ti koljenima stisneš
jer
uzalud sasvim uzalud nekako dođe mi da tijelo ;
ogrnem onim ogrebanim kožnim ogrtačem
one slomljene prozore koji ti strah unesu
dok prekrivaju kosu jednoj
djevojci česticama popucalog stakla
kao da mi ispred provaliju bacaju
tuda gdje ti nemarno gaziš
.
.
NEDOSTIŽNA
Ona mi negdje daleko odvede
San na krilima jednog talasa
Tišina prisluškije glasove koji
Zarone i u česticama izrone
Na leđima vode
Jedna kalimera mi se ne da grijati
Zarobi mi san na ušću Bojane
Koprca se jedan galeb
Zatim pobjegne
Nedostižan kao uvijek
Jedan jecaj zabi mi se u prsa
I srećan umirem
Jer ne znam šta se preko dešava
Niti ću ikad znati
Iznad one magle koja
Prekriva sve brjegove sva polja
I vodu naročito
Vodu za koju Bog zna šta se u njoj skuva
Onim mrežama sa lopticama
Okruglim kao stravične oči
Otvorene prema nebu
.
.
ANUBIS
Ispred tebe je široko more koje si ispraznio suncem
Jednu crvenu dolinu preplavljenu nogama faraona
Svi oni koji te vole ostaju vječni
U zrncima soli započinju beskrajnost
Jedna velika vojska ne korača više samo su
Ispruženi i posoljeni zavijeni u bijelo
Ovjekovječiš ih na nebu ili ih u zemlju valjaš
O opijeni svece ispred mesa i krvi
Njih ne ujedaju crvi niti ih zemlja rastvori
Jedna kap vode neće kanuti jer krv će preplaviti
Kad trbuh iznutra izbaci vatrena pustinja
Kao na leđima anđela privida se sloboda
Zalud im sve ja sam gore na nebu
Na onom kamenom vrhu gdje me zvijezde osvježavaju
Unutra šta ću ti ja sićušan i smrdljiv
Ja imam svoju sjenku s one strane sunaca
U onoj dolini krvi da l’ sam ja ili ti
Ili svi oni koji moju sjenku prostiru
Ti zalud stražariš ni crvi ih ne jedu
Osjećam im snagu, smrvljenu u vrhuncu
Tako stavljeni u soli i pijesku
Oni nijesu ništa sem mrtve čestice
Ispod mojih nogu oni pronalaze vječnost
Noseći visoke razmjere prema nebu
Kairo, 1999.
.
.
PIJANI TRENUTAK
Zarobila nas je voda
veže nas za usne kaže
mi jedan pupoljak koji ogrebe mi čašu
Niti dolazi talasima
Niti sa neba pada kako
izbija vatrom ožari mi kupu
Kod stubova mosta oni ledeni
stoje dok se Ti savijaš iznad
postelje jedne barke
Kada probijem vodu po sredini
obale preko tvojih nogu od
izgorjele pustinje steže me kanap
pijanog trenutka
.
.
CRNOMANJASTA
Ispružila je ruku
Golu na šanku
Duboko do pocrnjelog ramena
U jednoj slastičarnici Tetovaca
Uzima sladoled
Oni su se probudili još sinoć
Brišu znoj koji im lije
Kao potočić Oči razrogače
Dok ona razbacuje kosurinu
Sa strane nemarno plaze jezik
Brzo ližući jedan mlaz koji
Teče im kroz prste
Savija tanki struk pravi
Okrugle meke vijuge
Liže zatim polako sladoled koji se topi
Žuri mladi konobar neispravan
Ubodi očiju u njenim linijama vijugaju
I gube se negdje daleko. Ukočio se
Jedan stakleni odjek i bude se svi
Česticama se pokriva ulica
Ona uska ulica kuda ona bježi i samo bježi
I reče starac koji sa strane stajaše Al-lah
Kako čovjek sve poharami
.
.
CRNI OBLAK
Izbacih glavu iznad crnog oblaka
Rekoh da
Bježim od divlje zvijeri
Iz bašte gdje se voće prska
Ljutito
Kako te osjećam kako si blizu
Onim crnim oblakom pašće moja glava
Na tvoje tijelo
Na talasima tu blizu
Osjećam
Ti pališ boje na valove
Jer
Ja ću zagrijati duh vode
Onim jezivim prelivoni
na zaleđenom jelu
.
.
STRAH
………………………………………..Za V. L.
Ja joj kažem kupimo zmiju u Piccadilly
namamimo mit o čuvanju kuće
dok se ne vratimo u Prištinu
ona bogme ne može trpjeti taj mitski ujed
jedan lažni revolver htjedoh da joj kupim
da zastraši one što joj se u snu javljaju
crne pokretne siluete
dok se ona vraća kasno svojoj kući
ona nikako da učini ni onaj lažni korak
da sebe sačuva od nepoznatog
ubiti muvu unutar moje savjesti
pretpostavljam da ja mogu da vam usadim strah
ali ko će poslije ubiti moj strah
od one istinite igre
teškim jezivim metaforama
ali ja sam tu svugdje hladnim okidačem
spaliti u glavu vatru
koja se ne gasi
i bode te u grudima
.
.
CURA SA ISTOKA PROSTITUTKA U RIMU
Ovdje plaćaju dobro
i tačka
u Tirani me tucao ministar prehrambene industrije
u ime naroda
i tačka
bila sam član partije
ovdje plaćaju dobro i tačka
i ministar teške industrije
i narod
i tačka
i ne moram obavezno biti član njihove
partije
ovdje jeste suštinska razlika
i tačka
buona note
Rim, 1990.
.
.
SLOBODA
ništa se novo ne dešava i otići ćemo na dno
na samom dnu
sloboda je jedno veliko govno i ne vrijedi ni život
dati za nju ni ono malčice slobode kako ih ne umara
oni jedu gvožđe zubima sloboda je jedan grijeh
teški koji nosimo vezan za vrat i odvodimo ga negdje daleko
gdje ne znaju ni oni koji mamutske bacaju korake sloboda
je jedno veliko govno umaraju te heroji i kurve
ti staju za vrat oni jedu gvožđe zubima oni jedu
gvožđe zubima i gnječe te dugim besjedama
o miru i čistoti rase njih umara mir
dovode mi slobodu na tacni i noć na stolu
dušu mi vade kada im ljuštura ispuca od tišine
Sa albanskog Qazim Muja
