Mehmed Slezović

Strateško ubijanje umjetnosti

.

.

.

Mehmed Slezović, rođen je 1960. godine u Novom Pazaru. Fakultet likovnih umjetnosti završio je u Beogradu 1985. godine kod prof. Radenka Miševića . Postdiplomske studije slikarstva završio kod prof. Mome Antonovića 1987.god, a potom i postdiplomske studije grafike kod prof. Emira Dragulja, 1990. godine. Doktorirao teoriju umjetnosti temom  ,,Umjetnički crtež u savremenoj praksi i teoriji”. Zaposlen kao profesor slikanja i crtanja na Departmanu za umjetnost Univerziteta u Novom Pazaru. Član ULUS-a i Grafičkog kolektiva, Međunarodnog udruženja TAMA ART iz Tokija, te Međunarodnog krakovskog trijenala.

.

Prvo što ste nacrtali?

U početku bijaše linija. Sačuvani su neki crteži na najranijim fotografijama iz mog djetinjstva. Danas ne znam šta predstavljaju te linije, ali u svakom slučaju predstavljaju sebe.

.

Priča koja je obilježila Vaše djetinjstvo?

Priče moje majke. Bila je iz derviške porodice i priče koje mi je pričala obuhvatale su široke prostore Istoka, vezivale su mistiku i fantazmagoriju, ali su bile vezane za naš, novopazarski prostor. Svaki topos imao je svoju legendu.

.

Šta Vas je plašilo?

Kad se probudim noću sam, a sjenke kao da pokreću likove koji kao da prolaze sobom. Priče su imale svoj tajni život koji se odigravao u prastarom ambijentu moje kuće .

.

 A šta Vas plaši sada?

Ljudska glupost, ljudska uobrazilja, ljudska ambicioznost bez pokrića, ljudsko neznanje, iracionalnost, sujeverje koje misli da je vera, neznanje koje misli da je znanje, vjera u Boga iza koje je vjera u đavola, fanatizam…ljudska ograničenost koja nije svjesna toga – uostalom kako bi bila?

.

Koja ličnost iz Vašeg okruženja je presudno uticala na Vaše formiranje?

Odrastao sam bez oca. Ako u tome može biti ičega dobrog, mnogi ljudi na koje sam nailazio, a koji su mi tokom sazrijevanja bili važni, dodali su po nešto mom formiranju. Možda, ipak majka. Premda sam osjećao neku svjetlost koja me vodi.

.

Šta nikada niste naučili u školi?

U Gimnaziji sam sa matematičkog smjera prešao na jezički. Nešto iz matematike u vezi limesa ili integrala. Bilo je tu nečeg od filozofske problematike. Mislio sam da ću nekad tome moći da poklonim vremena, ali nikad ga više nije bilo.

.

Kada ste prvi put doživjeli sebe kao umjetnika?

Sad znam da je to sudbina. Čini mi se da sam odviše rano bio svjestan toga. Samo sam se prepustio umjetnosti ne očekujući ništa od toga.

.

Ko je prvi kupac Vaše slike ili grafike?

Još u petom razredu osnovne škole sam slikao uljem i tada je u Pazar došao jedan novinar da snima neku emisiju. Pravio je intervju sa mnom. Tada je neko kupio par mojih radova – da li je to bio neki Pazarac koji je živio u Beogradu, a koji je došao sa novinarom… ne bih znao da kažem. Inače moj profesor Radenko Mišević mi je rekao: “Da i ja tebi kažem što je moj profesor  Milo Milunović rekao meni – ti nećeš ostati gladan od slikarstva.” Preživljavao sam nekako.

.

Roman koji Vas je razoružao? 

Nekada Sto godina samoće. Ponekad se ceo roman završava u jednoj rečenici, a pisac te sve vreme vodi toj istini kroz stotine stranica, likova, događaja. Umjetnička istina je u tom fokusu koji bi ostao banalna činjenica ako bi izostala sposobnost građenja forme. Treba reći istinu, naći joj mjesto u procesu pričanja priče. Kasnije je na mene snažan utisak ostavio roman Tera Nostra, Miguela Fuentisa.

.

Nacrtali ste 33 grafike kao komentare na 33 pjesme Dželaludina Rumija? Koliko se Vaše slikarstvo hrani literaturom?

Puno čitam, raznovrsnu literature, ali se ne opterećujem njome. Možda ostane po neka misao koja me duže hrani. To su ipak dva različita medija. Rumi pruža mogućnost istraživanja možda posljednjeg cjelovitog metafizičkog sistema. On je zatvorio neke moje krugove saznanja.

.

Kako tumačite Rumijev stih “a ja sam samo šaka zemlje kojoj se treba smilovati”?

Sufijska skromnost, ali istinska skromnost pred uvjerenjem da sve prolazi, a samo Bog ostaje, i da je samo Bog postojeći, a da je sve privid. Ako bih ja rekao, koji nešto malo znam o tome, recimo, boja Adema a.s. je siva zato što je zemlja pomiješana sa svetlošću, i da bi o tome mogao napisati esej, to nimalo ne bi bila skromnost već oholost navodnog znanja. A oni koji mnogo znaju nisu bili oholi znanjem, premda su mu težili svim bićem. Ali, koliko je znanje u odnosu na neznanje? To što Rumi kaže nije znanje već spoznaja koja se živi.

.

Uporedite sebe osamdesetih na studijama i današnje studente kojima predajete? Šta ste Vi tada očekivali od slikarstva, a šta oni očekuju danas?

Skoro je neuporedivo. Mi smo bili posvećeni. Ljudi su po nekoliko godina pokušavali da polože prijemni ispit. Bilo je neke vjere u tome, premda su očekivanja bila mutna. Danas ti se sve nudi na tacni. Promijenilo se uvjerenje da ne moraš biti talentovan da bi studirao umjetnost, studira se kao i sve ostalo. Skinut je oreol posebnosti, da ne kažem svetosti. Mnogi ne znaju ni zašto su tu. Mnogima je jasno da malo toga mogu očekivati. Bitno je, uvijek, da li se u tome prepoznaješ kao u svojoj sudbini. Tad sve postaje drugačije.

.

Mislite li o hiljadama umjetničkih djela koja su nestala u ratovima?

Često. Mnogo toga je izgubljeno od ljudskog iskustva. Ali ne prestaje potreba da se i dalje stvara. Iskustva se proširuju vremenom.

.

Zašto današnji slikari nisu pacifistički nastrojeni kao Pikaso?

Pikaso je bio komunista. Jednom je prisustvovao kao počasni gost nekom velikom sastanku komunističkih lidera i bio je kritikovan zbog svog slikarstva. Ne treba očekivati da politika razumije umjetnost, ali Pikaso je bio angažovan, vjerovao je da umjetnost mora biti angažovana na strani života, ljubavi, svjetlosti. XX vijek je posjedovao vjeru u bolji svijet nakon užasa dva svjetska rata.

.

Koji slikar je presudno uticao na istoriju slikarstva?

Sezan. On je ponovo počeo otkrivanje slikarstva.

.

Zašto Paul Kle kaže “ja i boja smo jedno”?

Boja mu je dugo izmicala. Bio je veliki mislilac i teoretičar koji promišlja liniju a onda je jedne noći u tuniskoj pustinji doživio egzaltaciju boje. Bilo je to mističko iskustvo identifikacije sa nečim do čega nije mogao doći racionalnim putem već samo osjećajem.

.

Salvador Dali piše u autobiografiji kako je u djetinjstvu padao da bi izazivao sažaljenje, s tim u vezi, da li je slikarski proces između ostalog i izazivanje sažaljenja?

 Ne. Frojd je za Dalijeve radove rekao da ga ne zanima u njima ono nesvjesno već ono svjesno.

.

Zašto je Betoven smatrao da je umjetnik blago nacije? Da li danas takvo poimanje održivo?

To je vrijeme velikih nacija koje još posjeduju nacionalni duh kao istorijsku težnju za moć  punom realizacijom, između ostalog, germanski duh kao oličenje snage i neukroćenih emocija, francuski duh kao oličenje mjere između racionalnog i emocionalnog, italijanski duh kao oličenje čulnosti i ljepote. Ali treba znati da su nacije istorijske kategorije kao i da su manifestacije duha podložne istorijskim uzlaznim i silaznim putanjama. Već danas ne možemo misliti u tim kategorijama, jer ni rasa ni sredina nisu nadvremenske kategorije. Pogotovu ne u vrijeme globalizacije koja je sva u znaku nivelacije razlika.

Može li likovna umjetnost da se bori sa diletantizmom koji je vrlo agresivan u medijima?

Promijenili su se kriterijumi vrednovanja i pogledi šta je to umjetnost. Govori se o tome da je kritika u doba postmoderne izgubila svaki smisao. Postoji ozbiljna strategija ubijanja umjetnosti. Doba relativizovanja. Međutim, umjetnost će uvijek težiti istinama i nalaziti ih. Takva umjetnost će uvijek imati svoju publiku. Mediji su opet posebna priča. Svako se ponaša rukovođen sopstvenom logikom.

.

Kojoj ideji ćete uvijek ostati vjerni?

Ljudskoj slobodi, jednakosti i uvjerenju da su ljudi bez obzira na rasne, nacionalne i vjerske razlike braća i sestre i dijele iste praroditelje.

.

Leonardo da Vinči poručuje da će malo postići slikar koji ne sumnja u svoju sposobnost… kakve su Vaše sumnje?

Moje sumnje, mijenjale su se kroz vrijeme, danas na sve gledam sa ogromnom dozom relativizma. Čini mi se da je najvažnije ne prestati misliti, posmatrati i izražavati se, koliko se može, svi smo ograničeni nekim okvirima.

.

Vaše najveće razočaranje?

U jednom kratkom trenutku političkog angažmana, kada su nekoliko loših ubili jednog dobrog. Tada sam shvatio realne domete politike koju vode nedorasli, bez suvisle političke ideje. Neću pominjati imena jer se ta formula permanentno ponavlja bar u našim balkanskim koordinatama.

.

Čemu se nadate?

Vjerujem da mora biti bolje nego što je sada. Pred čovječanstvom je da preispita dimenzije sopstvenog humaniteta.

.

Kakvu starost želite Vašoj djeci?

Teško ih zamišljam stare. Izgleda da u vremenu koje živimo i koje predstoji, moramo ostati mladi.

.

.

                                                                                              Razgovarao Enes Halilović


Mehmed Slezović

Rođen je 1960. godine u Novom Pazaru. Fakultet likovnih umjetnosti završio je u Beogradu 1985. godine kod prof. Radenka Miševića . Postdiplomske studije slikarstva završio kod prof. Mome Antonovića 1987.god, a potom i postdiplomske studije grafike kod prof. Emira Dragulja, 1990. godine. Doktorirao teoriju umjetnosti temom ,,Umjetnički crtež u savremenoj praksi i teoriji”. Zaposlen kao profesor slikanja i crtanja na Departmanu za umjetnost Univerziteta u Novom Pazaru. Član ULUS-a i Grafičkog kolektiva, Međunarodnog udruženja TAMA ART iz Tokija, te Međunarodnog krakovskog trijenala.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)