Boris Maruna

Pristaništa

.

.

.

Podrhtavanje mramora

.

Ako kada posjetite moju bivšu ženu u Los Angelesu
Zamolite je da vam pokaže fotografiju
Iz Adrijanove vile u Rimu.
Ono što ćete uočiti bit će svršetak ljeta:
I Castelli Romani zastrti maglom
Jutro je između devet i deset; ja sam u novom skupom kaputu
Čovjek u boljim vremenima i boljim godinama
– Unaokolo šeću posljednji američki turisti –
Na jednoj od terasa stoji mramorna Venera
Kojoj sam prišao s leđa
I čvrsto je zagrlio straga uhvativši rukama
Njezine dojke; ako netremice gledaš
Imaš osjećaj da mramor podrhtava
Moja gospođa mjeri svjetlo
Neki se od turista okreću i
Gledaju prizor
Moj novi kaput je raskopčan i zakriva
Sa strane Venerina gola bedra
Moja je glava između njezina vrata
I lijevog ramena
Rukama čvrsto držim dojke.
Sad moja gospođa fokusira, ne žuri nikamo
Treba joj beskrajno dugo
Da nađe pravi okvir, snima:
Na fotografiji mramor zaista podrhtava
Inače se Venera nezainteresirano smješka i gleda
Nekamo u daljinu.

Ja također.

.

.

Being there

.

Najprije se s desna pojavi
general Ky (njegovo odijelo je besprijekorno
kao da njega samoga ni nema osim
u opisu magazina
Time) i on izjavi da mi još
vjerujemo u demokraciju i njen
osjećaj za fair play Zatim doplutaju
iza ugla dva astronauta
i prvi od njih drži u rukama
čekić i guščje pero
i ispustivši ih dokaže
izvan svake razborite sumnje
da je Galileo uglavnom znao
što radi Uskoro za njima dojaše u grad
neki cowboy
i poput kakva neodgovornog Billy the Kida
smjesti kuglu pravo između očiju
mjesnog šerifa: mjesni šerif
nema vremena da bilo što kaže
Cowboy ispuše cijev svog revolvera
galantno se nakloni prisutnim
gospođama i odjaše
u tren oka
kako je i dojahao Gradonačelnik odmah
organizira potjeru
a bankar tješi udovicu i raspisuje
natječaj: Živ ili Mrtav! Ali
vraga Onaj se bistri cowboy već snašao
i u međuvremenu napravio
nešto novaca preprodajući ukradenu
stoku u donjem Texasu
i sad se nalazi u dalekom gradu
na sjeveru i u hotelskoj sobi
gleda televiziju
i puši dobre cigare
i pije Black & White
i udara svoju bivšu zaručnicu
i baš ti se (općenito uzevši) njemu
fućka.

Pouka: Mi bismo trebali žaliti Amerikance
kao sami sebe Oni nisu drugačiji od nas
samo što su puni špinata i snage
pa kad nešto hoće
po uzoru na svog predsjednika
oni to i učine.
I stvar pali.

I ponekad ne pali.

.

.

Argonauti

.

Nema drugog načina, jedna je zelena voda
Nakon dobro obavljena posla mi se uvijek vraćamo
Pristaništima iz kojih smo krenuli lukama što
Ne postoje vraćamo se slomljenih ruku
Daleki poduzetni ljudi s velikim
Iskustvima onih
Koji se spremaju na smrt plovimo
Natrag razderanih jedara
Zatrovana srca plovimo s uzburkanim mislima
Na naše žene na našu djecu tko će nam reći koliko
Odanosti skrivaju njihove duše
Koliko svagdašnjeg smisla za život
Zrače njihove oči
Bezubi stižemo tom kraju
Kojem smo uvijek išli
I ne plačemo
Već dugo u noć kad se slegne tišina u kuću
I mir kao nadgrobni spomenik zauzme
Svoje mjesto u nama bespomoćno ležimo uz žive leševe
Uz isušena prsa trule trbuhe naših žena
I kao lavež prohujalih godina slušamo kako njihovim žilama
Kola krv izjedena voda jedino mjesto što još uvijek
Čuva svježima tiha sjećanja
Na našu mladost.

.

.

Marx je mrtav

.

Marx je mrtav
Nietzsche je posljednji put
Zalupio vratima
Lenjin se ukrcao na ubrzani vlak
Moja susjeda se budi s vlagom
Među tankim nogama i unatoč tome
Tvrdi da njezini sni
Niječu Freuda
Napokon je i Mao preplivao
Žutu rijeku
Rockefeller se ispružio
Pod sumnjivim okolnostima
Uskoro će otići Sartre
Uskoro će Krleža skrenuti iza
Ugla
Uskoro će jesenski vjetar
Zamesti lišćem
Posljednji fijaker
A ja jedem doručak u krevetu
U hotelu Playa Mazatlan
I slušam kako se kapi
Mlake suptropske kiše
Skližu niz stakla
Niz debelo meso kaktusa
Ulazi mlada sobarica i zbunjeno se smješka
Čini se kao da nešto traži
Kaže da se zove Rosa Alba
Ja je zovem hermanita
I jedem svoj doručak
I odmjeravam joj noge, godine i prsa i
Pogađam se u sebi
Da joj ponudim
Ili
Ne ponudim
Honorarnu zaradu

Za mene još nije vrijeme
Umiranja.

.

.

.

……………………………….Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.


Boris Maruna

(1940-2007), hrvatski pesnik i prevodilac. Godine 1960. je emigrirao u Italiju. Tokom emigracije živeo u Italiji, Argentini, Velikoj Britaniji, SAD i Španiji. Diplomirao i magistrirao na univerzitetu Lojola u Los Angelesu, dok je u Barseloni završio hispanistiku. 1990. godine se vratio u Hrvatsku, gde postaje jedan od najoštrijih kritičara vlasti. Obavljao funkciju ravnatelja Hrvatske matice iseljenika, te radio kao urednik Hrvatske revije. Obavljao je i dužnost ambasadora Republike Hrvatske u Čileu do svoje smrti 2017. Objavljena dela: I poslje nas ostaje ljubav, 1964; Govorim na sav glas, 1972; Ograničenja, 1986; Ovako, 1992. Bilo je lakše voljeti te iz daljine, 1996.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)