Marija Čudina

Pustinjska lisica

.

.
Pustinjska lisica

                                                        Za Danila Kiša

.

Čovjek jedan ćudi posebnih, tanak, struka uskoga,
kose razbarušene poput prašumskog raslinja kaže da je
vidio Lisicu pustinjsku na pariškim ulicama. Bože,
uzvraća poeta, što radi to stvorenje iz pustinje
među ljudima koji su nedostojni njezine ljepote
i očaravajućih očiju u kojima se prikriva melankolija koja kao
zec u grmu, kao zmija u tajanstvenom leglu opala i
perja sitnih ptica koje borave na Svetoj gori,
među posvećenim kaluđerima. Ona, Lisica pustinjska
čak ni u snu tih svetaca ne može biti sretna.
Poeta, mahnito zaljubljen u njezin ukočen pogled,
smatra, ali i to je sumnjivo, da će ona
u Vrtu Bestiariuma ipak naći razloge za svoje
ugroženo postojanje, razlog za održavanje svoje sjete
i melankolije pustinjske.
O takvoj melankoliji živ čovjek zna premalo.
A poeta je pripravan i na to da čeka Pustinjsku lisicu,
pa trajalo to i do kraja njegova života
koji nije ništa drugo do iluzija, a i Lisica će
za to vrijeme, kao i svi što žive u Bestiariumu,
u iluziji samo živjeti. Bog je odlučan u tome
da njihov život produži do krajnjih granica.
Iluzija je vječnost njihova i najtrajniji
životni vijek što ga slute oni koji su se
začarani ili zabrinuti zbog okrutnosti vremena
bavili molitvama, metafizikom i umjetnošću.

.

.
Otkuda ova čudna ludost

.

Otkuda ova čudna ludost, ovaj smisao i simbol
sa suncem što vrije nad glavom ptice crknute usred ljeta,
otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema,
plamen je crna močvara, riječ je močvarna trava koja drijema,
u polusnu nečije svijesti opet su našli umorenog čovjeka,
on mjesečinom ide, a ni mjesečine nema.
Otkuda ova žudnja kad ni žudnje više nema.
na mene pas jedan laje i kaže, svanut će,
ali kako će svanuti kad ni svanuća nema
na trotoaru što se sjeća svoje muke u slavi plahog sivila
jedna se mala kitica objesila o stup i neće da kaže tajnu
što se krije u nosiljci svijeta.
Pa otkuda onda ova svetost, kad ni svetosti više nema,
pazite zato malo novorođenčadi, glasom drhtavim što dolazi iz podzemlja
javit će se tek na kraju ova zemlja,
ali otkuda zemlja, kad ni zemlje više nema,
na ovim rubovima što se vraćaju to nitko ne zna, a uveo cvijet,
putokaz u neboder reče, sagnut ću se dok prođe vrijeme,
ne pitajući se, otkuda vrijeme kad ni vremena više nema,
ni vremena ni zlatne naslade sna među nama nema,
među nama puta nema, jer je završen tu između nas.
O strašna golotinjo užasa, penji se, penji se brže s mravima,
da barem ti budeš medu nama u času ovom kad se pitamo,
otkuda pitanje kad ni pitanja više nema.
ni riječi više među nama nema,
ni riječi, ni uzdaha, što nijemo teče niz metal i varnice vatrometa
među nama nema,
a otkuda mi kada ni nas nema,
ni nas večeras među nama nema,
nema.

.

.
Baš se veselim

.

Baš se veselim što ćemo moja starija sestra i ja rano umrijeti,
i što ćemo iza sebe ostaviti plavo nebo i žive dječake,
i što nitko neće znati plakati crno baršunasto,
jer tako plače samo veliko more.

Veselim se i zato što će svećenici i prijatelji imati puno posla
dok pošalju za nama u nebo sve naše snove i sve pse.
Veselim se što će poslije nas i dalje biti toplih ljudi
i velikih očiju i velikih usta do zvijezda.

.

.

.

.

.

.

.


Marija Čudina

Rođena 1937. preminula 1986. Godine. Književnica i pjesnikinja. Gimnaziju je završila u Sisku, a studij jugoslavenskih jezika i književnosti pohađala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prekinuvši studij, kraće je vrijeme radila kao novinarka u splitskom dnevnom listu „Slobodna Dalmacija“. Godine 1961., udajom za beogradskog slikara Leonida Šejku, preseljava se u Beograd. Prve pjesme objavila je u „Poletu“ 1954. g., a zatim surađuje s književnim časopisima: „Krugovima“, „Mogućnostima“, „Republikom“, „Razlogom“, „Suvremenikom“, „Kolom“, „Književnim novinama“ i „Delom“. Pjesme su joj prevedene na engleski, nizozemski, mađarski, poljski i rumunjski jezik. Objavljene knjige: Nestvarne djevojčice, Zagreb, 1959.; Čađ i pozlata, Beograd, 1963.; Pustinja, Beograd, 1966; Tigar, Split, 1971; Amsterdam, Zagreb, 1975; Paralelni vulkani, Zagreb, 1982; Divlja duša, Zagreb, 1986; Nož punog mjeseca, Split, 1990; Leonid Šejka, Zagreb, 2005; Pjesme, Zagreb, 2005; Nevolje, Zagreb, 2005.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)