Milorad Pejić

Šaraf

.

.

Priča sa zapadne strane

.

Od stotinu izuma i genijalnih pronalazaka najviše
zarađujemo na izvozu konopa za vješanje.
Igračkama užasa podmirujemo simpatične tirane
i ovo perje slobode kojim se kitimo očerupano je
naživo sa krila potlačenih ptica Arhipelaga Raka.
Dignemo ponekad glas ali suočena sa prepunim
tezgama mesa i buradima vina naša se pravičnost,
kratka koliko i pseći stid, brzo u pljuvački razvodni.

Ali, shvati me, imamo i mi košmare! Neprijatelj
ne miruje i prema dojavama s osmatračnica barbari
ponovo jašu u izvraćenim ovcama kao u pancirnim
košuljama. Udvostručili smo istočne granice
ljudstvom koje ne spava. Naše kaznene ekspedicije
zabadaju svakog dana, kao žaoke, pobjedničke
zastave carevine na mala zgarišta ali kući se vraćaju
bez radosti. Napredujemo ali sa strahom! I tome
nema kraja, divljaci naprosto ne razumiju poraz.

.

.

Priča sa istočne strane

.

Istine su neodržive! Navijali smo, kao na psećim
trkama, za laži koje najžešće laju. Moj brat je
potkazao debelu komšijsku kravu da je preživala
marihuanu. Zbog buduće izdaje svi smo, ko mali
Isusi, vukli krst srpa i čekića na leđima. I zaista,
kad se gvozdena zavjesa, kao zastor za tuš, otkačila
i sasula u sapunicu, nagi, u čizmama od sedam milja,
preskakali smo na suprotnu stranu da se ponovo
rodimo.

Pokošena trava miriše kao i ranije svojom krvlju,
onakvom kakvu ima, i crveno lice mjeseca gleda
kroz čemprese pobodene u red poput vreténā,
kao kroz željezne šipke tamničkog prozora. Jedino
riječi su slobodne! Ali ničemu služe jer nepoželjne
su istine. Na noćnom nebu, svima dostupnom,
cvjeta kamenje i ruka mraka upreže u sazvježđe
Velikih kola sazvježđe Malog medvjeda. Ne shvatam
kako nam uopšte uspijeva da o tome ništa ne znamo?

.

.

Branko Miljković

.

Tvoju odluku da napustiš svijet gotovo da i sâm
razumijem. Kad nemaš više pitanja a imaš snage
preostaje još jedino da se izabere način. Potom
nastupa mûk, tišina razornija od tišine kamenoloma
nedjeljom.

.
Tvoj način skoro da mi je i samom shvatljiv. Nakon
vješanja tijelo je ocijeđeno ali nema okrvavljenih
jastučnica, ispovraćanih peškira, tako da ni kod kog
ne izaziva gađenje. A i sâm čin je potpuno privatna
stvar: čovjeka ubija njegova vlastita težina.

.

.

Putovanje ljubavnika

.

Za onu staru, iskljuvanu cestu uz rebro otoka
nismo se odlučili radi piva u obnovljenoj konobi
Humac. Išli smo da poreknemo uspomene!
Po kamenim krovovima sasutim u utrobe svojih
kuća i rđom plamenjače izjedenim presama za
vino puzili su arheolozi kao usisivači. Iskopavajući
fosile neodrživog, naišli su na onaj vreli dan prije
više od trideset godina kad sam, izazvan zijevanjem
pazuha, skrenuo naglo i zario njušku Trabanta
u crvenicu, ti prostrla deku među čokote.

Izjavili smo da se ne sjećamo vremena i nastavili
pješice, nanovo zaljubljeni ali nekako bespolni
kao dva teletabisa: “Grli, grli!” Niz zapadnu padinu
tekli su uzbrdo valovi lavande i betonska fleka
na gradskoj zidini u daljini ukazala se jasno kao
na zubu amalgamska plomba kad zine more.

Podsjetila si me da ne pamtimo mjesta ali je za
tezgom kod autobuskog kolodvora sjedila besmrtna
nona Donata. Dočekujući tuđe goste podupirala je
rukom srce, isto kao i prije trideset godina kad je
klimnula prema podstanarskom prozoru tvoje sestre
što je kašljao dim zagorjelih uštipaka. Zastali smo
hipnotisani ali ne kupismo sir koji sam pomirisao.
Nisu nam se svidjele sunčane naočale koje si
probala. Maskirani stranim jezikom produžismo
dalje pretvarajući se da ne razumijemo kako ruga
se za nama: “Grli, grli! Bježi, bježi!”

.

.

Šaraf

.

Ne znam zašto ali gdje god ugledam
šaraf dobijem želju da ga odvrćem,
posebno onaj s maticom. I što su
matice veće to je u meni jači nagon
demontiranja. Da nije kažnjivo, okastim
ključem odrubio bih džinovske ruke
dalekovodnih stubova i polomio vratove
reflektora. Da zavlada mrak, vlast
malog čovjeka.

.

.

.

.

.


Milorad Pejić

Rođen je 1960. u Tuzli. Nakon osnovne i srednje škole u rodnom gradu, Pejić je završio studije ekonomije na Univerzitetu u Sarajevu. U ljeto 1992. napustio je Bosnu i Hercegovinu i nastanio se u Švedskoj gdje i danas živi u gradu Sollefteå. Objavio je četiri pjesničke zbirke, a dobio je nagrade Trebinjskih večeri poezije (1986) i “Slovo Makovo – Mak Dizdar” (2012).

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)