Zoran Hercigonja

Stigao je telegram

.

.

.

 

NAPOMENE:

Pozornica je opremljena u duhu devetnaestog stoljeća, što podrazumijeva prigodne kostime u tom duhu, interijer i uštogljene običaje. Pozornica nalikuje na veliku sobu za zabavu i druženja.  Na pozornici se nalaze sljedeće stvari: veliki stol pun obilja, jedanaest stolica, poveća ukrašena Božićna jelka, svijećnjaci na stolu i po pozornici,  klavir i u jednom kutku sobe telegraf koji odudara od ostalog interijera. Scena na pozornici je uvijek ista  i nepromjenjiva (fiksna). Naglasak se stavlja na igru svjetla i sjene.

LIKOVI:

OBITELJ MOOR:

FRANZ: Sredovječni ugledan gradski sudac strogog, grobljanskog izgleda lica, ali dobre i mekane nutrine. Proćelav, nosi monokl, omanju bradu s brkovima. Brkovi su tretirani posebnom masti i uvijek se sjaje.

JOSEFIN: Franzova supruga, nalickana gospođa vrlo ljupkog izgleda i preusiljenog ponašanja. Nosi poveću napudranu periku i crvenu haljinu u stilu 19. stoljeća.

KARL: Stariji sin Franza i Josefin, mladi i buntovni gospodin, koji se ne slaže s tadašnjim svjetonazorima i zakonima. Svako malo troši očevu strpljivost i živce.

ADAM: Drugi sin Franza i Josefin, voljeni sin, koji ispunjava svako očekivanje svojih roditelja i gorak neprijatelj vlastitog brata.

SUSAN:  Najmlađa kći Franza i Josefin, mala ljupka djevojčica, koju roditelji i mlađi brat Adam obožavaju.

OBITELJ  GARLOW:

FELIKS: Srednjovječni muškarac,upravitelj banke,  dobar Franzov prijatelj i dobar otac.  Franza poznaje još od najranijih dana svoga života. Nosi samo kratke i tanke brčiće i ima zalizanu kosu.

FANNY:  Feliksova supruga, vrlo ljepuškasta i nalickana gospođa s malo izvrnutim sklonostima.

SAMANTHA: Starija kći Feliksa i Fanny, vršnjakinja Franzovog i Josefininog sina Adama. Vrlo ljepuškasta, biejle puti, plave kose i nalikuje na vilu u zelenoj haljini. Gaji osjećaje prema Adamu.

ALEKSANDAR: Mlađi sin Fanny i Feliksa, vršnjak Najmlađe kćeri Franza i Josefin Susan.

SLUŠKINJA 1: Sluškinja obitelji Garlow i majka Sluškinje 2.

SLUŠKINJA 2: Sluškinja obitelji Garlow u šestom mjesecu trudnoće.

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Suprug Sluškinje 2.

Isprva se na pozornici nalaze samo sluškinje koje pripremaju stol i Feliks koji je vrlo nervozan i nestrpljiv. Feliks se kreće gore dolje po pozornici. Čovjek za telegrafom sjedi glave spuštene na sam telegraf kao da spava.

FELIKS: (Samome sebi hodajući gore-dolje po pozornici) Još nisu stigli. (Trlja dlanove) Valjda nisu zaboravili da sam danas pripremio slavlje? Toliko sam se trudio; valjda neće zaboraviti doći. Znam da imaju mnogo rodbine i svi od njih žele da s njima proslave takav veliki blagdan Božić, ali Franza sam lijepo zamolio da ove godine svrati k nama i da tu proslavimo. (Pogleda na  sat)  Kvragu! Već je osam, a njih još nema. Sve mislim da su zaboravili na moj poziv.

Ulazi Fanny i dobro raspoložena zagrli muža i poljubi ga u usta.

FELIKS: Što je sad to bilo?

FANNY: Poljubac valjda.

FELISK: No znam da je bio poljubac, ali čime sam zaslužio tvoju pažnju i cjelove.

FANNY: (još uvijek u Feliskovom naručju)  Učinio si veliku stvar. Napravio si božićno slavlje i pozvao naše najbolje prijatelje. Volim razgovarati sa Josefin. Ona je tako suptilna i blaga i tako se lijepo smije. Nije kao ostale gospođe. One su krute i jalove,  a Josefin je puna života, baš kao i njezin Franz.

FELIKS: (Pušta Fanny iz naručja) Franz i ja smo prijatelji do djetinjstva, baš kao i ti i tvoja Josefin. Već se dugo vremena nismo vidjeli, mislim da tome ima oko pet godina, baš od trenutka kada se odselio u drugi grad zbog službe. Da i tako ga jedan dan ugledam na ulici. Mislio sam da mi se priviđa, ali ipak je to bio on, dragi Franz.  Bio je iznenađen koliko i ja i pohitao mi je u susret. Zamisli samo došao je u grad potražiti starog prijatelja, mene. I tada sam ga pozvao da proslavi s nama ovaj Božić.

Fanny opet poljubi Feliksa u usta i veselim kretnjama se razmaše po sobi

FANNY: Tako sam sretna zbog tebe i zbog ovog blagdana.  Božić je tako divan i pun ljubavi. Pijana sam od ljubavi. Zamisli samo kako jedan takav blagdan može promijeniti čovjeka u njegovoj nutrini. Do sada smo slavili sami, ali odsad ćemo slaviti s ljudima koje volimo.

FELIKS: Zar dosad nismo slavili s ljudima koje volimo?

FANNY: (Nasmije se) Jesmo i to s jako divnim ljudima, ali priznaj da je blagdan još ljepši kada svu radost možeš podijeliti  i s ljudima koje dugo nisi vidio.

Felisk sjedne za stol i pripali lulu. Pridruži mu se i Fanny.

FELIKS: Imaš pravo. Priznajem ti,  danas si nekako posebna. Sva si prpošna i puna snage. Nisam te vidio još takvu. Odakle ti sva ta snaga. Bilo bi bolje da  štediš snagu, jer noćas ćemo samo plesati i zabavljati se, a moj Franz je jako dobar plesač, toliko da znaš.

FANNY: Vraže jedan. Svoju snagu sam štedila čitavu godinu i čuvala je za ovaj dan, jer sam negdje duboko u sebi znala  da će ovaj Božić biti posebniji.

Služavke su otišle u kuhinju po neke stvari i Felisk i Fanny ostaju sami.

FANNY: Koliko Franz i Josefin sada imaju djece?

FELIKS: (Otpuhuje dim) Mislim troje. Posljednja je bila mala kćerka, divno djetešce. Mislim da je vršnjakinja našeg Aleksandra. Trebaš je samo vidjeti kako je slatka. Lice joj izgleda kao lice porculanske lutke, a obrazi joj se crvene kao dvije jabučice. Jako je lijepa.

FANNY: Sigurno na mamu Josefin.

FELIKS: A na koga drugoga može baštiniti ljepotu, nego na mamu, nježan i ljepši spol.

FANNY: Pa i Josefinini sinovi su isto tako lijepi.

FELIKS: Da i oni su lijepi na mamu, ali čvrsti i odlučni na Franz a, na tatu.

FANNY: Očito to tako mora biti. Djeca su lijepa na mame, a pametna na tate. Slažeš se?

FELIKS: Naravno ljubavi, slažem se.

FELIKS: No gdje su sada naša djeca, naši divni golubovi?

FANNY: Sigurno su tu negdje. Pripremaju se znaš;  i njima je ovaj dan poseban. Ako ništa drugo, dobit će barem darove. I to je velik i plemenit cilj kako god da se uzme. Pa Božić prije svega znači i darivanje.

FELIKS: Istina. Samo me malo muči da Franz ne zaboravi doći k nama.

FANNY: Ma neće sigurno zaboraviti. Pa rekao si i sam da je on došao u grad poradi tebe, zar ne, da vidi starog prijatelja?

FELIKS: Ma ne bojim se ja zbog toga. Znam da će Franz doći ( on je čovjek od riječi), ali hoće li doći na vrijeme. Znaš da ima jako puno rodbine ovdje u gradu i da će se vjerojatno zadržati pomalo kod svih. Bojim se samo da ne dođe pijan k nama. Ne poznaješ ti Franz kad se napije. On postane sasvim drugi čovjek kad malo popije.

FELIKS: Nikada ti nisam pričao kako je bilo kad smo bili u vojsci. Jedne večeri smo se malo zabavljali s djevojkama. Imali smo slobodan vikend. Popili smo jako puno uglavnom i Franz a je obuzelo neko ludilo, neko neobjašnjivo ludilo. Nije mogao vladati samim sobom, nije uopće znao tko sam i što sam. Uvjeravao sam ga da sam to ja Feliks, njegov prijatelj, ali on je trabunjao nešto o neprijateljima i neprijateljskoj vojsci i nasrnu na jednu djevojku nožem. Jedva sam je obranio. Hrvao sam se s njim barem deset minuta. On  je jak Fanny, jak kao vol. Bacao me po podu i gotovo mene probo nožem. A sljedećeg jutra kad sam mu to spomenuo, ničeg se nije sjećao ili se nije htio sjetiti.

FANNY: Znači da Franz ne podnosi baš piće.

FELIKS: Očito da ne. I zato se bojim ako će kasniti. (Pogleda na sat) Veće je pola devet, a dogovorili smo se da dođe nešto prije osam sati. Znaš Fanny bojim se da se takav pripit ne osramoti pred obitelji. Nemaš ti pojma kakva je to sramota kad se tako vladaš pred očima vlastite djece koja u tebe imaju povjerenja i prije svega poštovanja.

FANNY: Ma ne brini ništa. Sigurno će sam sebi dati reda. Valjda čovjek zna kad mu je dosta. Valjda zna da je slab na piće pa neće tako puno nalijevati u grlo. Koliko ja poznajem Franza rekla bih da je osoba od samokontrole i autoriteta. Vjerujem da može tim autoritetom ukrotiti i zvijer koja se oslobodi svaki puta kad se napije. Vidiš da nije izgubio službu gradskog suca i da nitko nema nikakve loše kritike na njega. To znači da se vlada vrlo uzorito i svoju službu obavlja isto tako uzorito i savjesno.

FELIKS: Očito si u pravu. Možda previše brinem. Možda sam samo sve to inscenirao, ali opreza nikada dosta.

(Ulaze Samantha i Aleksandar u sobu, prepirući se)

ALEKSANDAR:  Mama! Sestra mi ne da da stavim crvenu leptir mašnu. Kaže da je to nepristojno i da s tim izgledam kao malo dijete!

SAMANTHA: Nije istina mama. Pogledaj da je uzeo moju crvenu vrpcu za kosu i želi je nositi  oko vrata.

ALEKSANDAR: Mama! Reci joj nešto!

Feliks je bio iznenađen i osupnut kada je ugledao kćer u svečanoj haljini. Priđe joj, primi je za ruke, raširi ruke i gleda je.

FELIKS: Samantha, lijepa si kao majka. Ova haljina ti baš lijepo pristaje

SAMANTHA: Hvala tata. Drago mi je da ti se sviđa.

            FELIKS: Tvoja mama ima pravo. Djeca su lijepa na njihove majke, a pametna na tate. Svu svoju ljepotu si baštinila od mame. (Poljubi je u obraz, a  Samantha ga zagrli)

U to vrijeme Fanny veže leptir mašnu Aleksandru koji još uvijek prigovara i želi onu crvenu mašnu. Dok Feliks grli kćer, na pozornici se ugase svijetla i zazvoni školsko zvono. Svjetlost se koncentrira na čovjeka do telegrafa. Čovjek do telegrafa se trgne i počinje bržebolje zapisivati poruku. Nakon što je zapiše poruku, zaviče.

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Stigao je telegram! Stigao je telegram!

Svijetlo se vraća u normalu i Čovjek za telegrafom se približi ostatku obitelji i počinje naglas čitati. Obitelj se okupi oko njega.  Uto se pridruže Služavka 1 i Služavka 2.

 

 

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Piše sljedeće. Kočijaš  obitelji Garlow(Stop)Danas je otputovao na zimovanje na vrh Alpa(Stop) Nakon što se pijan kolima prevrnuo na glavnome trgu(Stop)

Svi su se čudili tom događaju. Nakon što je čovjek za telegrafom pročitao poruku, vratio se za telegraf u isti položaj u kojem je bio i prije.

FELIKS: No blago njemu. Na sam Božić je otputovao.

FANNY: Mora da smo ga dobro plaćali kada si može priuštiti takav odmor.

FELIKS: Da dobri smo mi ljudi. I sluge kod nas žive kao gospoda.

Nastane smijeh.

FELIKS: Sada moramo tražiti novog kočijaša.

FANNY:  (Obračajući se služavkama) Slušajte  drage moje. Danas je Božić i svi bi trebali slaviti taj divni blagdan. Kada nam stignu gosti, sjednite s nama za stol i blagujmo zajedno. Kad je bal onda neka bude bal za sve.

FELIKS: Jako dobra ideja Fanny! Svi ćemo se lijepo poveseliti. Je li tako  djeco!?

Djeca počinju veselo klicati, a na ulaznim vratima se začuje zvono, drugačijeg zvuka od zvona telegrama (školskog zvona).

FANNY: (Veselo) To su oni!(Feliksu) Rekla sam ti da ne brineš da će doći. (Služavkama) Ajde idite otvoriti!(Djeci) Djeco! Jeste spremni za veliko slavlje.

SAMANTHA: Naravno da jesmo.

ALEKSANDAR: Jedva se čekam darova.

(Ulaze svi članovi obitelji Moore s velikim kutijama zamotanih darova i svi se međusobno izljubiše i rukovaše. Franz i Feliks se čvrsto drže jedna za drugoga i Feliks ispusti nekoliko suza. Služavke im uzmu kapute i bunde, a Fanny odnese zajedno sa svojom djecom darove pod bor. Gomila se uskomešala i svi posjedaju za stol.)

Za stolom…

(Franzovi sinovi su sjeli jedan do drugoga, a mlađi Franzov sin je sjeo točno do Samanthe koja ga je svako malo pogledavala. Franz i Josefin kao i Ffeliks i Fanny su sjedili izmješano( Franz sa Fanny, Feliks sa Josefin), a djeca Susan i Aleksandar zajedno pri jednom rubu stola. Služavke su ih poslužile hranom, a onda su i one sjele na jedan kraj stola i svi su u tišini blagovali. Nakon što su pojeli, razlijegao se žamor, a najglasniji su bili Franz i Feliks, koji su nazdravljali samima sebi i  njihovom ponovnom susretu)

FELIKS: Molim vas malo pažnje! (Zvoni vilicom po čaši)(Kada se svi primire) Hvala! Želio bih nazdraviti ovom divnom danu i finoj trpezi koje su pripremile naše divne služavke.(Podigne čašu njima u znak zahvalnosti i poštovanja. Služavka 2 se zacereka no služavka 1 je laktom tresne dajući joj na znanje da bude tiho) Želio bih nazdraviti i svojoj divnoj ženi koja danas sva zrači nekim posebnim sjajem i djeluje na mene kao čarobnica. (Ženi) Sva si me začarala!

FANNY: (Josefini) Ja sam kriva što je tako dobre volje! (Smijeh)

FELIKS: I prije nego što popijemo rujno vino želim nazdraviti dragome bogu koji nas je sve na ovaj dan okupio i doveo mojeg davno izgubljenog prijatelja pod moj krov. Živjeli!!

Svi u jedna glas „Živjeli“

FRANZ: Dragi prijatelju vidim da i u vašoj kući cijenite glazbu. Baš malo gledam divni piano. Bilo bi šteta provesti ovaj sveti dan bez melodija. Evo moj Adam bi mogao odsvirati neku melodiju primjerenu ovom trenutku.

FELIKS: Da jako pametno dragi Franz. (Digne se i zagrli Franza te ponovno sjedne na svoje mjesto)

FELIKS: Bilo bi jako lijepo kada bi i moja Samantha također sjela za klavir i udahnula mu dušu. Dragi Franz da samo čuješ mojeg anđela kako svira.

FRANZ: A mogli bi vas dvoje svirati zajedno za jednim klavirom. Vidio sam mnogo puta kako ljudi sviraju duo. Mnogo je bolje dvadeset prstiju nego samo deset.

Samantha i Adam se nasmiješe jedan drugome i krenu prema klaviru.

ADAM: Tati!? Koju melodiju da sviramo? Može li neki valcer!?

FRANZ: (Upravi pogleda na svog prijatelja Feliksa )

FELIKS: Bravo Adame, bravo sine! Zasvirajmo neki valcer i zaplešimo malo.

Mrzovolja  Karl je samo sjedio i pratio mnoštvo

KARL: Samo se vi zabavljajte šovinističke svinje. Uništiti ćete svu ekonomiju sa svojim kršćanskim glupostima. Sramite se ovoga dana.

FRANZ: (Srdito) Tebe nitko ništa nije pitao! Doveo sam te ovdje da upoznaš mojeg velikog prijatelja, a ti i ovdje glumiš pravednika. Dosta mi je svih tvojih prenemaganja.

FANNY: (Grleći Franza) Nemoj tako dragi prijatelju, Božić je. Danas bi trebali svi biti u miru i ljubavi. Zasvirajmo i zaplešimo rađe.

Adam i Samantha sviraju Chopenov romantični Valcer broj 14 u E-molu.

FANNY: Karl hoćeš li molim te sa mnom zaplesati?

KARL: Ja sam samo tu tijelom radi pristojnosti, ali ne i duhom. Ja ne padam na šarm olinjale dame i ne želim sudjelovati ni u kakvim igricama napirlitane dame. Ja nisam tatin sin kao Adam.

FRANZ: Pobogu Karl. Ispričaj se gospođi! Takvom ponašanju te nisam učio.  Hajde ispričaj se!

KARL: Hoću dok se ti meni ispričaš za sva zla koja si mi nanio kada si me donio na ovaj svijet.

FRANZ: (Ustaje od stola) Prestani glumiti nevinašce izdajniče i sramoto ove obitelji.

KARL: Ako sam sramota, onda bi ti trebalo biti ispod časti razgovarati sa mnom i zato me rađe dragi tata pusti na miru.

FRANZ: (obračajući se svojem prijtelju FEliksu) Vidiš li Felikse ona je umet moje duše!

FELIKS: Ma pustimo sada to! Zaplešimo! Božić je smao jednom na godinu. Hajde.

Svi osim buntovnog Karla su zaplesali valcer i veselili se. Adam i Samantha su se međusobno pipkali i doticali od veselja i radosti i svirali Chopena. Aleksandar i Susan su također nesprento plesali. Karl je mrzovoljno sjedio, ispijao čašu vina i izgarao do bijesa. I služavke su jedna s drugom isto plesale. Čovjek za telegramom je samo podigao glavu, ali je ubrzo spusti i vrati se u prvobitni položaj. Ples se nastavio, mijenjajući plesne partnere. Kad je melodija prestala, svi posjedaju za stol. Sada Fanny sjedne do Josefin, a Feliks do  Franza.

FELIKS:  Dragi moji ovo je bilo fantastično. Franz!? Nisam znao da ti je žena tako dobra plesačica.

FRANZ: E dragi moj Feliks, zato sam je i oženio. Da sam ti rekao da je dobra plesačica, onda bi mi je možda i oteo.

Pozornicu ispuni smijeh. Mladi par Adam i Samantha sjede i dalje za klavirom, dok se Karl pun gađenja diže i odlazi van.

FRANZ: Karl!? Gdje ideš? Karl!

KARL: (Odlazeći)Idem uhvatiti malo zraka, ovdje previše smrdi.(Intenzivno naglasi posljednju riječ)

FRANZ: Karl! Vrati se tako ti boga!

FELIKS: Ma pusti ga prijatelju, proći će ga to. Smirit će se on kad-tad.

FRANZ: Lako je tebi reći dragi moj Feliks kad imaš tako dobru djecu. Tvoja djeca u anđeli prema moje Karlu. Vidi Samanthu kako je lijepa i dobra kao anđeo, a vidi tek Aleksandra. Dobar je ako kruh.

JOSEFIN: Da prijatelju naš Karl je umet naših duša od samog rođenja. (Pogledavajući čas Fanny, čas Feliksa)  Nemate pojma kakve smo sve neprilike imali s njim. Mali je jednostavno izrod i sramota ove obitelji, ali ipak ga trpimo.

FANNY: To znači da ga volite. Vjerujte mi prepoznat će već jednom vašu ljubav. Samo mu treba vremena i vidjet ćete. Još će vas poštovati.

FRANZ: Ništa od njega nikada neće biti, ništa. On je Karl, buntovnik, vizionar, prorok novog doba. Nema takvima mjesta među anđelima. (Sinu Adamu) Hajde reci Adame što je tebi napravio kad ste bili mala djeca.

ADAM: NE znam je li to baš primjereno sada oče.

FRANZ: U redu je sinko, slobodno ispričaj da ljudi čuju s kakvom se noćnom morom mi borimo.

(Dok je Adam pričao, služavke su neprestance jele i trpale hranu u usta)

ADAM: Karl je inače stariji od mene četiri godine. Jednom kad smo bili djeca, čuvala nas je jedna guvernanta. Bilo je vrijeme za spavanje. Guvernanta je prvo uspavala Karla, a onda je došla mene uspavati i ušuškati. No čim je zatvorila vrata, uđe Karl. Ja sam još bio premalen da bih mogao razumjeti Karlove namjere.  Karl me stavio u kolica i krenuo sa mnom u dvorište.  Ja sam samo šutio, jer nisam slutio koje su mu namjere. I Karl me odgurao kolicima na cestu i ostavio tamo. Sva sreća da je guvernanta čula moj plač. da se nisam onako luđački derao, pregazila bi em već neka zaprega.

FRANZ: Eto. Sad vidite s kakvim sinom razmetnim imamo posla. Kažem ti ja dragi prijatelju da je on umet naših duša, ali što se može. Zašto bi nam život bio lagan, kada može biti težak.

FRANZ: No pustimo sada to. Rađe nazdravimo našem prijateljstvu.

Svi u isti glas: „Živjeli“

ALEKSANDAR: Oprostite tata, možemo od stola. Rado bismo pogledali darove.

FANNY: Naravno mili moji možete od stola i veselite se raspakiravajući darove.

Aleksandar i Susan krenu veselo raspakiravati darove, a svi ostali ih gledaše nježnim pogledima. Svijetlo pozornice se gasi i snop svijetla se usredotočuje na Samanthu i Adama koji sjede do klavira.

ADAM: Samantha. Imaš lijepe oči, baš kao anđeo, kao što je moj otac rekao.

SAMANTHA: I ti imaš lijepe oči i smiješak. Volim te gledati kada se smiješ. Volim te promatrati kada si nervozan kao malo prije.

ADAM: Oprosti, ali bilo mi je i neugodno ocrniti svojeg brata, ali ipak sve je to samo istinama što sam ispričao. Ja volim svojeg brata Karla iako je čudan i drugačiji od sviju nas. Ne mogu se zamisliti da ga mrzim na bilo koji način. On je moj brat i to je jednostavno tako.  Ne mogu ga mrziti. Našim venama teče ista krv i to nas veže, iako smo drugačiji. I da me ubi kao Kain Abela, ne bih mu zamjerio.

SAMANTHA:(Dotakne mu ruku) Drag si ti znaš. Još otkako si ušao u kuću, vidjela sam u tvojim očima iskru, neku posebnu iskru  poslije koje mi je sve bilo jasno.

ADAM: A što to ? Što ti je bilo jasno?

SAMANTHA: Pa to. Zaljubila sam se.

ADAM: U koga? Možda u mene?

SAMANTHA: ( Nježno se nasmije i prisloni čelo na Adamovo, poljubi ga i odvoji se od Adama) Naravno ludice u tebe, a što si ti mislio? U koga drugog bi se mogla zaljubiti.

ADAM: Mislio sam možda u Karla.

SAMANTHA: Ne budi smiješan. Ja ne razumijem Karla ni njegovu filozofiju, ali tebe sam odmah skužila.

ADAM: Da, a što to znaš o meni, a da ja ne znam?

SAMANTHA: (Priđe mu bliže i nasloni glavu na njegovo rame)  Znam da si i ti zaljubljen u mene, isto kao i ja u tebe. da nisi zaljubljen, onda ne bi svirao Chopena. Chopen je romantičar i velik pijanist, a klavir je glazbeni instrument kojim se izjavljuje ljubav.

ADAM: Zgodno si to sročila, a govoriš i istinu. To je bila ljubav na prvi pogled.  I ja sam u tvojim očima ugledao one iste iskre kao ti u mojim očima. Znao sam da će se nešto dogoditi , ali sam se bojao reći bilo što da ne pokvarim taj dražesan trenutak.

SAMANTHA: Voliš li djecu?

ADAM: Naravno da ih volim.

SAMANTHA: Bi li više volio sina ili kćerku?

ADAM: Počela si me testirati s trik pitanjima, ali eto ti odgovora. Volio bih imati i jedno i drugo, a volio bih ti i sad nešto odsvirati u znak prve ljubavi i to ljubavi na prvi pogled.

SAMANTHA:  Ja sam ti prva ljubav?

ADAM: Jesi. U cijelom svojem životu, nisam imao prilike pokloniti svoje srce nekoj dragoj djevojci kao što si ti.

Adam započe svirati Beethowenovu „Za Elizu“. Samantah nasloni glavu na njegovo rame poljubi ga u obraz te utone u melodiju. No ubrzo nakon par prvih udaraca u klavir, zazvoni školsko zvono, Čovjek za telegrafom digne glavu i cijela pozornica ponovno bude osvijetljena. Čovjek za telegramom zaviče „Stigao je telegram!“ Čovjek za telegramom dojuri na središte pozornice i čita.

ČOVJEK ZA TELEGRAMOM: Dvoje mladih ljubavnika(stop) otputovali su na topli jug (stop) nakon što su se utopili u zaleđenom jezeru(stop) zbog nesretne ljubavi (stop).

Čovjek za telegramom se vraća u svoju prvobitnu poziciju. Ulazi Karl zamaskiran u sablast u fratarskom odijelu i vozi na kolicima vodoravno postavljen lijes. Mladi ljubavnici Adam i Samantha krenu u susret svojim roditeljima i opraštaju se od njih, grleći njih i svojeg brata i sestru.

FANNY: Draga moja kćeri. Drago mi je što si našla ljubav svoga života. Želim ti svu sreću i svo dobro. (Grleći Adama) Imate moj blagoslov mili moji.

FRANZ: Pođite daleko i zasidrite svoju ljubav i neka vam je sa srećom.

(Josefin plače od sreće i pritišće k sebi Susan i malog Aleksandra)

FELIKS: (Grleći Josefin) No,no. Nemoj plakati. Moja kći će se brinuti za tvoga sina. Sve će biti u redu. Vidjet ćeš. Sada smo obitelj i imao veći razlog za slavlje.

JOSEFIN: (Obraća se Adamu i Samanthi) Jeste li spremili prtljagu? Imate li sve što vam treba?

ADAM: (Grli mamu) Joj mama. Nemoj se brinuti. Čim stignemo na jug, pisat ću ti. Ne brini ništa. Moja Samantha će se lijepo o meni brinuti.

KARL (u ulozi sablasti): (Dovozeći lijes.)  Vaša prtljaga je spremna.

Samantha i Adam ulaze u lijes. Prvi ulazi Adam, a na njega liježe Samanthai Karl zatvara lijes dvoje ljubavnika okrenuti jedna prema drugome licem u  lice. Odvozi ih  s pozornice. Svi prisutni sjedaju za stol, a služavke odlaze u kuhinju.

 FELIKS: Dragi Franz. Naša djeca su odrasla. Od danas smo obitelj i imamo još jedan razlog za slavlje.

FRANZ: Tako je! Danas postajemo obitelj. Dva velika prezimena Moor i Garlov će se ujediniti. Danas možemo postati ponosni na našu djecu za koju smo skidali zvijezde s nebesa i vadili biserje iz najvećih morskih dubina.

FANNY: (Glasno obraćajući se služavki) Donesite bocu najboljeg šampanjca. Želim proslaviti sreću koju mi je Božić donio.  Nazdravimo budućnosti naše djece!

Svi prisutni za stolom dižu čaše i nazdravljaju za sreću dvoje ljubavnika. Pozornica  se zamrači, a snop svijetla se fokusira na Aleksandra i Susan i prati ih do Božićnog drvca. Tamo sjedaju i Aleksandar iz džepa vadi revolver.

ALEKSANDAR: Gledaj što sam našao u ladici tatine radne sobe.

SUSAN: Što je to?

ALEKSANDAR: Revolver. To je tata donio iz vojske kući. Zar nije lijep? Mogli bismo se igrati kauboja.

SUSAN: Ja ne želim biti kauboj.

ALEKSANDAR: Ne. Ne moraš. Ti budi princeza koju su ukrali Indijanci, a ja ću biti kauboj i spašavati ću te. Putovati ću divljim zapadom i jahati konja i boriti se s Indijancima.

SUSAN: Može onda tako. Bit će zabavno. A kako radi taj revolver?

ALEKSANDAR: Vidiš. (Otvori revolver)  Tu unutra u ovom bubnju su meci i kada pritisnem ovdje (pokaže na okidač) onda se dogodi eksplozija i metak izleti kroz cijev.

Ponovno se oglasi školsko zvono i čovjek za telegramom podigne glavu i zapisuje poruku. Svijetlo osvijetli cijelu pozornicu i čovjek za telegramom viče: „ Stigao je telegram!“ te  stane na sredinu pozornice i počinje čitati. Svi se usredotočiše na čitanje.

ČOVJEK ZA TELEGRAMOM: U Božićnoj noći (stop) dvoje  malodobne djece, otputovalo je na vječita igrališta (stop) gdje vlada vječita igra i radost (stop) nakon što su poginuli od pucnja revolvera.(stop)

Na scenu stupi ponovno Karl u ulozi sablasti i doveze lijes, a čovjek za telegramom se po pročitanoj vijesti vrati u svoj prvotni položaj.

            KARL(u ulozi sablasti) : Kovčezi su spremni.

            Fanny i Feliks grle svojeg sina Aleksandra, dok istovremeno Franz i Josefin grle i ljube svoju djevojčicu Susan.

FANNY: O Aleksandre veliki, uspio si! Ostvario si svoj san. Bog je dobar, Bog ti se smilovao i pozvao k sebi na vječita igrališta.

FELIKS: Da tamo će biti radosti i igre i veselja i druge djece. Anđeli će se s vama tamo igrati i veseliti.  Bravo! S pravom nosiš ime Aleksandar.

ALEKSANDAR: Hvala tata. Reci mi molim te stoji li mi lijepo leptir mašna.

FANNY: Lijepo ti stoji mali moj. Dođi da ta mama poljubi.

I Fanny se spušta k djetetu  i ljubi ga u obraz majčinskom brižnošću. Isto radi i Josefin. Franz i Feliks jedan drugome čestitaju i izgrle se prijateljski.

FRANZ: Prijatelju slavlju nikada kraja. Kod tebe je uvijek veselo.  Samo se slavi i pleše i pjeva i raduje.

FELIKS: Da Franz.  Naša djeca su otišla u svijet i osamostalila se. Bili smo dobri roditelji. Odgojili smo prave i poštene mlade ljude.

FRANZ: Da samo što ja imam još jednog disidenta i fakina koji me ne prestaje mučiti.

FELIKS: Ma zaboravi na njega.

FRANZ: Dobro kažeš, dobro. Veselimo se rađe zbog naših anđelčića.

Dok su se oprostili, roditelji pomažu ući u lijes svojoj djeci i Karl u obličju sablasti ih odvozi s pozornice. Svi sjedaju na svoja mjesta i Služavka 1 donosi bocu šampanjca. Feliks otvara bocu šampanjca i opet slave i drže zdravice.

FRANZ: Za našu djecu i njihov uspjeh  i vrline za koje smo se borili u njihovo ime. Pijmo u to ime.

FELIKS: Tako je! Danas slavimo trostruki Božić.

Svi nazdravljaju zajedno sa služavkom 1i zapjevaju pjesmu „Nikom nije lepše nek je nam, samo da je tako svaki dan“. Svijetlo pozornice se ponovno gasi i snop svijetla se koncentrira na Fanny i Josefin.

FANNY:  (Sjevši do Josefin)  Sjećaš se kada smo se jedanput iskrale iz internata?

JOSEFIN: Da. Imale smo točno petnaest godina.

FANNY: Jesmo. I bio je to prvi puta da smo izbivale izvan zidina internata. Kako smo bile sretne i uzbuđene.

JOSEFIN:  Bile smo mlade i željne pustolovina.

FANNY:  Bile smo zaljubljene u zvijezde i sunce i svaki zid nam je bio prepreka. Bile smo divlje i neukrotive.

JOSEFIN: Svaki zid internata je gušio našu slobodu. Oduvijek sam htjela živjeti slobodno bez da me itko ugnjetava, bez da mi itko govori što i kako da činim.  Moj Franz mi nikada nije zapovijedao. Više sam ja zapovijedala njemu. Moj Franz se čini kao gospodar, ali prava gospodarica kuće sam ja.

FANNY: Žena je glavna.

JOSEFIN: Da žena je ognjište kuće, a muškarac je samo žeravica koja svako malo ugasne.

FANNY: Ja sam bila velika potpora mojem Feliksu kad mu je bilo teško na poslu. Katkad bi došao kući sav izmožden i prebijen od posla. Znao bi leći do mene, skloniti glavu u moje naručje baš kao dijete i izjadati se.

JOSEFIN: Sve što je Franz proživljavao i ja sam proživljavala. Svako suđenje, slučaj i parnica u kojima se dvoumio, sve sam to ja očutila na svojoj koži i mesu. Ja sam ga savjetovala kako da presudi, kako da izađe izvan zidina svoga razuma i sluša svoje srce.

FANNY: Mi smo to naučile. Mi smo srušile sve zidove sputavanja; mi smo slobodne.

JOSEFIN: Muškarac je jak koliko i njegova žena.

FANNY: Sjećaš se kad smo prvi puta upoznale na balu tvoga Franza i mojeg Feliksa.

JOSEFIN: Da. Ja sam se skoro zatelebala u tvoga Feliksa, ali na vrijeme si me prosvijetlila.  On nije bio za mene. On je za tebe, baš odgovarate jedno drugome, kao ključ i brava.

FANNY: Da i ja sam skoro pogriješila. Zagledala sam Franza.  Tko zna kako bi bilo da me oženio? On je dosta krut i strog. Ne bih znala izaći na kraj s njim. Brak bi nam propao još prve godine.

JOSEFIN: Tebi treba netko poput Feliksa. On je nježna duša kojoj treba mamica.

FANNY: (Smijeh) Da ja sam mnogo puta bila njegova mamica kada je došao mrzovoljan kući. Da znaš samo kako se jadao kao malo dijete. Trebala si to vidjeti. Kad bih mu prešla rukom preko čela, zadrhtao bi i osmijeh bi odmah zablistao na njegovu licu baš kao na malom djetetu.

JOSEFIN: Nemoj zaboraviti da smo mi žene.

FANNY: I to jake žene. Pobjegle smo iz internata, srušile smo jedan zid, a srušiti ćemo svaki zid koji nas sputava.

JOSEFIN: Sjeti se što se dogodilo kad smo pobjegle iz internata.

FANNY: Naš prvi poljubac.

JOSEFIN: Da. Poljubile smo se prvi puta ispod tužne vrbe. Bila je noć i mjesec je sjao i izgarao. Još sad mi usne gore od tog poljupca.

FANNY: Pokušat ću ih ugasiti.

(Poljubi Josefin u usta)

JOSEFIN:  Ja sam bila sva vražja. Znaš kako sam te uhvatila.

(Uhvati je je za dojku. Fanny krikne, a onda se obje upuste u smijeh)

FANNY: Da nisam imala tebe tamo u internatu, poludjela bih.

JOSEFIN: Da i ja tako mislim. Mi smo jake žene.

Fanny vadi iz torbice malu vrećicu i sadržaj te vrećice podijeli s Josefin.

FANNY: Doktor od kojeg sam to kupila kaže da udara u glavu u minuti.

JOSEFIN: Što je to?

FANNY: Nije bitno, samo uzmi i uživaj. Opušta nerve.

Začuje se zvonjava školskog zvona i čovjek za telegrafom podigne glavu i bilježi tekst. Svijetlo osvijetli cijelu pozornicu i čovjek za telegramom sada istrči na sredinu pozornice i viče poznatu frazu: „Stigao je telegram!“ Staje i čita.

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Poziva se (stop) gospođu FannyMoor i gospođu Josefin  Garlow(stop) na prisustvovanje feminističkom pokretu (stop) u Ameriku(stop) koje su se (stop) u noći Božića predozirale sirovim opijumom (stop).

Čovjek za telegrafom se vrati u prvotni položaj. Stižu Karl u ulozi sablasti dovodi je da lijes. Za njim ide Adam, obučen u isto odijelo kao i Karl i dovozi drugi lijes.

KARL (u ulozi sablasti): Vaši kovčezi su spremni.

Dignu se Franz i Feliks i pozdravljaju se sa svojim ženama. Dolazi i Služavka 1 i Služavka 2 te se klanjaju gospodarici i zažele joj svako dobro.

FELIKS:(Fanny) Draga moja. Hvala što si me pratila na ovome putu. Hvala što si se brinula za mene kao da sam dijete.  Bilo nam je lijepo zajedno. Ti si jaka žena, treba da se boriš. Idi sad i želim ti svako dobro tamo gdje ideš.

 FRANZ: (Josefini. Hvata je za ruke i ljubi joj dlanove) Bila si stup moje kuće, kamen temeljac. Izrodila si mi lijepu i pametnu djecu i onog derana. Opraštam ti, ne brini. Idi sad svojim putem. Trebaju te.

Žene liježu svaka u svoj kovčeg i Karl i Adam ih odvoze s pozornice. Služavka 1 i Služavka 2 se vraćaju u kuhinju, a muškarci dižu čaše i održavaju zdravicu u čast svojih žena. Već su se ponapili i njihove radnje i kretnje su sporije. Nato se svijetlo opet brzo gasi i zazvoni školsko zvono. Svijetlo opet osvijetli pozornicu. Čovjek za telegrafom podigne glavu i zapisuje. Zatim dotrči u središte pozornice i viče : „Stigao je telegram!“ Nakon toga čita.

ČOVJEK ZA TELEGRAMOM: Služavka 1 i trudna Služavka 2 te čovjek za telegramom (stop) pozvani su na podugačak godišnji odmor (stop) nakon što su se u noći uoči Božića ugušili plinom (stop).

Ulaze tri osobe Karl, Adam i Jedna od žena  s tri kovčega, obučena u istu odjeću.

KARL: Vaši koferi su spremni.

Franz i Feliks, već pijani samo mahnu rukama i dalje nataču čaše šampanjca. Sve tri osobe ulaze u kovčege i odvoze ih s pozornice.

FELIKS: Zavrijedile su dugačak godišnji odmor. Naradile su se cijelu godinu. Vrijedne su to cure.

 

Feliks i Franz se upuste u pričanje za stolom i čašicom šampanjca.

FELIKS: Franz dragi, koliko smo mi zajedno prošli.  Koliko smo mi zajedno toga iskusili. Sadržajem naših života možemo zapuniti jedne prave debele korice. Što je Biblija spram naših tekstova?

FRANZ: Da. (Srkne šampanjac) Mi smo učinili puno toga, a nitko nas se ne sjeća. Tamo neki pijani grofovi spase neku sirotu i odmah im grade spomenike i crkve u njihovu čast, a nama?! Što su napravili nama?

FRANZ: Mi se tu brinemo za našu kopilad, poštujemo naše žene i ništa! Svi su nas ostavili. Ostali smo sami.

FELIKS: Ma vrag nek nose sve njih. Ne trebamo ih!

FRANZ: Tako je! Ne trebamo mi nikoga. Rintam ko konj po cijele dane dok svi u mojoj kući divane i igraju neke glupe igrice. Sluge se bolje zabavljaju nego ja. Kad dođem doma onda me dočeka moj najveći grijeh Karl!

FELIKS: Ma dobar je taj mali.

FRANZ: Ma vrag je dobar. Tko  zna čiji je.

FELIKS: Kako to misliš čiji je?

FRANZ: On nije moj plod, on je vražje sjeme, koje je došlo s onoga svijeta samo da me muči. On je umet moje duše, sjekira koja kida moje živce. Zašto me Bog tako kažnjava?

FELIKS: Ma pusti sada njega. I on je otišao negdje k vragu. Pusti ga. Sami smo i iskoristimo to lijepo vrijeme samo za nas dvoje.

            FRANZ:Imaš pravo. Nek vrag sve odnese.

FELIKS: Sjeti se kako nam je lijepo bilo dok smo bili u vojsci.

(Zavlada pijani smijeh)

FRANZ: Bili smo vojnici i pol. Bilo nam je deset puta ljepše nego sada.

FELIKS: Nismo imali žene koje bi kvocale i bile dosadne.

FRANZ: Tako je! Mi smo lovili žene kao lisice svoj plijen. Bili su to dani; bio je to raj,  ali zajebali smo se.

FELIKS: Da. Htjeli smo pogledati kako je u paklu i eto nam ga sada.

FRANZ: (Digne čašu) Daj mi još natoči rađe.

FELIKS: Franz. Bilo je dosta. Previše smo pijani.

FRANZ: A što!? Ti si moja prokleta žena koja će mi reći da ne pijem?

FELIKS:  Ma nije to prijatelju, ali kad previše popiješ, pretvoriš se u zvijer i onda te ni sam bog ne može ukrotiti. Bojim te se čovječe.

FRANZ: Oprosti. Neću onda više piti. Ne moraš se bojati. Ipak mi smo najbolji prijatelji na cijelom svijetu.

Zagrli ga pijanom gestom. Uto uđe mladi Karl.

KARL: O tateki. Napili ste se kao svinje. A gdje su svi?

FRANZ: Otišli su! I ti idi s njima vrag te odnio. Prokleto kopile.

(Feliks draga pijanim kretnjama Franza i umiruje ga)

KARL: Ja sam kopile? Ja? Vidim da imaš visoko mišljenje o svojem nasljedniku.

FRANZ: Nisi ti moj nasljednik i ništa nećeš naslijediti. Lišit ću te nasljedstva vražje kopile.

KARL: Da, da. To ste vi ljudi, jadni mali crvi koji se ponapiju i žive kao svinje.

FRANZ: Tko je svinja?! (Ustaje) Kako se usuđuješ govoriti tako o ocu!?

(Feliks ga smiruje)

FELIKS: Mirno Franz  mirno.

FRANZ: Kako da budem miran kada me vlastito kopile naziva svinjom. Dao sam mu život i omogućio da živi bolje nego drugi; pružao sam mu sve pa i ono što drugi nisu imali, a on da me naziva svinjom! Pokazat ću ti ja prokleto kopile!

(Grabi nož sa stola i nasrće na Karla. Karl se brani, a Feliks pokušava odvojiti Franza od Karla.)

FELIKS: Franz! Franz! Ne budi lud! Ne treba ti to! Franz slušaj!

KARL:  (Pod naporom) Ma pusti me jadni goluždravi starče!  Skidaj se s mene!

U svom to metežu, oglasi se školsko zvono i telegraf počinje raditi. Svi zaustave svoje radnje. Feliks pozorno sluša.

FELIKS: (Klikčući od veselja) To je telegram za nas Franz, za nas!

FRANZ: (Primi Feliksa za mišice i krikne) Za nas!?

 FELIKS:  Da! I mi smo zaslužili odmor. Čekaj da sastavim poruku.

KARL: (Začuđeno)Ti znaš čitati telegram.

FELIKS: Učili smo u vojsci.

KARL: Dobro i što onda kaže telegram?

FELIKS: Poštovana gospodo Franz i Feliks (stop) osvojili ste putovanje Edenom(stop) nakon što ste se u Božićnoj noći (stop) brutalno poklali noževima(stop) Čestitke(stop)

FRANZ: Došao je red i na nas. Ipak se isplatilo!

Grli Feliksa.

FELIKS: Rekao sam ti! Ispatiti će se kad tad.

Ulaze već sablasti, Čovjek za telegramom, Adam i jedna od žena ( svejedno koji ženski lik tumači sablast)

ADAM: Vaši kovčezi su spremni gospodo!

Franz i Feliks se još jedanput izgrle i izljube i legnu u ljesove, ne osvrćući se na Karla koji  nijemo stoji i gleda. Sablasti odvoze ljesove i telegraf. Karl potrči za njima i vuče za rukav posljednju sablast koja odvozi telegraf. Sablast samo ide, a Karl se strovaljuje na pod.

KARL: Čekajte! Ne! Ne idite! Zar više nema telegrama? Hajde barem još jedan! NE! Čekajte!

Sablasti odu, daske i plače. Svijetlo ugasne i snop svijetla se koncentrira na Karla.

KARL: (Kroz suze) Zašto mene nitko ne voli? Zašto…sam tako odbojan? Ja sam sam na svijetu i nemam nigdje nikoga i svi me preziru i mrze, kao da sam im nešto skrivio! Zašto me svi preziru i gledaju kao da sam ja kriv što ih sreća neće? Što hoće taj šugavi svijet od mene?(Pridiže se) Zar nisam zavrijedio barem jedan jednodnevni izlet u prostranstva Edena? Zar sam ja grijeh koji luta zemljom i povrijeđuje ljude? Što sam Bogu skrivio? (Podižući glavu u strop) Hajde! Barem jedan telegram mi daj!(Histerično) Hajde!

NA scenu dolazi Čovjek za telegrafom, ovaj puta obučen u baroknu odjeću s velikom napudranom perikom i gura omanju vitrinu s registratorima( vitrina je puna crvenih registratora sa samo jednim plavim). Karl naglo ustane i preplaši se. Svijetlo se koncentrira na tu dvojicu likova.

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Ne, ne boj se!  Neću ti ništa.

KARL: Što hoćeš?

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Čuo sam kako naričeš bijedni čovječe. Čuo sam kako ti je teško i zazivaš sva božanstva neba. Oni su me poslali da te utješim.

KARL: Kako ćeš me utješiti. Pa vidiš da sam na rubu živaca i na rubu života. Što dat ćeš mi neki šugavi telegram?

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Ne. Ne ću ti dati šugavi telegram.(Intenzivno naglasi riječ „šugavi telegram“). Došao sam ti nešto pokazati i objasniti prije svega ako želiš čuti.

KARL: (Glumeći grubijana)  Imam li izbora?

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Nemaš. Dobro. Onda pogledajmo sljedeće. Vidiš! (Pokaže usporenom gestom na registratore i nastavlja sa snebivanjem) Ovo tu su registratori, puni sadržaja.

KARL: To i sam vidim.

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Ali ne znaš kakav je sadržaj u njima.

KARL: Biste li bili onda toliko ljubazni i rekli mi o kakvom je sadržaju riječ?

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: (Nasmije se i vrlo strogo i ozbiljno prekori)  Ne budi drzak! Takvim negativnim stavom kakav je tvoj, nećeš daleko dogurati. Svi ovi registratori pripadaju tvojoj obitelji i svi oni su ispisali stranice svoga života. Sve što su radili, čini ili ne radili, sve je to zapisano u registratorima.

KARL: I kakve ja veze imam s tim. Ja ionako prezirem svoju obitelj. Ionako su me ostavili sama i nevoljena. Ja želim samo svoj telegram.

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Gledaj! (Nježno)  Nije to tako lako kako misliš. Treba prvo zaslužiti telegram; treba prvo napisati domaću zadaću i napuniti tekstom života ove prazne registratore.  Gledaj!(Izvadi plavi registrator) Ovo je tvoj registrator. Nosi tvoje ime i sasvim je prazan. Svi ovi registratori ovdje su puni i njihove životne priče su završene i zaključene. Zato su i dobili telegrame, a ti, ti nisi ispisao ni jednu stranicu svoga života.

KARL: PA što ako nisam!

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Opet taj negativan stav prema svemu. Gledaj tako nikada nećeš zavrijediti svoj telegram, ukoliko ne napišeš domaću zadaću i ispuniš stranice svojeg plavog registratora.

KARL: A zašto je samo moj registrator plav?

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Zato što si ti umet duše svojoj obitelji, izrod i najgore što ih je moglo snaći.

KARL: Ma briga me što sam! Briga me za tvoje brbljarije! Ja samo želim telegram!!

ČOVJEK ZA TELEGRAFOM: Nije to tako jednostavno. No ne moraš klonuti duhom. Ima iznenađenje za tebe. Možda se i predomisliš.

Gura kolica natrag s pozornice i nestaje  u mraku, dok Karl viče za njim.

KARL: Stani prokletniče! Stani! Svi ste se vi urotili protiv mene! Svi i nebo i zemlja!

Nervozan hoda lijevo-desno po pozornici. Iz mraka pozornice, išulja se Samantha prekrivena crnom kapuljačom i ogrtačem. Nalikuje na smrt.

SAMANTHA: Karl! (Nježno) Karl.

Karl se uplaši na trenutak i skamenjen stane.

KARL: Ti si smrt!  Makni se od mene! Gubi se ! Odlazi tamo odakle si došla!

SAMANTHA: Ne boj se dragi moj! Nemam ja zle namjere ako to misliš.

KARL: Što hoćeš od mene? Nije još moje vrijeme. To mi je rekao onaj registrator.

SAMANTHA: Mislila sam da si usamljen i da želiš društvo. Došla sam ti praviti društvo. Možda bi želio zaplesati.

KARL: Ni u snu. Pogledaj se samo kako izgledaš. Tko bi želio plesati s tobom s lešinom. Hladna si kao led. (Razdraženo) Pa ti si Smrt.

SAMANTHA: Ne volim da me tako zovu. (Sa snebivanjem)Draže mi je čuvarica mrtvih ili balerina.

Samantha skine svoj crni ogrtač, a ispod tog ogrtača ima balerinsko odijelo i cipelice. Karl zaprepašten gleda.

SAMANTHA: Jesam li ti sada ljepša? Jesi li promijenio mišljenje možda? Hoćeš sada zaplesati sa mnom?

Karl se još više čudi, ali ga obuzme neka neobična euforija

KARL: Kako si lijepa i vitka, kao anđeo, a mislio sam da si sama kost i koža, hladna, prgava i mrzovoljna starica.

SAMANTHA: (Zahihota)Oči ponekad mogu prevariti svojeg gospodara.  Dakle, ipak bi volio zaplesati sa mnom?

KARL: Svakako.

Uhvate se za ruke i zaplešu popozornici u melodiji Barcarole iz Hoffmanovih priča. Snop svijetla prati svaki njihov pokret. Usred zadnjih taktova  melodije Barcarole i plesnih koraka, spuštaju se zastori i mrak ispuni pozornicu i glazba utihne.

Zastori su spušteni.

.

.

.

.

.

 


Zoran Hercigonja

Rođen je 1990. godine u Varaždinu. Piše kratke priče i poeziju, slika i radi na Drugoj gimnaziji u Varaždinu.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)