Ferida Duraković

Svila i Janje

.

.

Ferida Duraković, (Sarajevo, BiH), pjesnikinja, autorica kratke priče, kolumnistica, spisateljica za djecu. Prevodi s engleskog jezika. Diplomirala jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Sarajevu. Objavila 15 knjiga poezije, proze, prevoda s engleskog i književnosti za djecu. Između ostaloga, objavila Srce tame (poezija), Vjetrov prijatelj (bajka), Putnici kroz (ne)vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije(koautorstvo), Pokret otpora (kolumne i eseji). Između ostalih, nagrađena nagradom Svjetlosti 1978, nagradom Hellman-Hammet Fund for Free Expression (USA) 1992. godine, a za pjesničku knjigu Heart of Darkness (White Pine Press, Fredonia, New York, 1999) dobila nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write-Award koju dodjeljuje PEN New England, SAD. Nagrađivana za poeziju, književnost za djecu i dramske tekstove. Knjige pjesama objavljene u SAD, Bugarskoj i Italiji. Poezija joj je prevedena na dvadeset pet jezika. Do 2013. godine radila kao izvršna direktorica PEN Centra u BIH. Umirovljena prije vremena. Živi u Sarajevu s mužem, kćerkom i mačkama.

 

 

 

Prva riječ koju ste izgovorili?

.

Ne znam. Bila sam četvrto dijete, pa sam rasla kao samonikla biljka. Niko nikad nije obraćao pažnju ni na moje prve ni na sve ostale riječi; inače sam bila dobro i poslušno dijete, a takva djeca, djevojčice posebno, često su u pozadini, gotovo nevidljiva, kao da su kriva što su dobra.  Kad se rodila moja kćer, njenu smo prvu riječ vrebali danima, napeti i uzbuđeni; po mom rođenju takvih uzbuđenja nije bilo. Prvo čega se sjećam o sebi jeste da povraćam od strašne upale grla u novoizgrađenoj vlažnoj sarajevskoj kući, pa onda izgovorim „Mama“ misleći da će mi ta riječ pomoći. I pomogla je.

.

.

Vaše prve igračke?

.

Sama sam ih pravila. Trebali su mi kartoni kutija od cipela, krpice nakon maminog šivanja, staro Oslobođenje, makaze i oho ljepilo. Imam priču „Beba s kosom“, ima je na Internetu, tamo se sve kaže samo.

.

.

Vaše igre?

.

Imali smo ispred kuće pored betonskog stepeništa brežuljak, na kojem je mama uzgajala  muškatle, đurđine, mačkov rep, kosmos, zlatnu granu, kadifice i latifice… Čitav komad tog brežuljka osvajale bi latifice – to je bio moj dvorac: cvjetovi bordo, narandžasti i žuti bili su princeze i prinčevi, a princeze bi plakale kad je padala kiša (naravno, nisu plakali prinčevi!) i te suze su se slijevale niz okrugle listove – nevjerovatno!

.

.

Kao dijete željeli ste da postanete?

.

Učiteljica, naravno. Mjesto engleske kraljice bilo je zauzeto.

.

.

Prvo slovo koje ste naučili?

.

Ne znam. Biće da je A. Moja dva brata i sestre bili su stariji i činilo mi se da znaju sve na svijetu, pa sam munjevito kupila od njih, i slova, i brojke, i knjige, ne bih li ih sustigla i postala velika i pametna kao oni.

.

.

Šta Vas je rastuživalo?

.

Sve. Podočnjaci i crvene ruke moje majke zbog očevih izleta u život bez nje. Knjige s tužnim završetkom. Cvijeće i drveće pred zimu. Kratkoća i konačnost ljudskog života. Surovost djece koja osjete slabost i bezazlenost jednoga među njima i onda ga muče.

.

.

Društvo u ranom djetinjstvu?

.

Samo ih se sjećam. Nije nas samo život rastavio, nego i moj pjesnički put, koji je nekima od njih bio smiješan, drugima neobičan, trećima sasvim ravnodušan. Praktična i surova djeca iz sarajevskog predgrađa nisu padala na nos od zanosa pričama i knjigama jedne mršave kratkovide djevojčice.

 .

.

Prvi bicikl?

.

Bratov. „Muški“. Grub. Bicikli za djevojčice bili su nedostižni.

.

.
Šta Vam bijaše najteže u školi?

.

Nepravda i matematika. I obrnuto..

..

.
Učiteljica?

.

Velinka Tatalović. Debeljuškasta, bijela, mirisna, osmjehnuta, sa dva zuba šarmantno istaknuta naprijed. Primala je slatke rečnice moga oca s djevojačkim kikotom, što je mene bacalo u očaj jer takve rečenice nikad nije govorio mojoj majci.

.

.

Predjeli Vašeg detinjstva?

.

Sarajevski kvart Jezero-Jagomir. Pionirska dolina.

.

.

Da li ste pisali ljubavna pisma?

.

Naravno, ali ih nisam slala, nikad. Jedno od mojih ljubavnih pisama uhvatila je moja sestra i ucjenjivala me njime („Daću ga mami da pročita, teško ti se tad!“) pa sam morala s njom dijeliti dinare i slatkiše, koja ona nije dobivala jer je bila čila i zdrava, a ja jesam, jer sam bila bolešljiva i kmezava.

.

.
Srećete li danas Vaših simpatija iz mladosti? Gdje su, šta rade?

.

Da. Sretnem ponekog od njih i grohotom se nasmijem zbog kojih idiota sam ja patila, pa makar dan ili godinu!

.

.

Vaš nadimak iz škole?

.

Nisam imala nadimak. Otac me zvao Svila, majka Janje.

.

.

Da li ste se tukli?

.

Nikad. To je radila sestra. Imala sam braću kojima sam se mogla požaliti. I požalila sam se samo jednom, i pokajala sam se zbog toga: maltretiranje jedne djevojčice se nastavilo, ali ja nisam govorila braći jer sam znala da će njen otac doći u pretući ih, što mi je bilo gore nego da ona mene maltretira cijelu godinu. Dok nije odselila negdje na jug.

.

.

Šta ste čuli o Vašim precima?

.

.

Otac nam je pričao bajke o porodici Duraković. Kad bi popio koju više, bili smo potomci ruskog vojnika, odnekud sa Kavkaza, koji je za balkanskih ratova došao i osnovao selo u Bosni. Drugi put bi govorio da vodimo porijeklo od „starca Duraka od stotinu ljeta“, a kad se raspala Jugoslavija bilo mu je milo vjerovati da potičemo od Bogumila. A meni je i danas smiješno kako volimo uljepšavati svoje seljačke pretke.

 .

.
Preci koje ste sreli?

.

Ne dalje od majčinih i očevih roditelja.

.

.
Slika oca?

.

Ah… Mladi partizan, od šesnaest godina, najstarije dijete vojnika nestalog  1941. Šarmer partizansko-seljačkog kova. U Drugom svjetskom ratu jeo bukovo lišće da ne umre od gladi. U ratu u BiH premirao od straha da će opet jesti bukovo lišće. Jurcao je gradom pod granatama, skupljao drvca za peć bubnjaru instaliranu na devetom spratu sarajevskog nebodera i tražio, prosio ili kupovao brašno, da imamo kad svega nestane. Kad je umro, majka je u špajzu tuđega stana u koji su se smjestili našla sto kila brašna, sasvim neupotrebljivog.

.

.
Šta bi danas poželjela Vaša majka?

.

Da se svi okupimo, njeni i poslušni, živi, zdravi i veseli, u njenoj kući. I da nam iznese vruću sirnicu. I da joj pjevamo „Cvati ružo moja, uspomeno mila“. Ništa više.

.

.

Sport?

.

Bila sam bolešljivo dijete i nisam smjela raditi fizičko. Ali sam sa zanosom pratila košarku i sanjala da se udam za Krešu Ćosića.

.

.

Gdje je otišla Vaša prva plata?

.

Pa barem na deset malih poklona. Prvo mami bluzu.

 

 

Gdje Vam bijaše ugodinije, u danima ili u noćima?

.

Meni je svugdje dobro i melanholično.

.

.

Da li ste ikada poželjeli da budete glumica?

.

Naravno. Kao Mira Stupica! Ah.

.

.

Da li ste razmišljali o odlasku?

.

Odavde? Pa ko nije? Ali ostajemo. Ostajem. Ostajem.

.

.

Odmor?

.

More u kasnoj jeseni. Da sjedim s M. i F. na klupi i gledam u more.

.

.

Grad?

.

Svaki u kojem te ljudi ostavljaju na miru i ne zaviruju ti u pjat… Na moru.

 .

.

Selo?

.

Seljačka djeca hoće u grad, gradska bi na selo. Ja sam gradska seljanka.

.

.

Planina?

.

Kad sam počela da radim kao profesorica u Varešu, svako bi me jutro tik kraj prozora zbornice u glavu udarala stjenovita mračna planina… A ja sam sanjala da radim u Novom Sadu, gdje je sve ravno i tiho…

 .

.

Pustinja?

.

Samo oaza. Ostalo kad dođe vrijeme.

.

.

Zašto se ljudi zaklinju?

.

Da bi bili važniji u tuđim očima.

.

.

A zašto proklinju?

.

Da bi bili važniji u svojim očima..

 .

.

Čemu služe milioni zakona i propisa?

.

Da bi se novac vratio državi.

.

.

Kome verujete?

.

Sebi. Ponekad svom dragom. Ljudima više nikad.

.

.

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

.

Pred svakom koja mi je pružala mogućnost da smislim pjesmu ili priču u pozadini slike. Možda nisam izmislila da je Šolohov napisao “Tihi Don” stalno gledajući slike rijeka.

.

.

Kurosava ili Bergman?

.

U ovim godinama… Nema više ili-ili.

.

.

Kako danas izgledaju zablude iz Vaše mladosti?.

„Najlepše pevaju zablude“.

.

.
O začinima?

.

Volim! Sve. Život ne može biti bljutav ako znate koji začin da stavite u koju hranu.

.

.

Vaši strahovi?

.

Mrak, i ljudi u mraku. Mrak sarajevke ratne opsade i ljudi u tom mraku.

.

.

Šta čekate?

.

U mojim godinama ako nešto čekam, onda sam svugdje zakasnila.

.

.
Čega se stidite?

.

Ih. Svoje i tuđe gluposti. Mrakova iz mladosti.

.

.

Praštate li?

.

Od 1992. godine ne.

.

.

Tražite li da Vam se prašta?

.

Od 1992. godine ne.

.

.

Čime se ponosite?

.

Imam kćer. Imam muškarca svog života. Sve sam ja to pošteno zaradila i platila.

.

 .

Ko Vas je razočarao?

.

Pisci i pjesnici uživo.

.

.

Koga ste Vi razočarali?

.

Pisce i pjesnike uživo.

.

.

Čemu uvek dajete prednost?

.

Dobroti u teškim vremenima i želji da se uči.

.

.

Šta ste naučili od Vaše djece?

.

Strpljenje. I činjenicu da su pametniji od nas.

.

.

Šta posvećujete suprugu?

.

Jučer knjigu. Danas vegetarijanski ručak koji voli. Sutra ćemo se razvaliti od muzike i filmova sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.

.

.

Da li ste ikada bili bezbrižni?

.

Naučila sam da budem bezbrižna. Rat u vama probudi nepoznate talente za život.

.

.

Šta dalje?

.

Idemo dalje. Do naredne stanice. U pustinji.

.

.

.

……………Razgovarao Enes Halilović

.

.

.

.

.

.


Ferida Duraković

(Sarajevo, BiH), pjesnikinja, autorica kratke priče, kolumnistica, spisateljica za djecu. Prevodi s engleskog jezika. Diplomirala jugoslavenske književnosti i srpskohrvatski jezik na Univerzitetu u Sarajevu. Objavila 15 knjiga poezije, proze, prevoda s engleskog i književnosti za djecu. Između ostaloga, objavila Srce tame (poezija), Vjetrov prijatelj (bajka), Putnici kroz (ne)vrijeme – 50 godina Sarajevskih dana poezije(koautorstvo), Pokret otpora (kolumne i eseji). Između ostalih, nagrađena nagradom Svjetlosti 1978, nagradom Hellman-Hammet Fund for Free Expression (USA) 1992. godine, a za pjesničku knjigu Heart of Darkness (White Pine Press, Fredonia, New York, 1999) dobila nagradu Vasyl Stus Freedom-to-Write-Award koju dodjeljuje PEN New England, SAD. Nagrađivana za poeziju, književnost za djecu i dramske tekstove. Knjige pjesama objavljene u SAD, Bugarskoj i Italiji. Poezija joj je prevedena na dvadeset pet jezika. Do 2013. godine radila kao izvršna direktorica PEN Centra u BIH. Umirovljena prije vremena. Živi u Sarajevu s mužem, kćerkom i mačkama.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)