Sanja Pilić

Svjetovi

 

…..Pruge, kolosijeci, rampe, svjetovi… Prvi razred, drugi razred, putnički i teretni vlakovi. Biznis klasa, ekonomska klasa, naselje, rubno naselje, centar grada, stomatolog, veza u bolnici…

…..Dosadno djetinjstvo ispunjeno krivicom: nedovoljno genijalna, bez oca, s ocem koji luduje, previše lijepa, premalo lijepa, autentična, nedovoljno autentična, iskompleksirana, nadmena, prodorna, neambiciozna.  Glava zaboli od protuslovlja još dok se voziš u kolicima ošamućena dolaskom na svijet, slažu se emocije straha, strepnje, očajanja i radosti, izmjenjuju se sati sitosti i gladi, već počinje ono nešto. Nešto. Jednom će se to uzglobiti u priču za koju misliš da je posebnija  od ostalih, zanimljivija, strašnija, i da je, ah možda jednom, treba ispripovijedati  svijetu, kako si eto bila uhvaćena u zamke svih mogućih načina postojanja i kako si  bježala, preskakivala prepreke i granice, a opet vrtjela se poput ostalih u krugu,  u okviru vlastite imaginacije i zadanosti,  u saću uvjerenja nastalog iz nataloženih utisaka, emocija i dijagnoza, uprljana odavno raznim uvjerenjima, prolaznošću čija su sjećanja iskrivljena u različitim zrcalima svojih i tuđih pričina, dogmi o slobodi i neuvjetovanoj ljubavi –  kao da to postoji, ali uvijek ima robe koja se bolje i lošije prodaje – i ako treba birati, slobodu bih izabrala radije…

…..A ta, jedva postojeća sloboda je poput utega, što je više imaš više je i želiš, pokušavaš kratke trenutke nezabrinutosti produžiti do u vječnost,  jer jedino onda ne plešeš na žici, ne padaš u provaliju, ne preskačeš letvicu svjetskog rekorda već miruješ prividno sretna, onako kako bi trebalo biti kada bi te se pitalo. Umorna od vječne igre  pomicanja granica i zidanja zidova koji osiguravaju kakvu takvu autonomiju, znaš da su stvari itekako relativne iako s fizikom loše stojiš i da svako uvjerenje ima svoju logiku, prilično uvjerljivu, barem metaforički. I najradije bi ostala zaključana u samo jednu održivu istinu, ali one su brojne, multiplicirane mnoštvom različitih iskustava i interpretacija,  i nije čudo da ti je pomalo dosadila vječna zauzetost duha običnim pitanjem: tko sam ja?  I mogućim protupitanjem: A zar je to važno?

…..Stojiš tako u kutijama iz kojih si iskoračila, u ladicama, u križaljkama i rebusima u cijelom tom ornamentu rezolucija, amandmana, izmijenjenih zakona, novih vrijednosti, promijenjenog smisla i različitih odluka koje su učinile da si sada i ovdje, baš  takva, pomalo začuđena vlastitom evolucijom, ako bi se to moglo tako nazvati. A opet, samo preživljavanje je poput osvajanja teritorija, teritorija života, mogućnosti svjedočenja da si živjela u iluziji i još uvijek živiš u njoj,  a ona se mijenja i ispisuje ostavljajući trag koji blijedi poput avionskog,  rastače se u plavetnilu do nepostojanja.  I što sad? Koju vještinu treba naučiti da ne bi ispala iz igre? I treba li uopće ostati u igri propitkivanja i zauzetosti,  i je li umor koji se uvlači u tijelo i rasplinjuje se prirodan kraj želje za istraživanjem?

…..Pruge, kolosijeci, frekvencije, emocije… Nekoć davno emocije su bujale, bile neprohodne, preplavljivale to isto tijelo koje se trzalo isprekidanih uzdaha, pa tonulo u ništavilo i obamrlost: divovska prašuma neukrotivih osjećaja vitlala je mačem kojim se istom trudila zauzdati vlastitu prirodu. I dok se u plamenu i vatri kalio čelik, duša je u raznim činovima pokušavala pobjeći od nametnutih uloga, ali avaj, haljine su bile spremne, a uloge dodijeljene.  Jer na kraju krajeva, ipak treba utjeloviti te razne predodžbe drugih u kojima naša konstrukcija počesto čvršćom biva. Znala sam biti hrabra u tuđim očima, a slaba u svom pogledu. U zrcalu. Slabost veličine ledenjaka potopila bi me poput Titanika, umjela sam raskošno umirati drhteći na valovima koji su me potapali i vraćali obali, oživljavajući me u zadnji čas polaganjem na zemlju. Trebalo je naučiti letjeti i sletjeti bez pretjeranih trauma u začaranom svijetu iluzija, tuđih mišljena, vječnih zabuna, različitih svjetonazora.

…..Ipak, vježba čini majstora. U divljem borilištu gdje svaki dan je borba – ma kako to često ne izgledalo tako – s vremenom ono što je bilo teško postane lako, a dostojanstvena i mudra ravnodušnost zacijeli rane nastale u bitci, pa život postane podnošljiv, onda zabavan, na kraju, uvjetno rečeno, i sretan. Istina, gorak okus razočaranja što je ovozemaljsko postojanje poput holivudskih filmskih Z produkcija, jeftino i prepuno nasilja i dalje nas podsjeća kako smo, ah, samo zrnca prašine nošena vjetrom koja uče jedriti u različitim uvjetima, treptaj oka u eonu vremena, biljčica izrasla na neplodnu tlu vlastitih ograničenja.

…..Putovanja, tračnice, kolosijeci, peroni, postaje – neprestano biramo kamo krenuti i koju misao prigrliti kad odlučimo nenastanjivati sebe tuđim slikama, hodajući na ivici između pripadanja i nepripadanja, pa lukavost koristimo kao obranu, a ne napad: povlačeći se iz arene, u tišini, možda nalikujemo gubitniku, ali džungla je pokorena, osjećaji se više ne isprepliću u grčeviti čvor kosa divovskih lijana, već se pljeve i pale poput korova, stišavaju, a ne nestaju nalik bonaci ili pustinjskom krajoliku koji se proteže do horizonta, do bezvučja.

…..Opuštenost napokon prekrije napetost mišićja koje je bježalo pred zvijerima, strahovima i događajima, uvijek pripravno na borbu ili bijeg, na skrivanje u zastrašujućem grotlu prividno mrtvog vulkana – ponižen poput roba i preplašen kao zec, jer eto, obično ljudsko biće si, nezaštićeno krdom, odraslo između unakrsnih zahtjeva, u metežu pretjeranih očekivanja i apsolutne ravnodušnosti. Granice slabosti mijenjale su se i ojačavale, brane pucale, polja se natapala suzama i znojem, ah da bi, tobože, bila plodonosna. Ili iscrpljena.

…..Pruge, kolosijeci, rampe, putovanja:  sve je ipak imalo smisla jer smisao dođe s godinama, smisao nije biljka mladosti. Raste na čudnim mjestima, nevidljiv oku površnog promatrača, pa sva ta kaotičnost zbivanja zadobije strukturu, a krta usamljenost melodioznost smirenosti, a za njom si tragala. Smirenost te preplavljuje poput otkrivenja, rastvara nebo i strah nestaje, nisi naviknuta da ga nema pa osjećaš laganu slabost, treba se priviknuti… Polako prestaješ biti čedo izmoreno pitanjima i odgovorima koji se gomilaju i ne prestaju se ponavljati, a proganjala su te stalno, gurala te u različita iskustva, mijenjala te, i istina je, iako si samo zrnce prašine ti si i biće s pričom.

…..S pričom.

…..A treba li priču ispripovijedati, to je i tako nejasno i ostat će nejasno iako je cijeli svijet nastao pripovijedanjem i zapisivanjem istih u kamenu, u materijalu, na papiru ili slici… Zapis je učinio iluziju bolnom i stvarnom, ranjivom i prolaznom, potrošnom i trajnom. Riječi nas drže u ropstvu, ali i oslobađaju.

…..Pruge, putovanja, vrijeme, odlasci, dolasci i prelasci. Rijeke, vode i mora. Susreti i rastanci. Koraci.

…..Koraci te određuju, poput krila su, a opet zemaljski. Potrošila si ih da bi se našla, iz bitke izašla da bi pobijedila, snagu otkrila u mirovanju. Riječi su izgovorene, uloge odigrane, nekako ugodno osjećaš se u svome tijelu, dostojanstvo sazrijevanja čini te gipkom, a i ne zanima te više odgovor na pitanje : Tko sam ja? Sićušnost vlastitog bitka postaje nevažna, a ujedno i velika: iskradaš se iz tuđih procjena s lakoćom gazele i bivaš slobodna. Ne sasvim, ali ipak. I tada ti se čini da je sloboda slična ljubavi, a ljubav slobodi, i pomisliš kako stvari i nisu tako komplicirane, i da treba samo dovoljno puta promijeniti prijevozno sredstvo, na različite načine vježbati i trenirati misli, igrati se s njima, a onda opet, pustiti ih da plove…

…..Vjetrovi neka ih otpušu.

…..Jedrenjaci, brodovi, pruge, ceste, puteljci… Koraci, koraci. Rampe, pruge i kolosijeci. Ravnoteža. Tračnice. Trebalo je samo izdržati. A što?

…..To vječno nešto.

.

.

.

.

.


Sanja Pilić

Rođena je 1954. godine u Splitu. Završila je Školu primijenjene umjetnosti, fotografski odsjek. Radila je kao fotografkinja, trik–snimateljica i koloristica na crtanom filmu. Surađivala je s Autonomnom ženskom kućom iz Zagreba i radila sa zlostavljanom djecom. Članica je raznih prosudbenih odbora za dječje stvaralaštvo. Nastupa u školama na dječjim literarnim druženjima. Sa šest naslova zastupljena je u lektiri za osnovne škole. Objavila je do sada 33 knjige za djecu i odrasle. Djela joj postižu velike naklade, mnoga su doživjela po devet i deset izdanja. Po romanima "Sasvim sam popubertetio" i "Mrvice iz dnevnog boravka" napravljene su predstave u zagrebačkom kazalištu " Žar ptica". Po slikovnici "Maša i Božić" napravljena je predstava u kazalištu "Trešnja".

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)