Jasmina Hanjalić

Tri priče

.

.

Samosamka

.

Rat me zatekao u rodnoj kući, u rodnom gradu. Inače, jedino sam dijete oca Samonca i majke Tasamke.

I, kao što biva kad se dogovori rješavaju preko optičkog nišana, za samo jednu noć grad je podijeljen između ova dva naroda. Naš dom se nalazio u dijelu gdje su očevi Samonci zauzeli vlast, pa smo mislili da smo sigurni. To se pokazalo kao netačno. Tačnije, promjenjivo!

Otac je ubrzo poginuo u borbi sa Tasamcima, pa majka i ja ostadosmo same u dijelu grada koji je bio napola moj. Samonska policija poče dolaziti noću, pretresati nam kuću i tražiti dokaze neprijateljskog rada. Kad ne bi našli ništa sumnjivo, vodili bi nas u svoju zgradu i držali po dan ili dva u pritvoru!

Moju majku, koja nije njihova, i mene, koja napola nisam njihova, ispitivali su o rodbini s druge strane, zove li nas ko, imamo li kontakte, šaljemo li informacije? U početku su me udarali po tijelu, kasnije više po glavi, prijetili da će nas poslati u logor, ali uvijek bi se našao drugi policajac koji bi, s teškom mukom, spriječio najgore. Kad ne bi dobili priznanje o neprijateljskom djelovanju još su jače vikali, nazivali me tasamskom kurvom, a zbog udaraca na jedno oko ostadoh slijepa. Najzad, pustiše nas s riječima da će motriti na svaki naš korak!

Kao i svaki rat, i ovaj je stao, mada ne i svršio. Dio grada u kojem smo živjele, prema Sporazumu o primirju, tad zauzeše majčini Tasamci. Napola moji!

Još prve noći tasamski policajci su došli u našu kuću i preturili je tražeći dokaze neprijateljskog, izdajničkog djelovanja. Kad nisu našli ništa sumnjivo, odvedoše nas na ispitivanje u onu istu zgradu policije u kojoj smo već bile više puta.

Pitali su nas šta smo radile na samonskoj teritoriji četiri godine i zašto nismo otišle na kraju rata kad su svi ostali pobjegli? U početku su me udarali po tijelu, kasnije više po glavi, prijetili da će nas poslati u zatvor, ali uvijek bi se našao drugi policajac koji bi, s teškom mukom,spriječio najgore. Kad ne bi dobili priznanje o neprijateljskom djelovanju još su jače vikali, nazivali me samonskom kurvom, pitali čime sam zaslužila da mi jedno oko ostane čitavo i udarali sve jače. Na kraju postadoh potpuno slijepa. Zaprijetiše da će motriti na nas i naše kretanje! Majka je, nedugo zatim, umrla.

Ja, evo, putujem vozom, gledam kroz prozor i ništa ne vidim. Dobila sam preko međunarodne humanitarne organizacije useljeničku vizu za hiljadama kilometara daleku zemlju. Čula sam da u njoj žive različiti ljudi, govore više jezika, ali da se stoljećima nije ratovalo.

Ako me na granici budu pitali ko sam, šta da kažem? Samonka ili Tasamka? Kćer Samonca i Tasamke je Samosamka, jer nije odabrala stranu!

A, ko zna, možda tamo postavljaju neka druga pitanja!?

.

.

Snažni dlanovi 

.

Jedna je ljubav, a ljudi je mnogo.

Upoznali smo se pri ulasku u veliki lift. Ustvari, sudarili smo se i počeli smijati. Upita me da li žurim, baš mu se pije kafa. Godinama nigdje ne žurim. Ipak, volim da sve stignem, no ono što ne stignem danas bez problema ostavim za sutra. Nemam toliko života da bih ga trošila u praznom hodu, ali praznina ga katkad zna ispuniti.

Poznanstvo se produbilo. Previše stvari nas vezuje: dob, interesi, aktivnosti, slični poslovi (ja radim u opštini, a on u poreznoj upravi). Brzo se razvila i hemija i fizika. I kad bih znala opisati tu nevjerovatnu strast, ne bi mi vjerovali!!

Ono što nas jako dopunjava je sport. Čudno za djevojku, ali u mom slučaju sport je imperativ. Volim odbojku, plivanje i ronjenje. Jedino se nisam usudila spustiti padobranom.

Moj voljeni ima stan u prizemlju, a roditelji su mu gotovo uvijek u vikendici. To se pokazalo vrlo praktičnim, ljubav se razvijala, krupnjala, baš kao i ja nakon pola godine. Bože, koliko smo bili sretni! Naši su plakali od radosti kad su čuli novinu.

Angažovali smo agenciju koja će do najsitnijih detalja preuzeti brigu oko ceremonije vjenčanja. Odabrali smo hotel Panoramu, onako nasumice i na neviđeno.

Na dan vjenčanja iz njegove kuće otišli smo dosta ranije autom da utanačimo na licu mjesta još par detalja oko svadbe. Hotel je lijepo izgledao, iako bez ikakvih raskošnih dodataka, pravi socijalistički.

Krenusmo ka ulazu. Stadosmo u čudu. Nemoguće!!! Ispred nas se proteglo petnaestak nemilosrdnih stepenica. Osvrnuh se okolo, ne bi li ugledala pomoćni ulaz, ali nije ga bilo.

– Šta su stepenice za dva paraplegičara! Imamo ruke! – on se prvi snađe.

Baš kao i onda pri ulasku u veliki lift, naša se kolica sudariše, metal zveknu, a mi se počesmo grohotom smijati. Poljubi me i podiže svoje, a potom i moje snažne dlanove.

.

.

Čekajući zemljotres

.

Kroz prašnjavo, izgrebano staklo montažne limene prodavnice prehrambenih proizvoda gledam starog komšiju Hajra kako se s blijedim cekerom u ruci besciljno i tromo vrti po trotoaru lijevo – desno. Zastajkuje po nekoliko minuta, pogledom prati dolazak automobila iz pravca Ilidže, kao da očekuje važnog gosta, zatim pravi pet, šest koraka, zastane i okrene se na drugu stranu prema Kiseljaku.

Pogrbljen i mršav, u sivim hlačama od čohe, crvenocrnoj kockastoj košulji i maslinastožutom prsluku, koji je postavljen vunom sa unutrašnje strane, Hajro već pola sata svako malo gleda svoj požutjeli ručni sat. Dobio ga je na poklon kad je odlazio u penziju nakon trideset i pet godina rada u metalnoj industriji Famos. Sa ženom gotovo cijeli život stanuje u jednoj, od ukupno četiri garsonjere, u maloj zgradi – socijalnom smještaju za četiri porodice. Tu je proveo život, odgojio dvoje djece (koja sada žive u Americi), preživio ratna granatiranja i snajpersku vatru, glad i hladne zime tokom četiri godine. –

– Šta ima komšija, što to nisi malo prilegao poslije ručka? – zadirkujem ga veselo. – Ma, đavo odnio i spavanje! Zvao me sin iz Amerike, kaže čitao na Internetu za ova dva zemljotresa juče i jutros, pa veli da će treći, najjači, biti danas u pola četiri! – jada mi se sedamdesetosmogodišnji Hajro.

– Ma pusti, bolan, Hajro, ko će to znati! – tješim ga.

– I žena je izašla, a lijekove i penziju sam stavio u ovaj ceker!

 

Sporo prolazi vrijeme, a Hajro se i dalje vrti ispred prodavnice, pomalo posustaje i sve češće se oslanja na željeznu ogradu. Povremeno prilazi izlogu prodavnice i gleda mušterije u unutrašnjosti.

         – Hajro, bolan, prođe ti davno pola četiri, sad će pola pet!

        – Ma je l’ prošlo??!!

Pogleda u sat, mahnu mi i nevoljko krenu prema kući.

.

.

.

.

.

.


Jasmina Hanjalić

Rođena u Peći 1963. Osnovnu i srednju školu, kao i Medicinski fakultet završila je u Sarajevu. Bavi se pisanjem pjesama, kratkih priča i književnih prikaza. Do sada objavila tri knjige, jednu zbirku poezije i dvije zbirke priča. Zastupljena je u velikom broju književnih antologija. Dobitnica je nekoliko književnih nagrada.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja