Marko Tomaš

Zimsko popodne

.

.

.

ZIMSKO POPODNE

.

…..Zima je bijela.

…..Preko dvorišta nosim ogrjev u kuću. Na vrhu sniježnog pokrova za noći se stvorila tanka ledena korica koja popušta pred težinom koraka iza kojih ostaju duboki tragovi. Svako drvo, bunar ili ograda postaju glatko izvajane bijele skulpture koje se stapaju sa zemljom u savršeno i svečano jedinstvo.

…. Ništa ne može narušiti tišinu zimskog dana u ravnici.

…..I u kući svi smo nekako dostojanstveno tihi. Pucketanje vatre u peći i jednolično brbljanje televizora i šum novinskih listova u očevim rukama i lagana škripa sestrine olovke i crvčanje žara majčine cigarete i zveket mojih klikera samo su dio te besprijekorne tišine.

…..Mačke su se zavukle iza peći i spavaju. Pas kao da stražari nad njihovim snom, glava mu je spuštena na šape, a oči širom otvorene. Kada ga pogledam, a onda tim istim neprekidnim pogledom pređem čitavu sobu, lice mi se zažari i čitavim mi tijelom prostruji ugodna toplina.

…..Poželim nešto reći i naglo ustajem, a iz džepa se prospu i tepihom zakotrljaju bezbrojni šareni klikeri koji u trenu učine da zaboravim šta sam krenuo kazati.

 .

.

.

TU ISPRED NAS JE RIJEKA

.

…..Tu ispred nas je rijeka.

…..Sredina je ljeta. Zrak i zemlja su užareni samo je rijeka uvijek jednako hladna. Ona je jedino mjesto pored kojeg se ljeti u našem gradu uopće da živjeti. Pjenušava je, smaragdno zelena i snažna poput sve snage svijeta zajedno.

…..Mi smo koštunjavi dječaci upravo izašli iz ledene vode. Stojimo na užarenom kamenju od kojeg je sačinjena plaža i divimo se brzacima čekajući slasne komade lubenice koje su stariji upravo izvadili iz plićaka.

…..Kada izađeš iz vode osjećaj je neopisiv. Krv struji čitavim tijelom i koža se naježi od zadovoljstva koje donosi iznenadna svježina.

…..Na stijenama oko rijeke odmaraju galebovi. Iznad stijena gore prema gradu raste drveće i šiblje čije se grane naginju prema rijeci. Ponekad iz vode iskoči riba i zasvjetluca u zraku.

…..Tu se ne čuju zvukovi grada, samo huk rijeke i ptice. I naš razdragan smijeh i uzvici zadovoljstva kad u ruke dobijemo velike komade u rijeci rashlađenog slatkog ploda iz kojeg, kad ga zagrizemo, ljepljiv i crvenkast sok pokulja niz naše brade i ruke.

.

 

OTAC I JA U VINOGRADU

1.

…..Naš se vinograd nalazi na jednoj od rijetkih visoravni u ravnici. Kada se popneš na vrh, među stabla šljiva, možeš vidjeti isto što vidiš kada stojiš u dnu vinograda na cesti.
Sve ispred tebe je ravno, do kraja svijeta, ali, s vrha, možeš vidjeti mnogo dalje, ubjeđuje me otac.

2.

…..Otac i ja vadimo vodu iz bunara ulubljenom limenom kantom za čiju smo dršku vezali kanap.
Bunar se nalazi u najudaljenijem kutu naših bašta, voćnjaka i vinograda. Poklopac je zahrđao i istanjen, neko ko ne zna da se tu nalazi bunar mogao bi upasti unutra, a onda mu ne bi bilo spasa.
…..Voda koju vadimo u limenoj kanti nije za piće. Služi da zalijemo strukove paprike, ili da u njoj ohladimo pivo.

.

3.

…..Otac ne govori mnogo. Siguran sam da u sebi guši lekcije koje mi želi očitati zbog lošeg uspjeha u školi. Ipak, on ne želi pokvariti ovaj lijep dan, sunčanu mirnu subotu u kojoj otac i sin zajedničkim snagama obrezuju vinovu lozu i voćke i zalijevaju leje povrća. Zato šuti. Otvaračem za boce koji je konopom privezan za stol otvara pivo i pruža mi jednu bocu.
…..Napravili smo pauzu, sjedimo za stolom negdje na pola puta između ceste i vrha visoravni. Gledamo u daljinu, sve ispred nas je ravno, do kraja svijeta. Daljinu kida jedino farma s dva mala silosa i još, iza farme, zvonici gradskih crkvi.

4.

…..Oštrim vinogradarskim makazama režemo suvišno granje.
…..Ako smo u vinogradu onda smo polupognuti.
…..Ako smo u voćnjaku onda se često propinjemo na prste kako bi mogli dohvatiti najviše grane koje moramo zaustaviti u njihovom rastu.
…..Viši sam od oca za čitavu glavu. U voćnjaku ja sam glavni pa ipak dopuštam ocu da mi daje upute i režem upravo one grane na koje mi on obrati pažnju.

 

5.

…..Poslije svega, dok otac zalijeva povrće, ja skupljam granje i stavljam ga na jednu gomilu. Zatim kupimo alat i stavljamo ga u automobilsku prikolicu.
…..Prije nego odemo popijemo još po jedno pivo ohlađeno u vodi koju smo izvadili iz bunara i buljimo u daljinu.
…..Baš smo lijepo radili, govori otac.

 

6.

…..Kraj svijeta je tamo gdje se nebo spaja sa zemljom. Najbolje ga možeš vidjeti u predvečerje kada crveno sunce baš na tom mjestu ponire u ravnicu.

 

 

 

 

 

 


Marko Tomaš

Rođen u Ljubljani 1978. godine. Objavljuje poeziju, prozu i novinske tekstove. Živi i radi u Mostaru. Objavio knjige pjesama: "Bulevar narodne revolucije", "Crni molitvenik", "Regata papirnih brodova", "Zbogom, fašisti", itd. (Photo credit: Milena Goševski)

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)