Vladan Šipovac

Unutrašnjosti

.

.

Triptih o hrabrosti

.

I

Glatki nanosi bjeline opet pune naše vidike,
i drugost je moja
vaše lice, vaš dar i kompas
Vjerni smo ljudi, skupljeni u jedan čaršav,
obistinjuje se uloga
Od ovakve lakoće, duhovi se grle
Pod nama, za nama jedan zalogaj
Jutros sam se probudio uz prvo kucanje na limu,
ostavio ruku na dušeku
I spoznao znak
Ipak, ovakve su zime nalik na mekanu smrt,
Kada je vrijeme udisanja, obrazi ne rumene
Sva se jasnoća pažljivo ucrtava
Još par riječi i zareza
Bez pogovora i pomirenja
Usne jesu jednolične
I sve prolazi kako je i prizvano
Jedno po jedno, bez pritiska na struk
Još jedan čovjek je izgubio šal
Oko i glas
Od danas postim van utrobe
Nastojim postati kap, potom gladna zora
Što mirno ključa na ekranu

.

III

Ovo vrelo, prazno grlo, što se kao udav,
smjestilo u zdjelu
I traži meso, čašu i metak.
Ova trideset godina stara čeljust,
bez košulje i zaklona.
Podiže se, na obali, prije žamora.
Tako je vjerodostojna
u svom otporu i kršu.
Cijeli jezik ukopa u mravinjak.
Pa raste, kao oteklina, preko polja,
pa do dvorišta. U slamu.
I pasji nepovrat

.

.

Apostoli: Matej

.

Krakati Matej ispravlja leđa
Namješta tijelo,
tako da obuhvata cijeloga gospoda koji mu prilazi sprijeda.
Poljana je pusta i žuta.
Željnog je mladića čovjek privio k sebi
pustio kose da upletu se.
Kose kao marame među slanim talasima
naborima vjetra
Krakati Matej uzima gospoda u usta
žednom mu zahvaljuje.
Nabubrile su latice plavog cvijeta.
Trava je hladna i jednako oštra kao
i prethodne noći kada su igrali kroz šiblje
Nijedna voda nije ovako bliska.
Njegova mlaka pljuvačka na obrazima.
Posred stabla zagrijana koljena i laktovi.
Zaviruju jedan u drugog.
U stomake se uglavljuju.
Dok svijet je još uvijek nepripremljen i krut.
Matej uzima latice.
Pa ih na otekle noge lijepi.
Drvo je silno, nad umornim čovjekom rastegnuto.
Više od toga, misli Matej, noć nam neće pokloniti.
Golem je kamen, jezik i plug.

.

.

Unutrašnjosti

.

Koliko često misliš o ljetu,
kao o nevremenu u kojem se najlakše
snalaziš i pronalaziš.
Možeš li usnama načiniti mapu
obuhvatiti sve kontinente pod jastukom.
Koliko često misliš o pljuskovima u malim gradovima,
koji nestaju nakon svakog jačeg udara,
ljudima što trče na cestama i izbjegavaju trotoare.
Nisi dovoljno naučio posmatrajući zemlju.
Njena su krsta popucala
vidi im se svaki trn
Kada hodaš, živiš
između dvije strane velikog svijeta
dva morska sna
jednog koji te uhodi, drugog kojeg ti uhodiš
Noćas leptiri kroje košulje
u svakoj od njih odmara po jedan dječak
Braća tvoja i sinovi, od čijih ćeš slova
ispisati kraj
u nekom rovu, sa psima i bubama
dok te budu budili i govorili
Ustani, Mjesec tek je izašao
Željne su te oči, prsa
i nutrina

.

.
Mjesec nije veći od ostrva

I

Tvoj obraz na stolu.
Crveni prsti pod krošnjom velegrada. Ishod nam je isti
Dobro je kada se ne sjećam, kada zaboravim
kuda sam pošao i gdje ću se okrenuti. Jer tada idem tebi.
Ravno u njedra. Samo me tako
vidiš. Ne postoji drugi način da me prepoznaš i osmotriš.
Ne postoje druge priče. Osim ove današnje. Ovako nastaje
zapis o suvoj koži. Tuđim dlanovima. Ovdje nas smiruju
kada smo zaneseni, pa se vraćamo domu prije ponoći. U travi su
tvoje oči. List na vratu. Ugalj na usnama. Ništa nije
izmišljeno, osim ovog traganja. Koliko se puta dan
preobražava u godinu, godina u dan. Koliko se puta
javljam, kao glas iza prozora, u sobi, u kući, u gradu.
Koliko puta me pokrivaš.
Toliko puta ova pjesma postaje tvoja.
Bitna su nam prepoznavanja. Obrisi ruku po uglovima.

.

.

Odvajanja

.

To je kao da mi staviš bijelu vrpcu na usta
Pa me pažljivo nudiš svjetlu
Sanjivim figurama
Jesam li opet odvojen, tek toliko
Da poželim novi krevet, so
I naforu
Nisam stigao do uvoda,
ovo su još uvijek slogovi,
a oni pucaju sami, talože se
duž cijelog bića, pa nestaju
negdje između listova.
I prvih sklopljenih ruku, toplih koljena.
Svrbi me tvoja slutnja.
Isto je i sa kragnama,
dugmadima na zglobovima.
Sin sam koji istrajava.
Tup kao voda, radostan, u naletima.
U meni leptiri grade svoj dom i raku.
Na grudima mi cvijet pamuka.
Sječivo i žar

.

.
Jastuci

.

Pretežno je sunčano. I tvoja se težina raspoređuje
na dijelove, od kojih neki plutaju iznad stola, drugi
su zakačeni za ofinger. Tako je i sa tvojom radošću,
jednaki broj dijelova nasuprot velikog oslonca,
boje plavog čempresa. Praznik je toplih ruku,
uvijenih u skrob, sva škrtost pospanih tijela,
jedno pokraj drugog. Praznik je novih ljudi,
pjesama na obalama. Živosti u razgledanjima,
putovanja na stranicama.
Svježine pod omotačima. Žudnje za izvorištima,
odakle smo stigli i kojima nastojimo
ponuditi se
Stremljenja su varljiva, tek koliko i tvoja usta
što pune se vatom
Tako isto ovo mjesto, jutros, danas i sada
nekoliko odvojenih stolova, cipela
i tacni. Pažljivih slušalaca. Njihovog komfora,
skromnosti. Pretežno je sunčano, zimski obazrivo,
jednako podjeljeno na tebe, mene i sreću za velikim
dugim stolom,
na središtu je postavljena jabuka i čaša,
a naši kaputi, velike marame i razotkrivanja
probuđena lica, crvena i sjajna,
šnite kolača. Puna posuda cvijeća. Kore narandže
na kapcima. Razboritosti u prekidima disanja
i ljepote u dolascima, tvojih ispruženih ruku
bijelih jastuka.

.

.

.

.

.


Vladan Šipovac

Rođen 1987. u Banovićima, BiH. Diplomirao Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Objavljivao poeziju u raznim časopisima, zbornicima i na portalima, kao što su: Junaci urbane bede, The Split Mind, Afirmator, Libartes, Balkanski književni glasnik, Avlija, Strane. Dobitnik je prve nagrade 43. Ratkovićevih večeri poezije za pjesnike do 27. godina. Autor zbirke poezije "Koža u kojoj ne živim", JU Ratkovićeve večeri poezije, Bijelo Polje 2014. Živi u Beogradu.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)