Asmir Kujović

Završni stih

.

.

Na biciklu

.

U gradu smorenom od julske vreline
samo na biciklu pirka vjetrić;
ti drvoredi što promiču pored mene,
taj asfalt što podatno klizi pod gumama –
sve je to moje od davnina

I taj zaljubljeni par na klupi,
šarov što dahće isplažena jezika,
taj glas sa tonske probe za “Baščaršijsku noć” –
sve sam to ja kad sam bio mlad

Jedna je stvar lebdjeti iznad grada,
a sasvim druga lebdjeti u njemu.

U granama što listaju sunčeve zrake,
u spletenim lozama uz ograde kuća
razaznajem nedokučivu formulu
neminovnosti mojih posrnuća

Točkovi premotavaju minule korake.
I, kad bih stigao do početka trake,
znao bih da je sve premontirano
da se složi s ovim ljetnim danom;
i plakatom, što mi u susret hita:
“Život kako ga piše Cedevita”.

.

.

Pariska parada

.

Iz Spomenice hodočašća
na Remboov grob u Šarlvilu

Dok udišem vazduh na ulicama Monmartra
Koji je prošao kroz pluća Apolinera i Sartra,
Povorka pijanica iz Rotonde za mnom kaska:
U džepu mi kliker Svemira prije Velikog praska!
S vrha željeznog “A” – Ajfelove kule
Papirnatim avionima odašiljem nove Zlatne bule,
Trijumfalne kapije izdaju mi tapije na sve mirakule;
Ovdje se i čemer i bijeda nose ko plemićke titule!
Ovdje sam uz Bodlera u krčmi otkrio da i spleen
Može me katkada zgrijati bolje nego ruski plin.

I sve su Parižanke junakinje iz filmova i romana:
Drže se svojih karaktera klonirane Brižit i Ana.
Hamurabi i pisar iz Sakare moja su braća azilanti,
Đokonda, Venera Miloska, Sfinga, svi ti Rembranti,
Mikelanđelov Rob što se otima iz mišićave stijene –
Udarcima i obljupcima klesan je sav kras vaseljene!
Amonov hram sad je od Luksora do mjesta giljotine
Gdje Antoaneta dželatu izusti: ”Izvinite, gospodine”.

S bilježnicom u krilu na klupi pod mostom Sene
Dama dopisuje Aznavurove šansone nedovršene;
Pozdravljam Tunižane, Marokance i ostale Maure
Čije dvorske gospe odgojiše De Bornove trubadure!

Naša Gospa s mojom bistom neće u objektiv da stane,
Infracrvenom kamerom usliko bih i kokuzne šejtane!
U nekom baru svastika na prsima Bude ko galaksija:
Svaki joj krak obavijen kracima što ih sam obavija!
Tek na pariskoj javi sam Ja-van (u snu sebi Ja-san) –
U sobama Sopstva od viška Dušika raspojasan!
Betlehemske zvijezde iskre iz asfaltnog kremena
Da ne prekoračim rub nebesa i početak vremena.

.

.

Gladne godine

.

Ugledam jutros vozeći se u tramvaju
posivjelu zgradu u mom starom kraju:
davne studentske groznice, u tuđim kaputima,
pod drugim imenima, tu još prebivaju

Sa iste terase na četvrtom spratu
u huci saobraćaja predveče čuo bih flautu.
Kroz rupičaste zavjese iz drugih soba
promatrao sam kočije iz austrijskog doba.
Mahnuo bih sad mom starom radiju
s izvješćem o napadu Gandvame na Lauraziju

Moji eleuzinski i orfičarski preci
kozaračkim kolom svezani u genskoj pletenici
tu prvi put odaše svoje svete tajne;
al inflacija razjede te kovanice sjajne
i grbovi njini pripadaju tuđoj istoriji

Da, plaćao sam i na mostu i na ćupriji.
Anđeli i Mikelanđeli prizvani za pisaćim stolom
kušali poređenje Trojanskog konja s Kipom
slobode i koka-kolom.
Vrijeme kad se sadi i kad se sabire ljetina,
al mene je greškom zapao kalendar Aboridžina.
Sličio sam pijanom grobaru koji za probu
hrče u tuđem otvorenom grobu.

Od Jedžudža me dijelio zid u kupaonici
okrenut prema zlogukoj Grbavici.
U zoru na prozoru slušao grličina jadanja
što uporedo još traje peti dan stvaranja –
kada od tona riba i planktona nastade nafta
(strvine su oduvijek gorivo Noinih jahta),
te triput obnovismo prvu godinu rata
zbog jednog ispita;
nakon što izumriješe dinosauri
od miševa skrivenih ispod blata
razmiliše se sisari
sve do današnjih primata.

Džibril na svemirskom kvantnom kompjuteru
pobjeđuje i kad gubi od vojske džina,
koji listom sliče na Milosku od Luvra Veneru
na koju je nasađena glava Kaligulina

Pa osmotri te namrštene Galilejce
što gegaju se trotoarom poput mučenika:
svak je pozvan namjesto Trinaestog Učenika,
ali večeras je prijenos “istorijske” utakmice,
pa koncert slavne srbijanske pjevačice,
a u istom terminu
rasplet najgledanije turske sapunice.

.

.

Felicitarni račun 

.

Konačno mogu početi da živim
sada kad si sjela za moj stol.
Kroz tvoje oči gledaju druge oči
kao sa prozora rodne kuće
koja je davno srušena

Sva geometrija svijeta počinje
kad na mjestu jednog budu dvoje,
tako je zapisano u fraktalu snježne pahulje.

Odležao sam sva svoja službovanja
i konačno mogu početi da živim –
ovaj put sam navio budilnike.
Mada, ne znam da li sam spreman,
trebalo je da završim druge škole
da za tebe budem dovoljno stručan

Marširao sam s krdom bizona preko pustih prerija,
s pingvinima bdio noći duge po četiri mjeseca,
zubima rastrzao gazele u sibirskim stepama,
na pijesku pustinje Gobi jeo snijeg s kamilama,
uz Magelana za kormilom
motrio Magelanov oblak

Da najzad
Da konačno

za tebe budem dovoljno stručan.

.

.

Koloseum

.

Od kamene čipke tvojih lukova
ostaše krnjeci podignutih palčeva.
Je l’ samrtni krik il’ pobjednički urlik
to što tupo odzvanja među stupovima?
Dolje, na pješčanom oltaru –
ko će koga prinijeti na žrtvu?
Ko će čiju sad primiti žrtvu?
Ako je planinska stijena vajarski kalup
morskog talasa il’ nazubljenog plamena,
tvoj kamen je istesan ranije.

Prazna je carska loža. Iz nabora pukotina
galopiraju sjene oklopljenih ratnika,
muzičara, pehlivana, pantomimičara, političara,
ovdje je Hanibal nadjačao Scipiona
pogođen vlastitim promašenim udarcima;
stazu kojom su marširale ponosne legije,
gdje je Bahova sveštenica dojila mlado jare,
asfaltirane ceste oprezno zaobilaze.

Lavlje njuške umrljane krvlju
zijev na pustim tribinama.

Tu je Eneja s podignutim štitom
u blagom šuštanju povjetarca
udisao posljednje Didonine riječi.

Čiju glavu nasaditi na kamenu statuu cezara?
Ko da diriguje horskim poklicima?
Ko će od mreže meridijana nanovo načiniti
ukrštenicu znanih matematičkih formula?
U arenu se ulazi kroz dvije kapije istodobno

I prije nego se oglase trube
i zlatni orao s barjaka pokaže pravac vjetru,
na travi gdje se rob učio hrvačkim zahvatima
Galateja postavlja plameni obruč Pigmalionu.
Iz arene se izlazi kroz dvije kapije istodobno.

– Samo Suncem ćeš Sunce vidjeti
i Mitra će na zaklanom biku dojahati
Neron Redivivus u zlatnom oklopu –
kamatara Seneke neposlušni učenik;
motreći odozgo vene i nerve puteva
nepropisno razgranate –
s njime se trguje željama i strahovima
s njime se cjenka za grijehe i dobročinstva

Pa neka mu bude –
u ovoj šahovskoj igri njegova su pravila;
potomci onog kog zadoji vučica
u porotničke toge odjenuti
slijede strogu hijerarhiju čopora.

Kačketi, šeširi, sunčane naočari, fotoaparati
i plastične bočice s ocvježavajućim pićem
krstare tuda da pokažu nadmoć
nad izumrlom vrlinom

Njihov je Rim od Rima rimskiji –
i što je veća granica carska,
veća je zemlja varvarska.

.

.

Vidikovac

.

Odavde me svečano ispalite iz topa
U tu panoramu s razglednice Šiznilenda,
Odavde me lansirajte iz vaših laptopa
Da sustignem sopstvena krešenda!

Da ruke osjetim ko Džibrilove rukavice!
Pa da se minulog sjetim kao sveti Pavle
Mladih dana kad ga zvahu Savle –
Da drevne kletve obratim u zdravice.

Dušu što je čupana iz mesa
Ko iz mokre vune grana trnovita,
U vjetar da presadim glasom Hermesa

Nek se rasprsnem u buket vatrometa
Da se nebesa zatresu od urnebesa!
Neka me prozovu Remboova kometa.

.

.

Lezbijin povratak

.

Vidim da te vidim kakvu te vidjeh nekad.
Usnim da te usnim: kako prilazim tvojoj usni,
Čujem da te čujem, i u tom je akordu nesklad;
Kušam kome su sad tvoji poljupci bezukusni.

Vidim da te vidim kakvu te ne vidjeh nikad
I osjećam da osjećam, ili se samo sjećam
Kako s preminulim sjenama tvojim vijećam:
Pod pragom čujnosti izvjetrio je ružin kad.

Vidim te tek sada kada te ne vidim više:
U mumiju nekad me tvoji pogledi zaviše.
U naspramnim zrcalima beskraji još se dvoje

Dok se ne rasparaju na moje i na tvoje.
Gospodarice, gošćena i podarena od roba –
Gledam te kakvu te gledah iz Katulovog groba.

.

.

Završni stih

.

Malo se svijeta iskupilo
na recitalu poezije Maka Dizdara,
sav je Stolac uzbuđen zbog lokalne svadbe

Dok u parku, pored spomenika,
slavna glumica govori stihove,
nailazi motorizovana svadbena povorka

Preglasnim sirenama zaglušuje
stih o Gorčinovoj nepreboli
i odnosi završetak pjesme.

.

.

Po Njutnu

.

Vidjeh gimnastičarku kako pade s grede
U okretu htijuć da preskoči sebe.
Potom, kako, nevesela, grede
S pogledom dičnog viteza iz Tebe

I dadoh za pravo Njutnovome mnijenju
Da sam Bog i anđeli nose silu teže;
O tom ćuti pilot pri prvom uzlijetanju,
Na vrhu alpinista dok rub stijene steže

Znaju to Saturn, Merkur i Venera –
Da im treba notni sistem za muziku sfera.
Jer Mjesec je mjesec – iz Sunčevog ugla

Pa i vrtlog Mliječnog puta, utvara arguska
Puževe je kućice samo prazna ljuska.
Svaka tačka, i u knjizi – koturajuća kugla.

.

.

Po Njutnu

.

“Koturajuća kugla” – prema tekstu Đordana Bruna: “Sad pak, ako sve ove posebne stvari u beskonačnome nisu razlučene, nisu različite, nisu vrste, nužno nisu ni broj; dakle univerzum je opet nepokretno jedno. Ovo stoga, jer obuhvaća sve, jer ne podnosi dva ili više bitaka i ne dopušta sa sobom, niti u sebi bilo kakve promjene; prema tome on je sve ono, što može biti; u njemu (kako neki dan rekoh) nema razlike između akta i mogućnosti. Ako se akt poklapa s mogućnošću, onda je nužno, da se u njemu točka, pravac, površina i tijelo međusobno ne razlikuju. Jer ovaj pravac je površina utoliko što on, gibajući se, može postati površina; a površina se pretvorila u tijelo na taj način, što se ona može pokretati i može postati tijelo. Nužno je stoga, da se u neizmjernom točka ne razlikuje od tijela, jer ona, gibajući se, postaje pravac, pravac površina, a površina tijelo; budući je dakle točka u stanju da postane tijelo, ona se od njega ne razlikuje tamo gdje su mogućnost i akt jedno te isto. (…) Recite mi; što je pravcu različnije od kruga? Što je pravome oprečnije od svinutog? Ipak, oni se u principu i u najmanjem dijelu (minimi) poklapaju; jer – kako je prekrasno zapazio Cusanus, otkrivač najljepših tajni geometrije – kakvu razliku možeš pronaći između beskonačnog kruga i ravne linije? Zar ne opažate, kako se zakrivljenost kruga, što ovaj više raste, sve više približava pravoj crti? Stoga svakako treba reći i vjerovati, kao što je linija to ravnija, što je veća, najveća od sviju mora biti u superlativu ravnija od svih ostalih; tako da najzad beskonačni pravac i beskonačni krug postaju jedno te isto. Evo, dakle, kako se sve ne samo najveće i najmanje slivaju u jedan bitak, kako smo ranije pokazali, nego također i u najvećem i u najmanjem opreke postaju jedno i nediferencirano. ” (De la causa, principio e uno, preveo Edo Pivčević)

.

.

.

………………………………………………Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.


Asmir Kujović

Rođen 1973. godine u Novom Pazaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Od 1990. živi u Sarajevu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama “Vojni sanovnik” (1997.) i “Zagrobni život” (2000.), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (2002.). Objavljivao je i eseje, putopise, priče, književnu, pozorišnu i filmsku kritiku. Za roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. U Beču je 2005. godine objavljeno dvojezično izdanje njegove zbirke izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene Land /Obećana zemlja” na njemačkom i bosanskom jeziku. Pjesničkim, proznim i esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama savremene bosanskohercegovačke književnosti. Bio je glavni urednik sarajevskog književnog časopisa “Lica” i urednik u izdavačkoj kući “Vrijeme” iz Zenice, a radio je i kao novinar u listovima “Slobodna Bosna”, “BH Dani” i “Walter”. Pjesme i priče su mu prevođene na engleski, njemački, francuski, turski, flamanski, makedonski i slovenački jezik. Dobitnik je i književne nagrade “Pero Ćamila Sijarića” manifestacije Sandžački književni susreti.

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)