Ahmed Burić

Ja kao prividan pojam

Prvi put sa knjigom?

 

     Ovisi šta je knjiga. Mogla bi to biti jedna od tri Disneyeve knjige priča u kojoj su me fascinirale “Pepeljuga” i “101 Dalmatinac.” U osnovi, ispada da je sve ono što sam kasnije saznao o životu bazirano na tome što sam saznao u tim dvjema pričama. Iako, znamo da svaka prava ljubav ne nađe svoj put, i to da deprivilegirani ne prožive svj život onako kako to čine oni koji su favorizirani ostaje ona vrsta nadanja da književnošću, pričanjem priča, zapravo, popravljamo nesavršeni svijet. Ne znam da li je Disney radio u toj vjeri, ali na mene  su ta djela ostavila takav utisak. Što je, vjerovatno, naivno.

 

Osjećaj prvog objavljivanja?

 

     Mixed emotions, što bi rekli The Rolling Stonesi. Ja sam vrlo rano počeo objavljivati u novinama, a relativno kasno književnost. Moram reći, a to je vjerovatno tako zbog dobi u kojoj se to događalo, da nikada nisam bio toliko ushićen knjigama koliko prvim tekstovima, iako je za knjige bilo potrebno puno više vremena i truda. Kad ti je devetnaest emocije rade tako da kad negdje vidiš svoje ime misliš da je cijeli svijet tvoj. Sa trideset pet ti je skoro normalno da imaš svoju knjigu u nečijoj biblioteci. Nikad dva dobra sastaviti.

 

Za ili protiv nagrada?

.

     Nagrade ne određuju vrijednost nečijeg djela, ali su korisne da ukažu na to. Niti je, recimo, Borges manje značajan što nema Nobelovu, niti je ona Orhanu Pamuku donijela to da bolje piše. No, za neke knjige ne bismo čuli da nisu nagrađene, a za neke bi bilo bolje da nismo čuli za njih za to što su nagrađene.

 

Društvena angažovanost pisca?

.

     Lično, mislim da ne bih mogao bez toga, ali ako je nešto dobro ne zamjeram autoru ili autorici što ne dijele tu strast. Kao i u svakom segmentu: ima angažovano, a dobro, i ima angažovano, a loše. I obrnuto: neangažovano, a loše, i neangažovano a dobro. Iako imam skrivenu nadu da je svaka dobra umjetnost na neki način angažovana jer izlazi iz osjećaja sagledavanja svijeta, njegovog promišljanja, objašnjavanja ili nadgrađivanja.

 

Cenzura i autocenzura?

.

     Prvo je pogubno po društvo, drugo po autora. Najčešće ide jedno s drugim, ali nisu čaša žuči i čaša meda, kao što kaže Njegoš, nego su strašni otrov.

 

Naj knjiga?

.

     Huuu, veliki prostor je od Ilijade do, recimo, Miloszevog “Zarobljenog uma.” Recimo ovako, još nije napisana, a ne bih se bunio kad bi neko neku moju stavio među prvih 100. Znao bih da sam uradio nešto u životu.

 

Da ste Šeherzada šta bi se sa Vama dogodilo 1002. noći?

.

     Morala bi ispričati 1002. priču.

 

Sekularizam, kapitalizam, komunizam, globalizam ili kozmopolitizam?

.

     Sekularizam – potreba. Kapitalizam – nužno zlo koje počinje jesti samo sebe. Komunizam – dobra ideja u pogrešno vrijeme. Globalizam – nešto nedozrelo, slično komunizmu. Kozmopolitizam – opet potreba.

 

Šta za Vas predstavlja pionirska zakletva?

.

     Crno – bijele fotografije na kojima moja raja iz I/2 razreda Osnovne škole Miljenko Cvitković u Sarajevu jede tortu i prlja bijele košulje koje su majke brižljivo peglale.

 

Ima li života izvan Holivuda?

.

      Ne znam baš kako je u Hollywoodu, nisam bio. Sudeći po tome kakvi su filmovi danas, baš i ne zavidim. Možda je bolje pitanje “ima li života izvan Wall Streeta?

.

Najveći pjesnik svih vremena je? Zašto?

.

     Ako kažem Goethe, uvrijediću Homera. Ako kažem Avdo Međedović, uvrijediću nekoga od Vukovih kazivača. Ako kažem nekoga za koga se nadam da mi je poetski blizak – Aleša Debeljaka ili Josepha Brodskog, uvrijediću nekog ko je to možda manje, Zbigniewa Herberta ili Dylana. Što bih to radio?

 

Opravdavate li Vertera?

.

     Ko sam ja da sudim?

.

Da li su potrebni novi književni pravci?

.

     Naravno. Ništa što stoji nije vječno. Nafaka je u kretanju. Pa i za književnost.

.

Vjerujete li u prokletstvo pisanja?

.

     Malo, da.

 

Zašto je Hasanaginica odbila posjetiti ranjenog muža?

.

     Zbog nemogućnosti pomirenja između ljubavi i obaveza koje nameće sredina.

.

Ko je najvažniji lik u svjetskoj literaturi?

.

     I vi ja smo igrali košarku. Može prva petorka?

     Don Quijotte, Hljestakov, Odisej, Kralj Lear i neko koga još čekamo.

.

Pristajete li na svoju smrt (po Bartu)?

.

     Nisam siguran da sve može kontrolirati. Tako i tekst. Ono što smo napisali živi svoj život i interpretacije bez obzira na to što u određenom trenutku o tome mislimo. Bliži mi je, recimo, William S. Burroughs: “Tvoje ‘ja’ potpuno je prividan pojam.”

.

Sreli su se Euripid, Molijer, Ibzen i Becket. Šta pričaju?

.

     O nemogućnosti razumijevanja ženske psihologije.

.

Književni klanovi – avet ili nužnost?

.

     Nisam kompetentan, jer ne pripadam nijednom.

.

Razmišljate li o smrti?

.

     Ne svaki dan. Kako biti ponizan pred nečim, u osnovi, banalnim?

.

U kom dijelu dana najčešće pišete?

.

     Ujutro.

.

Kome biste oduzeli Nobelovu nagradu za književnost?

     Kako mogu oduzeti nešto što sam ne dodjeljujem?

.

Vi ste Eckermann,  šta pitate Getea?

.

     Ko je najznačajniji čovjek u Vašoj biografiji?

.

INSTANT ECKERMANN

.

.

.


Ahmed Burić

Rođen je u Sarajevu 1967. On je bosanskohercegovački novinar, pjesnik, prevodilac, književni kritičar, izdavač i scenarista. Njegova su djela prevedena na engleski, francuski, češki i slovenački jezik. Dok on sam prevodi sa slovenačkog na bosanski. U njegova najvažnija autorska djela ubrajaju se Bog tranzicije (2004.) i Posljednje suze krvi i nafte (2010.). Smatraju ga jednim od najuglednijih novinara u regiji, autor je sa preciznim i elegantnim stilom, te sa specifičnim smislom za humor. Živi i radi u Sarajevu.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja