Aleš Debeljak

Jučer kuća, danas ništa

.

.

.

Kod kuće

                                            Tesarska ulica, Ljubljana

Prilika ne manjka: samo uđem kroz zadnja vrata,
u vrt u predgrađu, još uvijek natkriven. Božur
mi znalački kima. Opet si tu, opet dugo ćeš zuriti
u mene i mrštiti čelo kao zatišje pred buru, koja ne dolazi,

umišljati da si nekoć bio staklar. Slijedio si široku rijeku
koja izbrazdala je zrak radionice i provrela kroz dugačku slavinu,
i bio si žar i hlad i lišće na površini lokve, vrijeme za glazbu
na bolnom mjestu, mnogo Mingusa. Prilika ne manjka:

samo uđem kroz zadnja vrata, primami me plićak dana,
da se predam, mokar poput psa lutalice, s mene teče
kao onda kad sam kvasac zaboravio izvući iz mirisa kruha
te smo čitavo popodne omamljeni hodali iz jedne u drugu

sobu, zidari oznojeni pred gležnjevima mlade redovnice, netko,
imena se ovog časa ne sjećam, je nosio crvenu čarapu.
Znalački kimam, dobro je glavu oprati i osušiti
se na hladnom zraku, dobro je znati tko plaća račune.

.

.

Jučer kuća, danas ništa

                                                                    Prule, Ljubljana

Pokraj kuće s jednim prozorom prolazim, u sporom ritmu
bez sinkopa. Hodam, hodam, zastanem. S glomaznog
prozorskog stakla pozva me i zadrži: tamna sjena, kao
kapa široka. U davnoj poljskoj priči čitao sam o njoj.

Oklijevam, ližem nokte, važem mogućnosti: dobar cilj,
ako ne za kamen što ga zavitlah, onda za moje slijetanje.
Bit će prisilno, već vidim, s time se rado pomirujem. Važno je
da dođem unutra i padobran složim, otpuhnem mrvice

i zapalim vatru svojom kosom. Osobna žrtva i zajednička
sigurnost. Zaista peče, ali nemam ništa protiv, ne smeta mi
ništa od toga. Peklo je tada u sobi, gotovo već salonu,
gospođa srednjih godina koja je studirala sviranje

klavira u Londonu dijelila nam je zimzelene melodije,
nepravilne glagole i pljuske što su dugo odzvanjale,
i još zvone u glavi, odjekuju i kao dim nestanu
kada pokraj kuće prolazim, u sporom ritmu bez sinkopa.

.

.

Knjižara

                                      Gallusovo nabrežje, Ljubljana
                                      za Mojcu Šoštarko

Blago barem tebi. Tu je zima. U tami, još jučer
budan, opet sam tu da prelistam naslove starih knjiga,
klimave nebodere, pisce mladosti i stvrdnuti med.
Vrata bez radnog vremena, manji pjesnik bez žene

sprijeda kod kartoteka sjedi, poznajem ga još iz godina
kada svi tulili smo jednoglasno i vjerno, sabrana djela
sada za šaku centa nude, a mi, opsjednuti, čitali smo sveti
Kapital. No, dobro: ne baš svi. Jedni smo stvarno išli

i u drugom smjeru, u pejzaže magle i sitni kriminal,
lažna rodoslovlja i hlače koje se dolje šire, kao što
se šire gomile hodočasnika i duše muškaraca s brkovima,
na carini, kad smo pokazali crveni pasoš. Blago tebi,

dijete socijalizma, zemlja koje nema. Nedostaješ mi. Hvala
jednako. Nije dobro, zašto to misliš? Tu je zima. Imam
problema s jetrima i tjelovježbom, kreveljim se pred staklom,
glumim ludu, ali ono što važi znala si i znaš samo ti.

.

.

Boćalište

                                              Grubarjev kanal, Ljubljana

Evo mene na terenu starom, opet je moj dlan u tvojoj
ruci, stubama se uspinjemo, dugim kao ljeto, blijedo
od parova mnogih i obitelji na toploj strani klasja.
Još uvijek hodamo, premda sada stojim sam, točno tu

gdje si mi dala dobru lekciju strasti i grudu rastopila
na dnu želuca, točno tu gdje slavilo se sportske mišiće
i klupske boje. Evo mene opet kraj vode, na stubama,
mladost u zašivenom džepu vremena, i mlijeko

razliveno u televizijskoj reklami, sočne grudi Marjete
Gregorač, djevojka iz siromašne ulice s darom za duge
uzdahe i kratku karijeru, evo mene na terenu starom, to sam
što htjedoh biti, ne više pješak na stazi i još ne klupa u parku,

između milosti jedine šetnje i sjemena prve
spoznaje, ne okreći se, sine, gledaj strogo i naprijed,
kao što gledaju patuljaste trave i začuđeni boćari,
bijela gruda kotura se na drugu stranu: kuda ide, reci!

.

.

Elegantni luk

                                                                 Trnovo, Ljubljana

Novi most je poput novih gospodara: prostor im znači
sve, a vrijeme upola manje, možda nekom drugom
prilikom. Ne poričem, most zaista ima čvrst trbuh
i široke bokove, među njima se igrao nogomet, noćni susret

ekipa pod reflektorima, premda sumnjam da su ikada
vidjeli ono što ja vidim. To nisu driblanja u završnici,
nisu bravure golmana niti skupljači zalutalih lopti, nego
to mlinar u raskoraku stoji iznad kotača od drveta, zasukanih

nogavica i stisnutih usnica, među obalama zacrtava
prečicu, treba podesiti žuti mlaz i novo ubrzanje dati sili,
rekord oboriti u kvartu i biti arhitekt privremene pobjede,
iskreno ljubiti: teška zadaća, možda lijep oblik.

Šteta za svjetlost što se rijetko, odveć rijetko pokaže
kroz maglicu iznad površine, vremena je malo, prostor ne dam,
obavezno trebam elegantni luk. Bio sam tamo: želiš li,
nazovi to mjestom privatnog sjećanja, želiš li kraj puta.

.

.

Botanički vrt

                                    Ižanska cesta, Ljubljana
                                    za Simonu Škrabec

Vrijeme prolazi sporije. Kad je zrak hladan
očekujem više netočnosti. Raduju me
biljke i plastovi sijena izrasli na plažama
ispod nebodera. Na zapadnom frontu je nemirno.

I poslije: naliti vruću kavu i istom rukom
prinijeti keramiku ustima, to je velik dar.
Pohvaliti dostignuća vrtlara i papige razbarušiti
što kriješte u parkovima Barcelone, odrastati u jeziku

stroge majke i odsutnoga muža, pisati molbe,
žetvene pjesme mrmoriti, granu žalosne vrbe grickati,
za nesanih noći nadati se odgovoru s važnog
mjesta. Stići će kao nečujni zvižduk i dugi vlak

s vagonom za snove. Još kasnije, kad je zrak topao,
očekujem nezaustavljivi rast i cvat magnetnih
očiju, crno-crveni sok jorgovana i žive stvari.
Čast, komu čast: preostaje mi samo tiho čitanje.

.

                                                Preveo: Edo Fičor

.

.

.

.

.


Aleš Debeljak

Rođen je u Ljubljani 1961. Diplomirao je filozofiju i komparativnu književnosti na Filozofskom fakultetu u Ljubljani i doktorirao na području društvene misli na Maxwell School of Citizenship, Syracuse University, New York. Godinu 2013. proveo je kao Robert Bosch Senior Visiting Fellow na Institute of Human Sciences (IWM) u Beču. Bio je Senior Fulbright Fellow na kalifornijskom sveučilištu u Berkeleyu, a djelovao je i u okviru Institute of Advanced Study-Collegium Budapest, te Centra Civitella Ranieri i Liguria Study Center for the Arts and Humanitites, u Italiji. Godine 2006./7. bio je Roberta Buffett Professor za međunarodne studije na Northwestern University u Chicagu. Objavio je osam knjiga pjesama i četrnaest knjiga eseja, preveo izabrane pjesme Johna Ashberyja i knjigu o sociologiji znanja te uredio više antologija. Za svoj rad primio je nekoliko međunarodnih, jugoslavenskih i slovenskih priznanja. Njegove knjige izašle su u engleskim, njemačkim, francuskim, španjolskim, katalonskim, talijanskim, rumunjskim, hrvatskim, srpskim, makedonskim, poljskim, slovačkim, češkim, litvanskim, albanskim, finskim, mađarskim i japanskim prijevodima. Bio je jedan od urednika međunarodnih kulturnih časopisa Sarajevske sveske i Verse te pridruženi urednik u časopisima Cultural Sociology i www.fastcapitalism.com, te također redovni profesor kulturalnih studija na Fakultetu za društvene znanosti Sveučilišta u Ljubljani i redovni gost profesor za balkanske studije na poslijediplomskoj školi College d’Europe, Natolin-Varšava, kao i član je Evropskog savjeta za međunarodne odnose. Aleš Debeljak tragično je preminuo u saobraćajnoj nesreći 2016. godine.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja