Nije ovo 84′

Mustafa Balje
Latest posts by Mustafa Balje (see all)

    1.

    Nije ovo 84′.
    Zar ne vidite čovjeka kako leti
    a nisu mu potrebna krila?

    Možete i hodati do mile volje.
    Sprava vam, kada sjednete,
    pokaže koliko ste kilometara pješačili
    i koliko krvnih zrnaca prodefiluje
    kroz vaš srčani mišić.

    Imate napretek od vremena
    koje vam Gospodari onako nesebično poklone.

    Možete, čak, i noću ustati kao mjesečar
    i staviti u kavez insomniju.
    A prije toga progutate
    lijek s isteklim datumom.

    I biće vam bolje, mnogo bolje,
    kad slobodu pojedete kao dezert
    uz krišku lubenice.
    Iluzionista mi je poklonio trik
    koji sam samo jednom izveo bez prisustva roditelja.
    Sabio sam cijelu biblioteku
    od dvanaest kvadrata
    u pravouganik veličine šibice.

    Kada god mi zatreba, kresnem o fosfor
    a palidrvce mi prepriča Sušićevog Uhodu
    i otpjeva Blackov Wonderful life.

    Nije ovo 1984, jer niko više ni ne zna pročitati
    četvorocifrene brojeve koje počinju s jedinicom.

    Dobro je, ipak, i to što
    dva sabrana minusa daju još jedan veliki minus.
    Još tome dodam mrvice,
    kusur od korporativnog nagomilanog kapitala.

    A kožni novčanik, poklon od prijatelja,
    može da odahne od mirisa ljudskog vonja.

    Družeći se s Arthurom Blairom,
    nikako nisam uspio da dokučim asimetriju njegovih brkova,
    ali sam shvatio zašto ih je kopirao Vendetta.

    Prijatelj čeka milost na integrisanoj granici
    koju prekrstiše u prijelaz.
    Oteše drumove,
    vratiše nam fluid straha i poniženja.

    Šta ćemo sa destruktivnim apsolutnim kodom 19,
    koji ruši već uspostavljeni slobodarski poredak!?

    Ko to želi da oduva prašinu kako bi hipokrati
    otkrili obnaženo tijelo pentagrama?

    Bez naprezanja, opustite se.
    Nije ovo 84′,
    doći će ON
    i sve će nam biti jasno.

    2.

    Desetljeća prođoše,
    a on je tek danas
    primijetio da šepam
    na lijevu nogu.

    Postao sam čudak
    zbog svoje anomalije.
    Neko sasvim drugi
    u njegovim očima.

    Mom znancu su
    noge zdrave
    i ne boli ga kuk.
    Kada god poželi može
    hodati po planinama.

    Desetljeća prođoše,
    a on je tek danas
    zapazio ožiljke
    na desnoj mi podlaktici.

    Postao sam bogalj
    zbog svog nesavršenstva.

    Njegove su ruke
    zdrave i s tetovažom
    Može biti uzor
    svim šetačima u čaršiji.

    Desetljeća prođoše,
    a on je tek danas
    shvatio da znam
    jezik neba i poj ptica.

    Poželio je na kratko
    do moje pradomovine.

    Njegovo ostade sve
    što pogazi i dodirne,
    moje sve što početka
    ni kraja nema.

    3.

    Ljudske olupine u
    jednoličnom
    Orfejevom pjevanju.

    Mirišu crvene ruže puzavice.
    Vijugaju zelene žilice
    po kamenim zidovima.

    Marširamo stoljećima
    noge nam smrde
    na usirenu krv.
    Zauzimamo položaje
    u blatnjavim rovovima.

    Imaju li kraja
    svi ti naši neslavni počeci
    crvenom tintom ispisani!?

    Uspavani,
    zamračenog uma sutrašnjice,
    Zaudaramo na barut, trulež i buđ.
    Ogrnuti zlobom. Tumaramo.

    Suze izgnanika
    nam protiču
    kroz nabrekle
    i popucale vene.

    Svaka naša ispovijest,
    na pola puta se završi.

    Onda ni o čemu ne pričajmo.
    Možda se negdje sretnemo.
    Možda nam se kroz mrlju
    presjeku drumovi.
    I u prah se pretvorimo.
    Neka ništa ne nikne,
    ako će se zlo širiti.

    Ako je sve od ništavila nastalo,
    možda nam se pruži prilika
    za još jedan krug oko svijeta.
    Samo kako,
    kada smo svicima
    oteli fenjere!?

    Mnogo će nam vremena trebati
    kako uskladiti sve naše stavove.
    Al’ dok se to ne desi,
    gradićemo tvrđave
    tuđim kostima.

    (Iz rukopisa “Otok od živog srebra”)

     

    Osveta

    Ne brojim noći
    A i dana više nema
    U potkrovlju sam
    Viši i ljepši od svih

    Zbog ljubavi
    Života i smrti
    Ni zbog čega
    Drugog

    Skidam prašinu
    S autoportreta
    Tri lica mojega ja
    I jedno razdrobljeno
    Ogledalo

    Otvorena kapija
    Za Ljubavnike
    Koji odlažu maske
    Pred postiđenim
    Narcisom
    I zaljubljenim
    Dorianom Grayom

    Lijepa moja
    Bezdušna sliko
    Jedne ću ti noći
    Zariti zlatni nož
    U prsa
    Išćupat ću ti srce
    Ovim prstima
    I brojati
    Posljednje otkucaje

    A čekat će te
    Kovčeg
    Ko katran crn
    Ko oblak velik
    Kočija i tri gavrana

    Sjenkom ću te
    I čempresovim granjem
    Umjesto zemlje
    pokriti

    Ukopat ću te
    Toliko duboko
    Toliko daleko
    Da te niko
    nikada ne nađe

    I savršeno
    Ću bez svjedoka
    oduzeti sebi dušu
    Ni trga ni glasa
    neće od mene
    ostati

    Ni nišan ni slovo
    Ukopat će me
    Toliko duboko
    Toliko daleko
    Da me niko
    nikada ne nađe

    Bit ću toliko živ
    Među mrtvima
    Toliko nevin
    Među griješnima

    Dolazak će naš
    sličiti Odlasku
    bezbolan
    i pitak
    Veličanstven

    Ti si mene kistom
    Ja tebe zlatnim nožem
    Savršena Osveta

    (Noćno putovanje, 2015)

     

    Pjesma naroda moga

    Tražim te pjesmo naroda mog,
    da legnem s tobom,
    da s tobom zasanim,
    tražim te noćnom molitvom,
    onako bezglav, bosonog,
    ranjen, slomljen,
    da s tobom razdanim.

    Toliko te trebam,
    kao hljeb, kao sol, kao nebo,
    kao vodu iz šarskih dubina,
    kao čobanin uz fenjer,
    tražeći stado.
    Tražim te po sokacima
    gdje čuje se dječija graja,
    u koraku nane moje,
    po stećcima razbacanim,
    po grobovima napuštenim,
    po putevima prekinutim,
    rukama nemilovanim,
    dušama nerođenim.

    Tražim te tumarajuć’
    tako devet stoljeća,
    spajajuć’ istok i zapad.

    Zovem te samo,
    da odnesem trenutak u beskonačno,
    da mrak mi zamijeniš svjetlom.

    Makar i leptir postao kratkovječni
    tražim tvoje ruke mazne, lice
    da otvoriš mi kapije i pendžere,
    dok miluje me vjetar Bistrice
    i trešnja mi sladi usne
    u raljama proljeća.

    (Ademov mjesec, 2017)

     

    Orfejevo ogledalo 

    Komadam sebe
    Kako bih do tvojih
    tajnih odaja stigao

    Preturam po milion
    odbačenih snova
    Da pronađem
    duborez na mom nišanu

    Orfej jedini u ogledalu
    broji korake
    mojih krvavih stopala

    Ako otjeram
    buđenja kiši i magli
    kuda će čežnja
    moja nestati

    Bubnjevi su za slabiće
    samo da čuješ Violine
    po poljima duše ove

    Vječne saputnike
    mojih sjećanja i tugovanki
    Ubila bi sjetu
    i sve samoće svijeta

    Ne preturam tek tako
    u kasne isjeckane sate
    čekam trenutak za bijeg
    od sebe jedinog samog

    Da se vratim ipak početku
    i svršetku mojih riječi
    Ionako neodoljivo
    sličim tvojim suzama

    (Leptiri po pločnicima, 2009)