Poezija

Nije ovo 84′

1.

Nije ovo 84′.
Zar ne vidite čovjeka kako leti
a nisu mu potrebna krila?

Možete i hodati do mile volje.
Sprava vam, kada sjednete,
pokaže koliko ste kilometara pješačili
i koliko krvnih zrnaca prodefiluje
kroz vaš srčani mišić.

Imate napretek od vremena
koje vam Gospodari onako nesebično poklone.

Možete, čak, i noću ustati kao mjesečar
i staviti u kavez insomniju.
A prije toga progutate
lijek s isteklim datumom.

I biće vam bolje, mnogo bolje,
kad slobodu pojedete kao dezert
uz krišku lubenice.
Iluzionista mi je poklonio trik
koji sam samo jednom izveo bez prisustva roditelja.
Sabio sam cijelu biblioteku
od dvanaest kvadrata
u pravouganik veličine šibice.

Kada god mi zatreba, kresnem o fosfor
a palidrvce mi prepriča Sušićevog Uhodu
i otpjeva Blackov Wonderful life.

Nije ovo 1984, jer niko više ni ne zna pročitati
četvorocifrene brojeve koje počinju s jedinicom.

Dobro je, ipak, i to što
dva sabrana minusa daju još jedan veliki minus.
Još tome dodam mrvice,
kusur od korporativnog nagomilanog kapitala.

A kožni novčanik, poklon od prijatelja,
može da odahne od mirisa ljudskog vonja.

Družeći se s Arthurom Blairom,
nikako nisam uspio da dokučim asimetriju njegovih brkova,
ali sam shvatio zašto ih je kopirao Vendetta.

Prijatelj čeka milost na integrisanoj granici
koju prekrstiše u prijelaz.
Oteše drumove,
vratiše nam fluid straha i poniženja.

Šta ćemo sa destruktivnim apsolutnim kodom 19,
koji ruši već uspostavljeni slobodarski poredak!?

Ko to želi da oduva prašinu kako bi hipokrati
otkrili obnaženo tijelo pentagrama?

Bez naprezanja, opustite se.
Nije ovo 84′,
doći će ON
i sve će nam biti jasno.

2.

Desetljeća prođoše,
a on je tek danas
primijetio da šepam
na lijevu nogu.

Postao sam čudak
zbog svoje anomalije.
Neko sasvim drugi
u njegovim očima.

Mom znancu su
noge zdrave
i ne boli ga kuk.
Kada god poželi može
hodati po planinama.

Desetljeća prođoše,
a on je tek danas
zapazio ožiljke
na desnoj mi podlaktici.

Postao sam bogalj
zbog svog nesavršenstva.

Njegove su ruke
zdrave i s tetovažom
Može biti uzor
svim šetačima u čaršiji.

Desetljeća prođoše,
a on je tek danas
shvatio da znam
jezik neba i poj ptica.

Poželio je na kratko
do moje pradomovine.

Njegovo ostade sve
što pogazi i dodirne,
moje sve što početka
ni kraja nema.

3.

Ljudske olupine u
jednoličnom
Orfejevom pjevanju.

Mirišu crvene ruže puzavice.
Vijugaju zelene žilice
po kamenim zidovima.

Marširamo stoljećima
noge nam smrde
na usirenu krv.
Zauzimamo položaje
u blatnjavim rovovima.

Imaju li kraja
svi ti naši neslavni počeci
crvenom tintom ispisani!?

Uspavani,
zamračenog uma sutrašnjice,
Zaudaramo na barut, trulež i buđ.
Ogrnuti zlobom. Tumaramo.

Suze izgnanika
nam protiču
kroz nabrekle
i popucale vene.

Svaka naša ispovijest,
na pola puta se završi.

Onda ni o čemu ne pričajmo.
Možda se negdje sretnemo.
Možda nam se kroz mrlju
presjeku drumovi.
I u prah se pretvorimo.
Neka ništa ne nikne,
ako će se zlo širiti.

Ako je sve od ništavila nastalo,
možda nam se pruži prilika
za još jedan krug oko svijeta.
Samo kako,
kada smo svicima
oteli fenjere!?

Mnogo će nam vremena trebati
kako uskladiti sve naše stavove.
Al’ dok se to ne desi,
gradićemo tvrđave
tuđim kostima.

(Iz rukopisa “Otok od živog srebra”)

Osveta

Ne brojim noći
A i dana više nema
U potkrovlju sam
Viši i ljepši od svih

Zbog ljubavi
Života i smrti
Ni zbog čega
Drugog

Skidam prašinu
S autoportreta
Tri lica mojega ja
I jedno razdrobljeno
Ogledalo

Otvorena kapija
Za Ljubavnike
Koji odlažu maske
Pred postiđenim
Narcisom
I zaljubljenim
Dorianom Grayom

Lijepa moja
Bezdušna sliko
Jedne ću ti noći
Zariti zlatni nož
U prsa
Išćupat ću ti srce
Ovim prstima
I brojati
Posljednje otkucaje

A čekat će te
Kovčeg
Ko katran crn
Ko oblak velik
Kočija i tri gavrana

Sjenkom ću te
I čempresovim granjem
Umjesto zemlje
pokriti

Ukopat ću te
Toliko duboko
Toliko daleko
Da te niko
nikada ne nađe

I savršeno
Ću bez svjedoka
oduzeti sebi dušu
Ni trga ni glasa
neće od mene
ostati

Ni nišan ni slovo
Ukopat će me
Toliko duboko
Toliko daleko
Da me niko
nikada ne nađe

Bit ću toliko živ
Među mrtvima
Toliko nevin
Među griješnima

Dolazak će naš
sličiti Odlasku
bezbolan
i pitak
Veličanstven

Ti si mene kistom
Ja tebe zlatnim nožem
Savršena Osveta

(Noćno putovanje, 2015)

Pjesma naroda moga

Tražim te pjesmo naroda mog,
da legnem s tobom,
da s tobom zasanim,
tražim te noćnom molitvom,
onako bezglav, bosonog,
ranjen, slomljen,
da s tobom razdanim.

Toliko te trebam,
kao hljeb, kao sol, kao nebo,
kao vodu iz šarskih dubina,
kao čobanin uz fenjer,
tražeći stado.
Tražim te po sokacima
gdje čuje se dječija graja,
u koraku nane moje,
po stećcima razbacanim,
po grobovima napuštenim,
po putevima prekinutim,
rukama nemilovanim,
dušama nerođenim.

Tražim te tumarajuć’
tako devet stoljeća,
spajajuć’ istok i zapad.

Zovem te samo,
da odnesem trenutak u beskonačno,
da mrak mi zamijeniš svjetlom.

Makar i leptir postao kratkovječni
tražim tvoje ruke mazne, lice
da otvoriš mi kapije i pendžere,
dok miluje me vjetar Bistrice
i trešnja mi sladi usne
u raljama proljeća.

(Ademov mjesec, 2017)

Orfejevo ogledalo 

Komadam sebe
Kako bih do tvojih
tajnih odaja stigao

Preturam po milion
odbačenih snova
Da pronađem
duborez na mom nišanu

Orfej jedini u ogledalu
broji korake
mojih krvavih stopala

Ako otjeram
buđenja kiši i magli
kuda će čežnja
moja nestati

Bubnjevi su za slabiće
samo da čuješ Violine
po poljima duše ove

Vječne saputnike
mojih sjećanja i tugovanki
Ubila bi sjetu
i sve samoće svijeta

Ne preturam tek tako
u kasne isjeckane sate
čekam trenutak za bijeg
od sebe jedinog samog

Da se vratim ipak početku
i svršetku mojih riječi
Ionako neodoljivo
sličim tvojim suzama

(Leptiri po pločnicima, 2009)

author-avatar

O autoru Mustafa Balje

Rođen je 1967. godine u Restelici kod Dragaša. Osnovnu školu je završio u Kočanima (Makedonija), srednju i Višu Pedagošku školu u Prizrenu, dok je u Prištini studirao sociologiju. Član je Udruženja pisaca Kosova (LSHK). Novinarsku karijeru je počeo u pisanim medijima, dok je u javnom servisu RTK-a od formiranja Redakcije na bosanskome jeziku. Računajući Orfejevo ogledalo, objavio je pet knjiga poezije, Leptiri po pločnicima (2009), Gošća (2013), Noćno putovanje (2015) i Ademov mjesec (2017). Sa Sadikom Idrizijem Aljabakom, koautor je Antologije poezije Gore, dok su mu u pripremi stihozbirka “Otok od živog srebra” i roman-prvijenac “Slijepe godine”. Za svoj pjesnički rad je krajem 2015. godine osvojio jednu od prvih nagrada Udruženja pisaca Kosova. Iste godine je dobio i opšinsko priznanje grada Prizrena, za književnog stvaraoca godine. Živi u Prizrenu.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *