Nije ovo 84′

Mustafa Balje
Lat­est posts by Mustafa Bal­je (see all)

    1.

    Nije ovo 84′.
    Zar ne vidite čov­je­ka kako leti
    a nisu mu potreb­na krila?

    Možete i hodati do mile vol­je.
    Spra­va vam, kada sjed­nete,
    pokaže koliko ste kilo­metara pješačili
    i koliko krvnih zrnaca prode­filu­je
    kroz vaš srčani mišić.

    Imate napretek od vre­me­na
    koje vam Gospo­dari onako nese­bično poklone.

    Možete, čak, i noću usta­ti kao mje­sečar
    i stavi­ti u kavez insom­ni­ju.
    A pri­je toga progutate
    lijek s istek­lim datumom.

    I biće vam bol­je, mno­go bol­je,
    kad slo­bo­du pojedete kao dez­ert
    uz krišku lubenice.
    Iluzion­ista mi je pok­lo­nio trik
    koji sam samo jed­nom izveo bez pris­ust­va roditel­ja.
    Sabio sam cijelu bib­lioteku
    od dvanaest kvadra­ta
    u pravouganik veličine šibice.

    Kada god mi zatre­ba, kres­nem o fos­for
    a palidrvce mi prepriča Sušićevog Uho­du
    i otp­je­va Black­ov Won­der­ful life.

    Nije ovo 1984, jer niko više ni ne zna proči­tati
    četvoro­cif­rene bro­jeve koje počin­ju s jedinicom.

    Dobro je, ipak, i to što
    dva sabrana minusa daju još jedan veli­ki minus.
    Još tome dodam mrvice,
    kusur od kor­po­ra­tivnog nagomi­lanog kapitala.

    A kožni novčanik, pok­lon od pri­jatel­ja,
    može da odahne od mirisa ljud­skog vonja.

    Družeći se s Arthurom Blairom,
    nikako nisam uspio da dokučim asimetri­ju nje­gov­ih brko­va,
    ali sam shva­tio zaš­to ih je kopi­rao Vendetta.

    Pri­jatelj čeka milost na inte­grisanoj grani­ci
    koju prekrstiše u pri­je­laz.
    Oteše dru­move,
    vratiše nam flu­id stra­ha i poniženja.

    Šta ćemo sa destruk­tivn­im apso­lut­nim kodom 19,
    koji ruši već uspostavl­jeni slo­bo­dars­ki poredak!?

    Ko to želi da odu­va prašinu kako bi hipokrati
    otkrili obnaženo tije­lo pentagrama?

    Bez naprezan­ja, opustite se.
    Nije ovo 84′,
    doći će ON
    i sve će nam biti jasno.

    2.

    Desetl­jeća prođoše,
    a on je tek danas
    prim­i­je­tio da šepam
    na lije­vu nogu.

    Postao sam čudak
    zbog svo­je anom­al­i­je.
    Neko sasvim dru­gi
    u nje­gov­im očima.

    Mom znan­cu su
    noge zdrave
    i ne boli ga kuk.
    Kada god poželi može
    hodati po planinama.

    Desetl­jeća prođoše,
    a on je tek danas
    zapazio ožiljke
    na desnoj mi podlaktici.

    Postao sam bogalj
    zbog svog nesavršenstva.

    Nje­gove su ruke
    zdrave i s teto­važom
    Može biti uzor
    svim šetači­ma u čaršiji.

    Desetl­jeća prođoše,
    a on je tek danas
    shva­tio da znam
    jezik neba i poj ptica.

    Pože­lio je na kratko
    do moje pradomovine.

    Nje­go­vo ostade sve
    što pogazi i dodirne,
    moje sve što počet­ka
    ni kra­ja nema.

    3.

    Ljudske olupine u
    jed­no­ličnom
    Orfe­jevom pjevanju.

    Mir­išu crvene ruže puza­v­ice.
    Viju­ga­ju zelene žil­ice
    po kamenim zidovima.

    Marši­ramo stol­jeći­ma
    noge nam smrde
    na usirenu krv.
    Zauz­i­mamo položa­je
    u blat­n­jav­im rovovima.

    Ima­ju li kra­ja
    svi ti naši neslavni poče­ci
    crven­om tin­tom ispisani!?

    Uspa­vani,
    zam­račenog uma sutrašn­jice,
    Zau­daramo na barut, trulež i buđ.
    Ogr­nu­ti zlobom. Tumaramo.

    Suze izg­nani­ka
    nam pro­tiču
    kroz nabrek­le
    i pop­u­cale vene.

    Sva­ka naša ispovi­jest,
    na pola puta se završi.

    Onda ni o čemu ne priča­j­mo.
    Mož­da se negdje sret­nemo.
    Mož­da nam se kroz mrlju
    pres­jeku dru­movi.
    I u prah se pretvo­rimo.
    Neka niš­ta ne nikne,
    ako će se zlo širiti.

    Ako je sve od niš­tavi­la nasta­lo,
    mož­da nam se pruži pri­li­ka
    za još jedan krug oko svi­je­ta.
    Samo kako,
    kada smo svici­ma
    oteli fen­jere!?

    Mno­go će nam vre­me­na tre­bati
    kako uskla­di­ti sve naše stavove.
    Al’ dok se to ne desi,
    gradiće­mo tvrđave
    tuđim kos­ti­ma.

    (Iz rukopisa “Otok od živog srebra”)

     

    Osve­ta

    Ne bro­jim noći
    A i dana više nema
    U potkrovlju sam
    Viši i ljepši od svih

    Zbog ljubavi
    Živ­ota i smr­ti
    Ni zbog čega
    Dru­gog

    Ski­dam prašinu
    S auto­portre­ta
    Tri lica moje­ga ja
    I jed­no raz­drobljeno
    Ogleda­lo

    Otvore­na kapi­ja
    Za Ljubavnike
    Koji odlažu maske
    Pred postiđen­im
    Nar­ci­som
    I zaljubljen­im
    Dori­anom Grayom

    Lijepa moja
    Bez­duš­na sliko
    Jedne ću ti noći
    Zari­ti zlat­ni nož
    U prsa
    Išću­pat ću ti srce
    Ovim prsti­ma
    I bro­jati
    Posljed­nje otkucaje

    A čekat će te
    Kovčeg
    Ko katran crn
    Ko oblak velik
    Koči­ja i tri gavrana

    Sjenkom ću te
    I čem­preso­vim granjem
    Umjesto zeml­je
    pokri­ti

    Ukopat ću te
    Toliko duboko
    Toliko daleko
    Da te niko
    nika­da ne nađe

    I savršeno
    Ću bez svje­do­ka
    oduzeti sebi dušu
    Ni trga ni glasa
    neće od mene
    osta­ti

    Ni nišan ni slo­vo
    Ukopat će me
    Toliko duboko
    Toliko daleko
    Da me niko
    nika­da ne nađe

    Bit ću toliko živ
    Među mrtvi­ma
    Toliko nevin
    Među gri­ješn­i­ma

    Dolazak će naš
    sliči­ti Odlasku
    bezbolan
    i pitak
    Veličanstven

    Ti si mene kistom
    Ja tebe zlat­nim nožem
    Savrše­na Osveta

    (Noćno puto­van­je, 2015)

     

    Pjes­ma nar­o­da moga 

    Tražim te pjes­mo nar­o­da mog,
    da leg­nem s tobom,
    da s tobom zasan­im,
    tražim te noćnom molitvom,
    onako bezglav, bosonog,
    ran­jen, sloml­jen,
    da s tobom razdanim.

    Toliko te tre­bam,
    kao hljeb, kao sol, kao nebo,
    kao vodu iz šarskih dubi­na,
    kao čoban­in uz fen­jer,
    tražeći sta­do.
    Tražim te po sokaci­ma
    gdje čuje se dječi­ja gra­ja,
    u koraku nane moje,
    po stećci­ma razba­can­im,
    po grobovi­ma napušten­im,
    po pute­vi­ma prek­inu­tim,
    ruka­ma nemilo­van­im,
    duša­ma nerođenim.

    Tražim te tumara­juć’
    tako devet stol­jeća,
    spa­ja­juć’ istok i zapad.

    Zovem te samo,
    da odne­sem trenu­tak u beskon­ačno,
    da mrak mi zami­jeniš svjetlom.

    Makar i lep­tir postao kratkov­ječni
    tražim tvo­je ruke mazne, lice
    da otvoriš mi kapi­je i pendžere,
    dok milu­je me vje­tar Bistrice
    i trešn­ja mi sla­di usne
    u ral­ja­ma proljeća.

    (Ade­mov mjesec, 2017)

     

    Orfe­je­vo ogledalo 

    Komadam sebe
    Kako bih do tvo­jih
    tajnih oda­ja stigao

    Pre­tu­ram po mil­ion
    odbačenih sno­va
    Da pron­ađem
    duborez na mom nišanu

    Orfej jedi­ni u ogledalu
    bro­ji korake
    mojih krvav­ih stopala

    Ako otjer­am
    buđen­ja kiši i magli
    kuda će čežn­ja
    moja nes­ta­ti

    Bub­n­je­vi su za slabiće
    samo da čuješ Vio­line
    po polji­ma duše ove

    Vječne saput­nike
    mojih sjećan­ja i tugo­v­an­ki
    Ubi­la bi sje­tu
    i sve samoće svijeta

    Ne pre­tu­ram tek tako
    u kasne isjeck­ane sate
    čekam trenu­tak za bijeg
    od sebe jedinog samog

    Da se vra­tim ipak početku
    i svršetku mojih riječi
    Ion­ako neodolji­vo
    sličim tvo­jim suzama

    (Lep­tiri po pločnici­ma, 2009)