Monika Herceg

Igračke

.

.

.

Gledati ptice

.

One prosipaju zareze kad pripremaju seobe,
sazrijeva vjerojatnost opet prazne maternice.

Majka je vrabac pune kosti.

Otpuhne dokaze o okrugloj zemlji s obzora,
ukošti svijet u sjemenku za jedan od pet međuobroka
i razrjeđenog kljunova
savije cvrkut u pažnju prema pogodnoj vremenskoj prognozi.
Glave naslonjene na srce servera pažljivo prati
algoritam za napuhavanje oblaka.

Vjetar mora disati udah u krilo, izdah niz krilo.

Jednom se u kronično umoran organizam spustila oštroumna ptica
i pitala zašto ne zaoštrim glas prema bogu.
Samoća je netopiva pa izaziva
prometne zastoje ili infarkte.
Nikad ne kuham jer bih kuhala samo za sebe.
Samoća je neslana čak i kad sam u morskoj vodi
dovoljno dugo da mi narastu ljuske.

Spoznaja da se krila proizvode serijski kao vijci
znak su izmicanja povjerenja u božansko.
Uvijek potisnem sjećanja o vlastitoj prirodi stroja pod pazuhom
kad utonem u početnu točku.

Bog često traži
da skočim poput prvorazredne ptice i preskočim njegovu sjenu.
Često je sjena tako velika da moje oči
nikad ne izađu iz mraka.

.

.

Drugorazredni otac

.

Londonska magla je koncept o kojem ne znam ništa
iako sam uvijek mislila da ću putovati
Zaprimati svijet u dlačice, depilirati ga
i puštati šume, New York, Brač, Niagarine slapove niz odvode
Da ću samouvjereno kao predizborna kampanja secirati autoceste
i savijati ih u cijev nerastezljive rodnice

Ali ovih dana osjećam se kao magla strogog britanskog naglaska
i težim kao cijela Zemlja koju nisam prisno upoznala
Biljke se boje rascvasti kraj mene
jer ću im nepovratno zaraziti zavodljivost
Stabla se boje pljunuti pupove iz vršaka
da im ne pojedem kisele zametke

Plešem mjesecima na oštrici nedjelje mada bih je trebala poslužiti
obitelji uz svoje marinirane oči i batake
Istina je da sam usamljena i u čekaonici posvajam
svakog uglađenog djeda i njegovu staračku kožu
dugo guram u grlo
kao da će pomoći kod iskrenosti

Jadna Persefona, ništa ne pomaže provjetriti komore srčanog mišića
Niti tješenje izmišljenim košticama nara kojima se igram gurajući ih u pupak
kao da su svaka mali Pluton, ničije mjesto u vakuumu
Nebo oguljeno do plave preskakuje u aorti prijeteći da će ponovno potopiti planet
Znaš, sanjam nekad da šetamo parkom
Držiš me za ruku poput izvrsnog oca
Tako si pažljiv kad te sanjam

Šest mjeseci si, Zeuse
Šest mjeseci puštao
da me skidaju i siluju
u bestežinskom mraku

.

.
Maryam Mirzakhani tri beskonačnosti slaže na kruh
uz sir i majonezu

.

Godinama sam bila dječak plašeći se svojih bedara
U odrezanoj kosi skrivala sam geografiju prezrelog tijela
pod širokim majicama botanika je bujala
kao amazonska pluća
Korito sam prezimljena radost puna aseksualnih koštica
Moje obline zuje kao rebra stare trafostanice
kad prohodavam vektorsko polje

U tvojim dojkama dinamika gašenja dana
bubri slično kumulonimbusim
i ti pališ bez straha i razmišljanja maternicu kao svijeću
pa je puniš Riemanovim plohama
svjesna da ljeto podgrijava tumore
da se matematika pokazuje upornima
i nema veze ako će bučne geometrije uskoro
preseliti u kosti

Ja još uvijek prije predavanja iz kvantne mehanike
uplašeno odstranim ženu iz sebe
Geometrijsku erekciju
pospremim u hlače za slučaj da netko zaviri
pa pregovaram s Heisenbergom
satima o neodređenosti
grudi koje ostavitm na porti

A ti, Maryam
Tvoja otkrivena glava
nakon selidbe u crne kronike iranskih novina
oštro gleda u muškarce uvrijeđene prekratkom kosom
tako lijepa tako pametna tako mrtva
puneći njihovu muškost do zadnje kapilare
vertiklanom jednadžbom poraza

 .

.
Igračke

.

Opet ispod kreveta kao zrela kruška isčekujem rasklopne noževe
Skrivena u aritmiji zaraženih miševa
Prašina je singularitet nijemih djevojčica
koje su dopustile
svesti se na binarni kod
Tektonika njihove poslušnosti uglazbljena je
u masnim brkovim
Šutnja im je plava kao podočnjaci iskusne žene i košta
Košta punu snagu akumulatora, istosmjerni očaj
koji može potjerati tristo konja u galop

Neki dan sam razumjela
Prijenos djevojčice u majku događa se samo kada
umre član čopora
Tad dalekovodi saginju glave od razgovora
o svim vrstama kuhinjskih krpa, zaprške i žganaca
Potrebnog popravka čeljusti i štednjaka
Oplakivanje započne uvijek u seciranju usplođa voćke
Završi u rečenici koja se nadima kao kravlji trbuh
ispod oscilacija neizraslog srca

Po gustoći iskrenosti osjetim
Studeni je, vrijeme da
miriše na zaključano ljeto
kad opet pokušam pobjeći iz žice

Jesi li na drugoj strani?

.
.

Teleskopi Jocelyn Bell probijaju neutronske organe

.

U pupku velikog praska
učili su te šivati gumbe na košuljama
da se ne primijeti kad su otpali od teškog karaktera
Učili su te da je dno svemira unutar keramičkog lonca,
da su svježe ubrane glavice cvjetače
jedine rasprsnute zvijezde

Žena može rastvoriti nebo kao jaje ako poželi,
iz grudnjaka može uperiti teleskop,
ali samo kako bi pronašla izdanke brkova na ženskim licima
Oni se moraju kratiti kao rečenice
Glasnija, moraš biti glasnija
kad prevodiš nebeska jajašca,
male usmrćene jezgre topline

Najgore je kad oči bole od rotacije svibnja
Pulsar naginje vakuum u točku
Ono što se prolijeva skupljaš u antenu
iz nepravilnih signala mrtvih sunaca
buja optika, u iščekivanju da se tvoj fokus izoštri
u njihov neutronski pogon

Kažeš da si oprostila što su ti prošupljili sinapse
Što je svijet mogao znati, Jocelyn, o tvojim teleskopima
koje si mogla sazrijeti iz moždine
kao sir iz mlijeka

Sad kad čučiš u katalozima neba
ne možeš primijetiti da djevojkama sreća razmješta tijelo
nevoljko kao sol zaleđenu cestu,
nose spektroskop umjesto srca
a onda zrelost potapa
i zaborave udahnuti,
Tako je jednostavno, Jocelyn

.

.
Stiropor

.

Pretrpane molitve kondenziraju se u kilometarske oblake,
Elizabeth kosi travu preko koljena, škakljaju je izbijajući brkovi
Sestra je od pet sestara, kržljava usidjela maternica, trava je beskompromisna u urastanju
kao živo oderano ljeto koje se naslućuje u ljubičastoj nervozi grožđa

Kažeš nebo je stiropor, ali pokušaj mrvljenja je sigurno promašaj
Tvrdo je i kompaktno kao plastični kukovi
kostovlje planetarnog obraza
Pastrve izluđene antidepresivima koje pišamo
zaboravljaju brže nego mi rođendane,
datumi su prazna korita
Na obali ribe samoubojice,
svijet naotekao od ispušnih plinova
Zubno meso povlači se pred kiselim voćem
glasnim toliko da vrisak zgušnjava poljubac kao zaleđeno riječno korito
Ispod ledene površine u blagodati anomalije vode
ribe trepću nasukane na bolest koju smo ispustili
Uvozna ljubav prema hidroelektranama smanjuje topivost brzine,
dijagonalno ubrizgavanje metala i lijekova
u ribotok
kao u krvožilni sustav

Sestra kosi visoku visoku travu, oblači se u brata dok otkos
kao kazaljka sata obgrljuje razbacano podne,
žene otvaraju rebra i presađuju jedna drugoj pod suknju pohotne susjede
Nebo je sigurno poderana plahta, Lizzy, kažeš brat si od pet sestara
Pogledaj kako požar djevojaštva smanjuje dostupnu atmosferu u pikulu
baš kao kad gori stiropor

.

.

.

.

.


Monika Herceg

Rođena 1990. u Sisku. Studentica je fizike na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Rijeci. Živi u Zagrebu. Pjesme su joj objavljene u različitim časopisima i na portalima u Hrvatskoj i regiji te na Trećem programu Hrvatskog radija te u antologiji pjesnikinja "Ovo nije moj dom". Osvojila je drugu nagradu na međunarodnom natječaju za poeziju, Castello di Duino 2016. i prvu nagradu na regionalnom natječaju humoristično-satiričnog žanra "Stevan Sremac" 2017. Za rukopis Početne koordinate dobila je nagradu Goran za mlade pjesnike 2017. Član je uredništva časopisa Poezija. Autor fotografije: Nikola Kuprešanin

Sva prava zadržana © 2016-2017 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online)