Proza

Vreme, zaista, ubija

.

.

.

Zatvorenik

…..Zatvorenik je dugo razmišljao o slobodi. Legao je na beton u dvorištu zatvora, podigao noge i počeo koračati po nebu.

.

.

Vreme, zaista, ubija

..

…..Omer je bio jedini čovek u varoši koji bi satima znao stajati na jednom mestu i zuriti u istu stvar. Bio je to sat koji je stajao u centru ovog mesta i nekoliko većih ulica vodilo je njemu i tu se seklo. Omer je gledao u sat skoro sa strahopoštovanjem i nekim čudnim osećanjem sreće. Najviše je voleo onaj zvuk kojim se oglašava podne, kada bi zatvarao oči i srcem otkucavao poslednje sekunde pre nego se oglasi puni sat. Otkada je neki čovek, koji je odavno napustio varoš, podigao ovaj veliki sat na drvenom sebilju, ljudi se počeše okupljati na tom mestu oko podne, pre nego se upute na popodnevnu molitvu.

…..Omer bi najbliže sebilju stajao, ali nije mogao podneti glasan govor ljudi. Činio bi napor da da se isključi iz ulične buke, ali su mu sekunde i minuti izmicali i sat se činio nemim. Jednoga dana Omer preskoči namaz i kada svi požuriše ka džamiji on osta da osluškuje ovu spravu, koja, činilo mu se, radi po taktu njegovog pulsa. Osećao je jače kucanje srca, pa bi pomislio da i sat radi brže usled njegovog uzbuđenja. Pri kraju molitve, žurio je kući pevušeći: tik-tak, tik-tak… Od tada je stalno propuštao namaz. Osećao je polet jedino u uverenju da su sekunde tog sata koji pokazuje vreme otkucaji njegovog vlastitog srca i vremena. Ljudi su govorili da se s Omerom neki vrag igra: u džamiju ne navraća i gubi razum pred onom spravom.

…..Omer je čuo za takve priče, pa je počeo navraćati do sebilja jedino kasno u noći, kada ga ne bi imao ko videti. Dve velike kazaljke tada su izgledale veće i oštrije, a zvono za puni sat mističnije i pozivajuće.

…..Kako je vreme prolazilo Omer je sve više počeo opažati jedino oštre i prave predmete i linije svuda oko sebe: noževe, igle i kolčeve, šipke i prutove, tragove zmije ili gliste… Činilo mu se da je na svemu trag kazaljki ili nečeg rasečenog njima. Jednog jutra, kada je ustao, primetio je rumene tragove svuda po telu. Nije se mogao setiti da li se negde ogrebao, jer odavno ništa nije ni radio. Prolazili su dani, a tragovi na telu činili su mu se sve veći i crveniji, dok ih nije počeo videti i dodirivati kao otvorene žive rane. Počeo je sanjati kako ga neko, čije lice ne može videti, žigoše užarenim kazaljkama. Verovao je da otuda dolaze tragovi na njegovom telu. Na kraju pade na postelju i niko mu ne moga naći leka.

…..Onih poslednjih dana života, kada je počeo gubiti razum, Omer je mogao čuti samo vlastito srce kako mu odzvanja u ušima.

.

.

Hotel

.

…..Hotel „Wiena“ je najveći hotel, smešten u centru grada. Kada uđu, gosti se penju uz stepenice i ulaze desno u veliku salu u kojoj se održavaju proslave povodom venčanja. S leve strane ulazi se u manju salu koja se retko iznajmljuje za ručak, za goste posle pogreba. Kada se svadbena veselja završe, gosti izlaze iz sale i, silazeći niz stepenice, nastavljaju desno, niz ulicu koja vodi ka parkingu hotela. Inspektor Hadžić, ugledan čovek među ljudima, neretko je gost svadbenih proslava mnogih porodica u gradu. Navikao je skoro mehanički ulaziti uz stepenice, pa desno u salu, i iz nje izlaziti i skretati ponovo desno niz ulicu, po auto, ili bi pešice produžio do svoje kuće koja se nalazila nedaleko odatle.

…..Danas je sa groblja kao gost ušao u hotel i posle mnogo vremena skrenuo u malu salu s leve strane. Kada se ručak završio, a razgovor odužio i predstava o vremenu se izgubila, inspektor je sa svojim bratom i sinovima pošao ka izlazu. Usled izgubljene orijentacije u ovom svečanom hotelu, izlazeći pre svih, inspektor je skrenuo levo, u ulicu suprotno od one kojom bi se trebalo uputiti kao i obično. Sinovu su ga vratili i našalivši se uputili se desno, niz ulicu koja je najpre vodila do groblja, a onda i do njihove kuće.

…..Njegov brat, zamišljen i stegnut hladnim predvečernjim vazduhom, idući uz rame s njim i zagledan pred sobom u daleka upaljena kandila koja su se uzdizala iznad svetlucavih ploča gradskoga groblja, skoro za sebe progovori:

…..„Sada smo na pravom putu. Sada smo na pravom putu…“

.

.

.

.

.

author-avatar

O autoru Ajtana Dreković

Rođena 12. maja 1991. godine u Tutinu. Osnovne i master studije završila na Državnom univerzitetu u Novom Pazaru, na smeru Srpska književnost i jezik. U okviru 31. Festivala Dani poezije u Zaječaru objavila prvu zbirku pesama Fosil sumnje. Dobitnica nagrade Matićev šal i nagrade Aladin Lukač za zbirku Fosil sumnje. Dobitnica je i nagrade „Milutin Bojić“ za neobjavljeni rukopis pesama, koju dodeljuje istoimena biblioteka u Beogradu. Objavljivala je pesme i kratke priče u Sentu, Almanahu, Koracima, BKG-u, Poeziji, Povelji. Nagrađivana i za kratku priču na Festivalu kratke priče Zavičajne staze u Petnjici i na konkursu u Nišu. Uređuje književni blog Libela.

Back to list

Iz rubrike

Оставите одговор

Ваша адреса е-поште неће бити објављена. Неопходна поља су означена *