Asmir Kujović

Jedan od junaka romana Ko je zgazio gospođu Mjesec kaže: Jebo Hemingwaya, ja ću napisati pravi roman o ratu! Koliko rat utječe na konačna opredjeljenja pisca, pogotovu onog koji je u fazi sazrijevanja? Da li je on presudan i za karakter piščeve poetike?

To je jedna uzgredna rečenica, saopštena kao komentar na užasne događaje koji su u romanu prethodno opisani. Siguran sam da je svakome ko je za vrijeme rata bio u Sarajevu, i ko je u toku te četiri godine svakodnevno bio izložen svim tim nepojmljivim i stravičnim patnjama, poznat upravo taj osjećaj, da proživljavate jedno iskustvo koje nikada niko nije opisao niti doživio, i da je ono upravo zato vrijedno i dragocjeno, te da zbog toga treba da bude sačuvano od zaborava. To je ono što izražava ta rečenica. Meni se ustvari rat nametnuo kao tema, iako sam ja bježao od nje. Tokom prve dvije godine rata umišljao sam da pišem nekakvu metafizičku poeziju, i zbilja nisam imao ambicija da bilježim ono što se oko mene događalo, što je možda šteta, jer sam u tom periodu mogao da čujem gomilu jezivih priča koje je vrijedilo zabilježiti; ali meni se to tada činilo odveć „nedostojnom temom“. U to vrijeme već se pišu i objavljuju neka od najsnažnijih literarnih svjedočanstava o životu civila u opsjednutom gradu, Marko Vešović na stranicama novina koje su izlazile u Sarajevu ispisuje svoju knjigu „Smrt je majstor iz Srbije“, Tvrtko Kulenović „Istoriju bolesti“, Nedžad Ibrišimović „Knjigu Adema Kahrimana“, zatim Sidran, Kordić, Fetahagić, Mehmedinović i drugi, i ja sam se, čitajući sva ta svjedočanstva uvjerio da svi mi u Sarajevu doživljavamo rat na sličan način, i da ja ne bih imao puno toga da kažem što ovi drugi već nisu rekli. Zašto bih sada nastojao da izrazim vlastitu užasnutost koju je Vešović već izrazio umjesto mene? Tako da sam zapravo tek 1994. počeo da hvatam i bilježim neke trenutke, ili odsječke sjećanja, svojih i tuđih, i to više zato da bih sebi stvorio iluziju o tome kako mi vrijeme ne prolazi uzalud, nego iz nekog stvarnog unutrašnjeg motiva.

Potvrđuje li to i Vaša prva pjesnička zbirka Vojni sanovnik?

Ta zbirka je u početku ljudima bila zanimljiva jedino po tome što je njome zahvaćena i takozvana „druga strana rata“, iako je to za mene bilo nešto sasvim uzgredno i nenamjerno, a tek kasnije su pojedini čitaoci u njoj otkrivali i one slojeve koji su meni bili istinski važni, a to su one pjesme u kojima sam pokušao da prepravim ono što sam pisao tokom prve dvije godine rata. Ta je knjiga sastavljena od glasova različitih govornika, u jednoj pjesmi lirski subjekt je, na primjer, magnetna igla kompasa, a svi se ti glasovi na kraju stapaju sa glasom hazreti Hidra, koji se javlja u snu, tog legendarnog ali i stvarnog lika iz sufijske literature. Meni je i danas žao što ta knjiga nije objavljena u njenoj originalnoj verziji, jer bi se tako stekao jedan potpuniji dojam, izdavač je, iz ne znam kojih razloga, izbacio dvadesetak pjesama.

U Vašoj lirici prepoznatljiva je duboka religioznost, da li je i to utjecaj rata?

Mislim da je svaka lirika u suštini obraćanje Bogu, čežnja za konačnim Sudom, samo što je neki autor toga svjestan, a neki ne. Rat se tu upleo kao tema u pojedinim pjesmama, ali nije bitno uticao na moja vjerska osjećanja koja su već bila formirana. Možda bih eventualno mogao reći da je rat bio period kušnje u kojem se moja pobožnost prekalila i potvrdila.

O Sarajevu su pisali mnogi, i to iz najrazličitijih perspektiva, međutim, Vi prvi pišete o Sarajevu noću, zašto?

Jednim dijelom me je zanimalo da istražujem mogućnosti u onome što se obično naziva poetskom prozom, i pri tome sam imao na umu neke eksperimente kao što je recimo „Egipatska marka“ Osipa Mandeljštama. Nisam išao za tim da prikažem „tamnu stranu grada“, već me je više zanimala ona tama u kojoj su sve krave crne, kako reče Hegel, jer mi se ona činila najpodesnijom da to jedno unutrašnje treperenje usaglasi sa treperenjem spoljašnjeg svijeta u neku jedinstvenu melodiju. Htio sam zapravo da napišem jednu razglednicu, na kojoj bi bila upravo slika te fluidne neuhvatljivosti trenutaka u kojima je ona ispisivana.

Kako komentarišete Remboa koji kaže: Pjesnik je kradljivac vremena, a kako Lotermanov stav: Pjesnici su utješitelji čojvečanstva?

Pisana riječ je simbol vremena, njegove ireverzibilnosti, što se može zaključiti i iz one sintagme „knjiga života“ koju srećemo u svetim tekstovima, i to je ono na šta cilja Rembo, mada je prikladno i ono posve banalno značenje, da pjesnik otima i čuva one najdragocjenije trenutke od njihove neumitne prolaznosti i zaborava. Ima i ona: „nepriznati zakonodavci čovječanstva“. Jeste, utješitelji, iskupitelji, zakonodavci, oni mogu biti i sve to, ali i ne samo to, a mogu i ne biti nijedno od svega toga.

Zašto Lica više ne izlaze?

Zato što nisu dobila finansijsku potporu Fondacije za izdavaštvo, koliko mi je poznato.

Kakva je situacija u BiH kada je u pitanju periodika? Kako funkcionira izdavaštvo?

Situacija je zaista zabrinjavajuća, jer skoro da i nema književnih časopisa sa nekim autentičnim, prepoznatljivim ili makar iole isprofiliranim konceptom, što je žalosno. U izdavaštvu situacija također nije sjajna, izdavači su sve manje zainteresirani za nove naslove iz savremene književnosti, pogotovu kada je riječ o poeziji, jer im takve knjige ne donose profit. Pa ipak je nešto bolja nego je bila prije pet ili šest godina, jer vrijedna knjiga ipak nekako nađe put da bude makar objavljena.

Mislite li da je rat poremetio neke barometre kada je u pitanju valorizacija pravih književnih vrijednosti?

Ne samo rat, nego je to došlo i kao logična posljedica podjele bivšeg jugoslovenskog kulturnog prostora. Postali smo odveć ograničeni i zatvoreni u svoje uske državne i nacionalne okvire, pa je razumljivo da su i neke pojave u književnosti, kao i inače u kulturi, u teatru, filmu, predimenzionirane i napuhane bez pokrića. Abdulah Sidran je to vrlo lucidno dijagnosticirao u svojoj pjesmi „Jugonostalgija“. A tome je razlog i taj što književnu javnost u Bosni kreira jedan relativno uzak krug ljudi, koji su opet međusobno povezani vezama koje se ne tiču puno književnoestetskih kriterija.

Kome ste zahvalni za uspjeh u svijetu književnosti?

Zahvalan sam prije svega T.S. Eliotu, zato što sam nakon čitanja njegove poeme „Četiri kvarteta“, u prijevodu Ivana V.Lalića, otkrio da je poezija nešto najuzvišenije čime se čovjek može baviti. Zahvalan sam, naravno, Marku Vešoviću, koji je prvi čitao moje pjesme i koji je 1995. rukopis moje prve zbirke preporučio Semezdinu Mehmedinoviću da je objavi. Zahvalan sam Enveru Kazazu koji me je pozvao da objavljujem i radim u „Licima“. Zahvalan sam Jasminu Durakoviću koji me je pozvao da pišem za „Slobodnu Bosnu“. Zahvalan sam Enesu Dazdareviću koji me je uputio na neke pisce. Zahvalan sam Zilhadu Ključaninu koji je objavio moj roman. I mnogim drugima.

Može li pisac preživjeti kao slobodni umjetnik?

Može, uz dosta sreće, i ako ima kakvih pristojnih honorarnih poslova koji mu ne oduzimaju puno vremena.

Vašu generaciju krasi epitet sarajevska ratna generacija pisaca, slažete li se sa tom odrednicom?

Nemam ništa protiv, pripadam toj generaciji pisaca koji su svoje prve radove objavili u ratu i čije su prve objavljene knjige zaista obilježene ratnim iskustvom. Samo ne bih volio da nam se dogodi ono što je onim generacijama koje su u drugim književnostima nosile takvu odrednicu, da su ostali upamćeni po tome što su opjevali rat, a da su se kasnije mahom ugasili kao pisci.

Koji su to novi, autohtoni glasovi u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti?

Moram da priznam da nisam stigao pročitati sve što je kod nas objavljivano u zadnje vrijeme, ali mogu da kažem, recimo, da mi je dosta bliska angažiranost Faruka Šehića, zanimljiva mi je na svoj način i Nura Haver, zatim vrlo mi se sviđa ta jedna neobična poetska maštovnost Aleksandre Čvorović, a od onih najmlađih Lamija Begagić mi se čini veoma talentovanom. Sigurno da među piscima mlađe generacije ima još zanimljivih i darovitih autora, mada više i ne znam ko se tu svrstava u nove a ko u stare, odnosno odranije poznate, Vašu i Halilovićevu knjigu sam također pročitao sa vrlo posebnim zadovoljstvom, ali zbilja ima čitav niz knjiga koje nisam stigao pročitati, pa možda u ovom trenutku i nisam baš najpozvaniji da o tome dajem neki sud.

Jedna od burnih posljeratnih afera u BiH dogodila se oko ponovnog vrjednovanja Andrića, kakav je Vaš stav o tome?

Nisu mi poznati svi detalji u vezi sa tom aferom, tako da jedino mogu da iznesem svoj stav o Andriću. Mislim da je Andrić neosporno veliki umjetnik pisane riječi, i da nema nijednog ozbiljnog pisca koji kada čita recimo pripovijetku „Žena na kamenu“ ne osjeća iskreno divljenje prema tom izvanrednom majstorstvu sa kojim je ona napisana. Ako ostavimo po strani ono što su može biti bili Andrićevi lični stavovi i opredjeljenja, kao i ono što je iznio u svojoj doktorskoj disertaciji, ako dakle razmatramo isključivo njegovo književno djelo, ja opet ne nalazim ništa na šta on kao umjetnik ne bi imao pravo. Prije neku veče je na televiziji bio film „Tragači“ Džona Forda, i neko taj film može gledati kao izuzetno umjetničko ostvarenje, dok će možda neki Indijanac, ili Staroamerikanac, odnosno kako ih već sada tamo zovu, u toj filmskoj priči čitati isključivo rasističke predrasude anglosaksonskih došljaka. Mnogi su pisci kroz istoriju pisali sa predrasudama o pripadnicima drugih kultura, dovoljno je sjetiti se Dantea, uvredljivog Volterovog „Muhameda“, i tako dalje, ali mi ta djela danas čitamo sa sviješću o tome da su nastajala u kulturnom podneblju i vremenu u kojem su takve predrasude bile duboko uvriježene, opšteprihvaćene i determinirane istorijskim razlozima. Andrić nije iznutra poznavao islamsku kulturu onako dobro kako je recimo danas među kršćanskim piscima poznaje Amin Maluf, ali Amin Maluf po mome mišljenju nije ni izdaleka tako izvrstan književni majstor kakav Andrić jest. Pisac nije dužan da potpuno vjerodostojno prikaže istorijsku stvarnost, on je dužan da je prikaže uvjerljivo, poznato je da bitke opisane u Tolstojevom „Ratu i miru“ nemaju baš mnogo veze sa onima koje su se u stvarnosti dogodile. Ima jedna scena u „Travničkoj hronici“ kada se vezir smije Rasinovom „Bajezidu“ čiji mu sadržaj francuski konzul prepričava, i nije isključeno da je ona jedan namjeran Andrićev mig današnjem čitaocu. Ja zaista nalazim da je Andrić u „Prokletoj avliji“, ali i u pripovjetkama kao što su „Mustafa Madžar“, „Put Alije Đerzeleza“, „Smrt u Sinanovoj tekiji“, „Most na Žepi“ i drugim, o muslimanima pisao sa jednim toplim i dirljivim saosjećanjem, pokazavši pri tome i da je zaista „u dušu“ poznavao mentalitet i karakter bosanskog čovjeka. Istorijsku zbilju možete sagledavati iz različitih uglova, tako da ni ta navodno sporna mjesta iz romana „Na Drini ćuprija“ i „Travnička hronika“ ne moraju biti sporna, pisac ima pravo da u svome romanu „Bosnu gleda konzulskim očima“, kako to kaže Nedžad Ibrišimović. Lorens Darel je u jednoj svojoj knjizi ismijavao Srbe, pa ipak nikome ne pada na pamet da osporava Darela kao pisca. Jer, na drugoj strani, kada umjetnici svjesno teže da promiču nekakvu političku korektnost, stvara se jedna vrsta klišeja, stereotipa koji postaje otrcan, kao što lik dobrog Nijemca iz Spilbergove „Šindlerove liste“ i „Pijaniste“ Romana Polanskog, uskrsava u liku dobrog srpskog vojnika koji se ponavlja baš u svakom našem filmu o ratu u Bosni.

Šta je trenutno aktuelno na bh. Književnoj sceni?

Za mene je veliki književni događaj bio roman „Vječnik“ Nedžada Ibrišimovića. Zaista sjajno, izvanredno, genijalno djelo. Obradovalo me je i kada sam čuo da je Dževad Karahasan objavio svoj roman „Noćno vijeće“, na kojem je, koliko znam, radio dugi niz godina. Kažu da ga još nema u knjižarama, ali nadam se da ću uskoro imati prilike da ga pročitam.

Postoje li kontakti sarajevskog kruga pisaca sa piscima iz drugog entiteta i sa piscima iz zemalja regiona?

Jedan duži period nakon rata nije bilo pravog kontakta sa piscima iz Republike Srpske. Tek u zadnjih nekoliko godina oni se pojavljuju kao gosti na Sarajevskim danima poezije, učestvuju povremeno i na drugim književnim manifestacijama, neki od njih su se vratili da žive u Sarajevu, Branko Čučak, Dara Sekulić. U „Licima“ smo jedno vrijeme imali saradnju sa pjesnicima mlađe generacije iz Banjaluke, Željkom Đurđevićem, Kristinom Mrđom, Aleksandrom Čvorović, i sretali smo se na tim književnim festivalima, družili se. Najviše je ipak bilo tih susreta i saradnje sa piscima iz Hrvatske, pošto su oni prema Sarajevu posebno naklonjeni, zatim sa piscima iz Slovenije, kod kojih smo često išli na gostovanja, a i oni kod nas. Sa piscima iz Srbije i Crne Gore također, mada nekako i nije bilo prilike za neku plodonosniju saradnju, ali eto, makar da jedni druge upoznamo i da imamo informaciju o onome šta se piše u komšiluku.

Kada bi Džojsov Uliks zalutao u Bosnu, šta bi se sa njim dogodilo? Ili bi otišao u derviše, ili bi odsjekao sebi uho i završio u ludnici.

Kome vjerovati piscu ili historičaru?

Obojicu treba saslušati, pa onda razabrati šta je istina od onog što kažu.

Jedno od poglavlja Vašeg romana naslovljeno je Posljednji put Sandžaktransom, da li to simbolizira i raskid sa zavičajnom/reginalnom tematikom u Vašim djelima?

Ne bih volio da je tako. Mada ja u pamćenju čuvam samo neke bezvezne fragmente sa kojima ne znam šta bih, čak sam i taj naš govor tamošnji pomalo zaboravio. Ne znam, valjalo bi se vratiti u Novi Pazar pa se prisjetiti, oživjeti taj svijet u glavi. Taj naš grad je toliko svoj i jedinstven na planeti da je stvarno šteta ne pisati o njemu.

Koliko pisac smije biti tolerantan prema nepravdi i anarhiji u društvu?

Ne bi trebao biti, ali je pravo pitanje šta pisac objektivno može da učini kako bi se suprotstavio nepravdi u društvu? Može eventualno da napiše ogorčene stihove koje će malo ko pročitati, a pitanje je da li će mu ih iko objaviti. Kada se postavlja pitanje o angažiranosti pisca obično se zaboravlja da ne drže svi pisci mikrofone u rukama, i da nemaju svi tu privilegiju da mogu javno da iznesu svoje mišljenje. Nisu svi pisci zaposleni u novinskim redakcijama i njih uglavnom niko nizašta ne pita. A u interesu onih koji su na vlasti je da pisac bude ponižen i ucijenjen, kako bi ga se natjeralo da piše i govori ono šta mu se kaže.

Šta je natjeralo Heinea da napiše Azru?

Nisu mi poznati biografski podaci o tome na koji način se Hajne susreo sa Orijentom. Ali pretpostavljam da je u literaturi naišao na podatak o tom legendarnom plemenu koji je uzbudio njegovu romantičarsku maštu, a ako je uz to još i sam bio nesretno zaljubljen u kakvu nedostupnu gospu, eto dovoljnog razloga da se napiše pjesma.

Kome biste posvetili najdraže stihove?

Jedan je pjesnik u svojim stihovima savjetovao pjesnike da ne posvećuju pjesme živima, jer bi se mogli kasnije kajati. Ako me je neki prijatelj, ili neko od bližnjih, ili neka meni draga osoba, potakla na ovaj ili onaj način da napišem neku pjesmu, toj osobi bih je posvetio. Također mi se sviđa kada učenik posvećuje pjesmu svom učitelju, književnom uzoru kog bezrezervno cijeni, ili nekom ko ga je podržao kao umjetnika i čija mu je pomoć bila od presudne važnosti. Ali ja bih najdraže stihove ipak onako staromodno posvetio voljenoj ženi. Sviđa mi se ona Eliotova: „Ali posveta je ova da je drugi čita/ I bliske su ove riječi u javnosti tebi upućene.“

Okušali ste se u više književnih vrsta, no šta je iskonski Asmir Kujović: pjesnik, pripovjedač, romanopisac, putopisac, esejist, novinar ili književni kritičar?

Iako sam se već okrenuo prozi, za mene je proza, kako reče Brodski, „nastavak poezije drugim sredstvima“. Ima pjesnika koji u svoje pjesme trpaju i ono što spada u esej, u raspravu, u prozu, a po mome mišljenju puno je bolje imati neke pregratke, pa ono što se najbolje izraziti u eseju, staviti u esej, a ono što je za prozu, uobličiti u prozu.

Da li Vaše iskustvo potvrđuje Bodlera: Književni heroj, to jest pravi pisac je onaj koji je stalno koncentrisan?

Mislim da je Bodler tu misao preuzeo od Emersona, čije je djelo može biti upoznao prevodeći Poa, ako se dobro sjećam kod njega ona glasi: „Heroj je onaj koji je nepokolebljivo usredsređen“. Za književnost je, rekao bih, pored usredsređenosti i volje potrebno i znanje – znanje spisateljsko, čitalačko, životno, mada je sve to skupa može biti u Bodlerovom umu sadržano u koncentraciji.

Čega je Vijećnica simbol?

Vijećnica je simbol Sarajeva, toga kako se Evropa može skladno i rafinirano uklopiti u naslijeđe islamske kulture. Ona je poput jedne engleske gospođe u hidžabu koju sam vidio ispred jednog dvorca u Isfahanu, bila je turistkinja i na licu joj je neprestano lebdio osmjeh očaranosti i oduševljenja. Vijećnica je naravno i simbol svega onog što je njena istorija: austrougarske vlasti u Bosni, aleksandrijskog duha biblioteke i terora Karadžićeve vojske.

Poezija Vam je skoro prevedena na njemački jezik i tim povodom ste boravili u Beču i Frankfurtu. Kakve dojmove nosite otuda?

Jedan je moj prijatelj rekao da je Beč naša najljepša prijestonica od svih koje su se ovdje kroz istoriju smjenjivale. Ne znam da li je to možda zato što sam prvi put bio u Beču, ali i ja sam zbilja imao taj dojam, da sam došao u prijestonicu nekog našeg davno izgubljenog carstva, a to pomalo za sobom vuče i asocijacije na nekakav „izgubljeni raj“, ako ne zvuči odveć pretjerano to što kažem. Zaista sam se osjećao izuzetno počastvovanim zbog toga što je moja knjiga objavljena na veliki njemački jezik, i što je promovisana u gradu koji je stoljećima bio kulturna prijestonica Evrope. A prvo predstavljanje te moje knjige bilo je na Frankfurtskom sajmu i to mi je bilo prvi put da posjetim Frakfurtski sajam. Bio sam istinski zadivljen i ispunjen strahopoštovanjem, poput nekog hodočasnika kada dospije na odredište. Pisac ne može a da se ne osjeti sićušnim spram tog nepreglednog i veličanstvenog mnoštva napisanih i objavljenih knjiga koje mu se odjednom ukaže u svem svom raznolikom bogatstvu, a za koje bi mu trebalo nekoliko života da ga pomno istraži, i prosto se upita ima li smisla svemu tome dodavati i neki vlastiti stih, izuzev ako to ne bi bio stih u nekoj knjizi koja bi bila „knjiga svih knjiga“. To je ono kako bi se, otprilike, mogli sažeti moji utisci.

U aferi Alispahić – Lovrenović predvodili ste treću grupu, koja nije stala ni na ničijoj strani, o čemu se tu zapravo radilo?

Kada sam prestao da pišem za novine ja sam u jednom periodu prestao i da ih redovno čitam, nekako sam se bio zasitio tih dnevnopolitičkih prljavština, tako da se zbilja više i ne sjećam šta je bio konkretan povod te afere. Pošto je Alispahić u to vrijeme vodio razne polemike, nekako mi se sve to skupa pomiješalo u pamćenju. Sjećam se da se u Kamernom teatru potpisivala peticija za Ivana Lovrenovića i da sam se i ja potpisao. „Walter“ je imao one svoje satirične potjernice koje su u svojoj zajedljivosti nekada zbilja prelazile svaku granicu dobrog ukusa, štaviše, znale su biti i krajnje vulgarne. Ali ja tu potjernicu na Lovrenovića zbilja nisam čitao.

Kog od predhodnika posebno cijenite (misli se na bošnjačke pisce)?

Nedžada Ibrišimovića, Dževada Karahasana, Skendera Kulenovića, Mešu Selimovića, Ćamila Sijarića i niz drugih.

Ove godine ste od časopisa Max proglašeni za književnika godine u BiH, prije nekoliko godina dobili ste i nagradu Društva pisaca BiH za roman godine, dobili ste i mnoga druga priznanja, šta Vam sve te književne nagrade znače?

Ja sam takav po prirodi da mi često fali samopouzdanja u onome što radim, čak i kada sam zadovoljan onim što napišem, kada prođe neko vrijeme obično više nisam zadovoljan, ponovo bih nešto prepravljao. Tako da mi ove nagrade puno znače zato što mogu da se pouzdam da ima ljudi koji misle da je to što sam uradio zaista vrijedno i da treba da nastavim dalje.

I za kraj, Ko je zgazio gospođu Mjesec?

Da sam imao pouzdan odgovor na to pitanje, vjerovatno ga ne bih postavio u naslovu knjige. Možda bih mogao reći da je Džordž Buš taj koji je zgazio gospođu Mjesec, ali to sigurno ne bi bio jedini odgovor. Čini mi se da ima mnogo različitih odgovora, a možda zapravo nije pravo pitanje ko je to učinio, nego zašto je to učinio.