.
.
Šutnja stara deset godina
.
Ljudi u metastazi
raka pankreasa
stalno bljuju na sve strane.
Tako je onomad
na moj deseti rođendan,
otac
noć prije smrti,
pred punom kućom ljudi koji su došli
da ga posjete
izbljuvao cijelu svoju utrobu.
Držala sam ga za ruku
kao on mene
pri prvom odlasku
u školu.
.
.
Sposobnost
.
……………………….Zilhadu Ključaninu
.
Otkrila sam koja je moja najveća
sposobnost,
tehnika u kojoj sam savršena:
da klikom na tipku DELETE
obrišem tvoju grubost
sebičnost
starost, ne svaku boru, ali
svaku tvoju manu
i kreiram te savršenim za svijet.
.
.
Markez u mojoj ulici
.
Kralj Garcia u jeku brončanog doba,
na razrovanim pločnicima,
razmijeni Riječi,
s djevojčicom koja je imala cvijeće u kosi
i zvala se Ida.
Riječi su je trebale držati,
pripitomiti,
približiti.
Međutim, Ida potrga vijenac nevinosti,
naoruža se Riječima i
posta gologlava žena.
Kralj Garcia, napusti prijesto,
obuče odijelo ekonomiste,
i pusti bradu, poput brade koju ima Idin muž,
i napravi istu frizuru,
uvježba iste pokrete,
da vrati cvijeće
gdje mu je mjesto.
.
.
Karneval
.
Ove noći, Dionize,
primaš krčage od žena crvene kose,
sabijaš glavu u njihove razdrljene grudi
rukama kopaš po njihovim butinama.
Pripremaju ti svetkovinu
u mirirsu behara i zelenog lišća.
Spalit će vještice tebi u čast.
Crvena vatra ne sagorijeva crvene kose.
Zgrabile su tvoje tijelo,
iščupale srce.
„Bismilahi-rahman-i-rahim“,
reče jedna.
Tako se ubijaju aveti.
.
.
Tijela koja zemlja ne prima
.
U „knjizi budućih“ koju smo našli iznad
tvoje glave,
u Tustarskom selu,
piše da si mrtav već
hiljadu stotina godina.
Pa reci,
šta onda radiš
na zemlji
sa izgledom tek usnulog čovjeka?
.
.
Savjestan posao
.
Svaku večer proučim Jasin
za posljednjeg čovjeka
na zemlji
jer znam
poslije njegove smrti
neće imati ko da mu moli
za dušu.
.
.
Adaptacija
.
Linda Seger analizira književno pripovijedanje
u odnosu na doživljajne mehanizme.
Ona to čini naoko
dajući poglavljima naslove
Zašto se život opire književnosti
Zašto se književnost opire filmu
i tako dalje…
Pisala sam joj jučer na e-mail:
Kadgod krenem pisati priču o njemu
osjećam da ne smijem ništa ružno
staviti u nju.
Rekla je: Da, da, ali moraš voditi računa o originalu,
barem u sklopu djelomičnog uvažavanja povijesnog konteksta
i duha prostora u koji interveniraš.
Ne, ne, Linda!
Tako bih narušila toj viziji ljepote.
Ipak, mislim da bi bilo lakše kada bi napisala realno,
rekla je.
Ne bi!
Bilo bi grozno tad!
Linda, kada starac ponovo postane pjesnikom,
svaka se ljubav na kraju
parkira na nebeskom platnu,
među zvijezdama.
Odgovora nije bilo.
.
.
U potrzi za poetikom
.
Roman je laboratorij za pravljenje priče,
uz doručak govori Mirko Kovač
mojoj prijateljici Idi.
Ido, kaže:
Naglasak je na pravljenju,
a ne na priči.
Toliko sam se naprezao da iznađem
formu
koja će fabulu učiniti vidljivom,
a kada sam unio nas,
roman je postao uspomena
na odnos koji je doista postojao.
Dragi Mirko,
onda,
mogu li dobiti autogram
da te spremim poslije
u Muzeju prekinutih veza?
Ido,
izbor je važan,
a ne priča,
pisalo je na salveti boje breskve.
.
.
.
.
