Predrag Matvejević

Jadran – Primorje na istočnoj strani

.

.

             

…..Na istočnoj strani Jadrana, planinski lanci dijele i povezuju  primorje i zaleđe. Nad padinama Crvene, Bijele i Sive Istre nadvila se Učka.  Dinarsko gorje protegnulo se duž Dalmacije –  Velebit i Senjsko Bĩlo, Paklenica, Svilaja i Mosor, zajedno s ostalim brdima i brežuljcima. Iza ogranaka Biokova nižu se vrleti Bosne, strši krš Hercegovine. Uz Crnu Goru je Bijela Planina, nedaleko od nje su visovi Orjena i slavnoga Lovćena. Makedoniju nadvisuju sure Prokletije,  Pelagonidi, stari Rodopi i nad svima njima – najviša od njih –  Šar-planina. U Albaniji, ispod vrhova Gur-i-Zi i Gur-i-Topit, ispriječile su se Kakariqi i Salarie nadomak Skadra i Valone. Uz obale Egeja su vrhovi  Cike  i Saramande.

 …..Vežući se jedan s drugim, planinski lanci često gube vezu s ravnicama, ravnice s obalom, obala s ovima i onima. U najbližem zaleđu plima i oseka se ponegdje naslućuju, malo se gdje osjete. Valovi huče u daljini i valjaju se pučinom, ali ih ne vidimo. Ponekad ih možda čujemo, ili nam se to samo čini.

     Diljem jadranskih gora i dolina rastu srodne biljke, različitih imena. Među inima su i  sljez i metvica, i kadulja i gorki pelin. Omara i suša zgušnjavaju njihove mirise. Vjetr1ovi ih šire i razblažuju sunovraćajući se niz goleti i vrludajući kotlinama. Unaokolo je manje stabala i šume nego drače i šikare. Više je gloga i graba  nego jele i čempresa. Smreka je češća od omorike. Manje je poljâ i pašnjakâ od vrtača i kamenjara. Više  ledina i tratina nego njiva i livada.

…..Ničega tu nije previše.

…..Mudrac koji se rodio u unutrašnjosti Bosne i svojim djelom proslavio krivu Drinu i njezinu ćupriju, uspoređivao je rastinje u primorju i ono u zaleđu: « I kad vidimo crn žilav borić uz sivu liticu, sve se prisećamo da on ima tamo dole, kraj mora,  rođenog brata, slobodnijeg, lepšeg, vitkijeg.»

…..Takve usporedbe  rađaju sjetu, ponekad blagotvornu.

…..Loza odolijeva studeni i, udaljavajući se od primorja prema zaleđu, mijenja se i postaje otpornija. Maslina je privržena jugu i tu ostaje. Smokva i šipak, bajam i rogač rastu do međa koje im je odredilo podneblje. Tako je uz obale Dalmacije, Istre, Hercegovine ili crnogorskoga «vijenca», a i na drugim stranama, daljim od jadranskih.  Ovdje uspijevaju i murva, i kupina, i trpka oskoruša. Nailazimo i na košćelu, kojoj je stablo golemo a plod sitan. Tko zna kako je  dovde stigla, nije rodom odavde.

…..Kad s pučine zapušu jugo ili šilok, litice i klanci ih pokušavaju zadržati ili barem ublažiti. Bura hrli s kopna k obali, mete neumoljivo sve što zatekne, nasrne i na samo more. I u zaleđu, primjerice na putu prema Mostaru i Zahumlju, osjete se njezina snaga i zamah. Silazi odnekud s Veleža ili Prenja, s Ivan-planine, tko zna sve otkuda, kreće prema dolini Neretve, ne jenjava ni na njezinu ušću. Razlikuje se od vjetrova  što donose kišu, koje u tom kraju nikad nije previše. Izvori često presuše, čatrnje se isprazne. U bunarima ostane više tame nego vode. Zemlja se osuši, nebo postane svjetlijim. Od nagla svjetla ponekad oči obnevide. U mrklu mraku nestanu obrisi.

…..Kamenje sijeva dok ga se krči. Šiblje pišti ako mu se lome stabljike. Kad se stijena skotrlja s glavice niz urvinu, jeka se čuje s ove ili one strane zagore, tutanj još dulje i možda dalje. U tim je krajevima bilo, sve donedavno, više staza nego putova, više putova nego cesta – a cesta premalo.  Od  grada do  sela, od sela do zaseoka išlo se i prostorom i vremenom, sadašnjim i prošlim ujedno. Imanja su dugo odolijevala promjenama, čuvala su se kako su znala i mogla, za sebe i za druge, tko zna sve za koga. Na njima se čulo mukanje i meket, rzanje i topot. Torovi i staje se jednako razlikuju. Marvi nedostaje dobre ispaše, a stoci manjkaju pravi katuni. Koze brste što stignu sve do trna, ponekad i sam trn. Magarci iliti tovari više nisu na cijeni kano što su bili prije. Čobani odlaze kud ih putovi odvedu. Pripoviejsti o pastirima i pastiricama malo tko još priča. Predaja ih nije uspjela zadržati uz ognjišta. A i sama ognjišta su se gasila.

…..Arkadije su prepuštene zaboravu, bukolike literaturi, idile nostalgiji. «Gdje si, moj rodni kraju», jada se kroničar. «Oj Mosore, Mosore!» „Lovčenu moj“…

…..Stare zanate još pamte samo starci. Sjećaju se predmeta i sprava koji  nisu mijenjali oblik i namjenu. Malo tko ih rabi kao što su ih oni rabili: motika,  bradva i tokmak, mistrija i muljača,  načve,  škip i korito, bukara, mješina i pocrnjela lopiža :«crn je k’o lopiža nad ognjištem», to je donedavno bila neka vrsta blage poruge. Može se još ponegdje zateći kazan i kac, barilo i badanj, kantar, mlat i malj, satara i sikirica, sić i sač, prangija i napokon  kubura – čovjeku svašta padne na um kad počne nabrajati. Pomagala i njihovih imena bilo je podosta, ostalo ih je nedovoljno. «U ono vrijeme», kako se veli u starijim godinama, svakom se od njih znalo mjesto – gdje je stajao ili trebao da stoji,  čemu i za što je služio.

…..Tko se uputi dalje od priobalja, dalmatinskoga, istarskoga, crnogorskoga ili albanskoga pa djelimice i bosanskoga ili još nekog,  naići će ponegdje na spomenute riječi i stvari.  Ostale su jedna uz drugu ovdje kao uspomene, ondje kao prijetnje.  Ne znamo zapravo  ni tko  ih čuva, niti za koga, koliko će se pamtiti i do kada. Kao da svatko negdje čuva  neki svoj rječnik, negdašnji, koji  nije zaapisan.

 …..More je blizu, za prvim humkom, brdom, planinom. Mjestimice je pred našim očima. Na trenutke nam se čini da je dalje nego što zaista jest. Onoga tko mu prilazi iz zaleđa i ugleda ga s visine obuzme na tren zanos ili bojazan. Ne zna čime ga ono privlači niti što ga od njega odbija. Valja li ostati uza nj ili je bolje okrenuti mu leđa.

  ..Poći dalje ili se vratiti tamo odakle dolazimo? Ima li još mjesta za došljake i povratnike?  Tko će ih  i kako dočekati? Kraj koje obale? Mnogo je pitanja koja se postavljaju sama od sebe

  I na otocima se ponegdje očituju, iza prvoga proplanka ili posljednje hridi, drugačija stanja i drugi nazori. Ne uspijevaju se uvijek prilagoditi okolici, priviknuti se na nju, uskladiti s njom. Hercegovina je ponekad nalik na otok sačinjen od krša. Lišena je mora, ali ne i želje za njim. Takva je dalmatinska Zagora, i unutrašnjost Crne Gore.

…..I u primorju i u zaleđu teško se pomiriti s oskudicom. More obećava više, obala zaboravlja obećanja.

                                  .

.

.

.

.


Predrag Matvejević

Rođen je 1932. godine., bosanskohercegovački i hrvatski pisac. Spada među naprevođenije hrvatske književnike u svijetu, njegovo djelo "Mediteranski brevijar" prevedeno je na 23 jezika.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja