Lijehe iz bijelog vrtića

Adam Borzič
Lat­est posts by Adam Borz­ič (see all)

                 u spomen Sabi­ni Speilrein

    I. lije­he ljubavi

    Našu ljubav nisam zaboravio,
    tek sam odlučio od nje živ­jeti, a ne mrijeti
    Spalio sam godine nepomičnos­ti u peći,
    spregu sam popus­tio, poski­dao okove.
    U tome niš­ta čud­no nema,
    poljup­ci živ­ota sni­jeg su,
    ota­pa­ju se u zrcalu,
    bilo u krznu ili bez njega
    dos­ta je drhta­ja u mojim zdjelicama,
    na vagi noći.

    Danas žudim za tvo­jom blizinom
    I danas upra­vo nakon toliko moja mi osama
    napokon daje izne­nadan smisao,
    udo­maće­na, vrela, pa i crve­na, puna dječ­jeg smijeha,
    živ­ot mi leb­di nad posteljom, neopi­pljivi dodiri
    od glave do pete promeću me u ures gus­tog smijeha,
    znaš ta jez­era, jez­era mog smi­je­ha, makar me danas predaš
    rijeka­ma sna i s onu stranu gra­da budeš pisala
    kao kad tesaš pus­toš punu očiju,
    a Bog se u nji­ma ogle­da gol
    zatečen na djelu s mekim plodom u raju,
    táman u zmi­jskoj koži zavo­di sam sebe
    glazbom svi­jet, glazbom svo­ju djecu,
    alabas­trene kosti lišćem hras­to­va šumnih,
    bit ću s tobom u naboru ruke, poteći ću ja vena,
    stru­jat ću, a sna­ga će moja ući ti u suze
    dok ti ne zani­jeme stihovi. –

    Tada
    Tada je sad
    Koralj crta usnu
    Moje se žen­sko srce potresa
    U sobi je mrz­lo, a s pra­ga se valja
    živa voda

    ne smi­jem ti napisati više

    .

    2. lije­he žene

    Pro­bio sam se mnogim kvadrima
    dok mi ne sleti u ruku luk,
    dah­n­uo sam u nj i on postade ljud­s­ka ruka,
    vruća i živa. Ugri­zoh vje­tar za usnu,
    pa briznuše usta ruj­na kao pjesma.
    Zavr­tio sam obruč i eto torza,
    glatke li mu kože, oslovih potom morske sline
    te iz bijele vreve ispli­va spolovilo

    Svi su nok­ti kastanjete.
    U uši­ma žive žene.
    A ptice vrište boje.
    To su luke.
    Uljuljku­je ih bijeli dah.

    Vijem si gradom srce.
    Iz ženske snage sam tur­n­uo ruku i uvukao je u ogr­licu pustoši,
    ona zala­ja. Dobre tete u parku pras­nuše čaj
    u glazbi opscenog smijeha.
    Ako to nisu ljudske rabote.
    Muha sje­da na šank,
    a kono­bar tetovi­ra­nog uha
    fler­tu­je s tipom u kož­na­toj jakni,
    iza pro­zo­ra mjesec ili dru­gi planet,
    pri­je dru­gi. S velikim okom na čarapi.
    Naranče svu­da. Ne samo u Moskvi.

    Spolovi­lo mi je ran­jeno, mogu sto­ga čišće pjevati.
    Pri­makni se i takni okom krevet nebeski.
    U doza­ma ljekovite zmi­je. Sik­tan­je puno Whit­manove trave.

    .

    3. lije­he ljepote

    Neš­to o tvo­joj nepod­nošljivosti znam
    Sjela si kraj mene pa rekla: ovo su gore
    Ispunit ću ih Svla­dati Prebroditi
    Makar vlak jurio preko ruba svjetova
    Makar se praši­na diza­la i unutra se koš­mari rojili
    Makar tvo­je ne i tvo­je da morili

    Slas­no

    Pospan nauz­nak padnem
    Zgra­bim kišu
    Osvi­jetli mi dlan
    A usne mi je popiju
    kao osvit s dlana u Jeruzalemu
    gdje je moj muž pio mi suze iz svo­je ruke

    Sve si ruke spetljala
    Glave saletjela
    Spri­ječi­la riječi
    Pa jaučeš od smijeha
    Da se podovi valjaju
    A žel­jezni kreveti poskakuju
    U rit­mu jidiša

    .

    5. lije­he svijeta

    U Ankari i Istan­bu­lu gore ulice
    U Nje­mačkoj blokade banaka
    Kod nas veli­ka voda
    I romske petorke
    mržn­jom poz­dravl­jene od svijeta
    već u rodil­iš­tu proklele ih vir­tu­alne dadilje

    Da pišem samo za sebe?
    Utje­hu da dade mi udah ruže
    u sja­ju mjeseca
    daleko od ljudi
    no koga tu ne bi bilo?
    I muš­ki obris,
    oval duše začaran u kamenu
    disao bi
    i opet bi bio čovjek
    Ti

    Pro­ro­ci ničega
    sad mi se smiju
    Crni im dijagrami
    puni krvav­ih pus­toši i buba ispuš­tanih sa dna
    uz pisak ravnodušnosti
    Sve bi to da ismije
    moje oronu­lo traženje
    Bijeli vrtić
    Svitanjem
    raskošno tamne kože
    svijeta

    No neću popuštati
    Zato što ove riječi nisu odvo­jene od mog tijela
    Ta pišem rukom
    Baš istom rukom
    Koju dan za danom pružam
    Drugima
    U znak:

    Iz još neob­javl­jenog cik­lusa Orfič­ki tragovi, sa češkog pre­v­ela Mir­na Stehliko­va Đurasek