Nikola Madžirov

Otkrivanje

.

.

.

Senke nas mimoilaze

.

Jednog dana srešćemo se
kao brodić od hartije i
lubenica što se hladi u reci.
Nemir sveta biće
uz nas. Dlanovima ćemo
pomračiti sunce i s fenjerom
približavaćemo se.

Jednoga dana vetar neće
promeniti pravac.
Breza će poslati lišće
u naše cipele ispred praga.
Vuci će krenuti za
našom nevinošću.
Leptiri ostaviti svoj prah
preko naših obraza.

Jedna starica svakog jutra
pričaće o nama u čekaonici.
I ovo što sad kažem
već kazano je: čekamo vetar
kao dve zastave na graničnom prelazu.

Jednoga dana sve će nas senke
mimoići.

.

Preveo sa makedonskog
Duško Novaković

.

.

Dom

.

Živio sam na kraju grada
kao ulična svjetiljka kojoj niko
ne mijenja sijalicu.
Paučina je držala zidove zajedno,
znoj naše spojene dlanove.
U preobražajima nevješto sazidanog kamenja
krio sam plišanog medvjedića
spašavajući ga od sna.

Danonoćno sam oživljavao prag,
vraćajući se kao pčela koja
se uvijek vraća prethodnom cvijetu.
Bio je mir kad sam napustio dom:

zagrižena jabuka nije potamnila,
na pismu je stajala marka sa starom napuštenom kućom.

Od rođenja se krećem prema tihim prostorima
i poda mnom se lijepe praznine
kao snijeg što ne zna da li zemlji
ili vazduhu pripada.

.

Preveo sa makedonskog
Nenad Vujadinović

.

.

Kad neko odlazi

sve što je sazdano se vraća

.

                                             Marjanu K.

U zagrljaju iza ugla prepoznaćeš
da neko nekuda ide. Uvek je tako.
Živim između dve istine
kao neonka koja se koleba u
praznom hodniku. Moje srce sabira
sve više ljudi, jer njih više nema.
Tako je uvek. Četvrtinu budnosti
trošimo u treptanju. Stvari
zaboravljamo još pre nego ih izgubimo –
svesku iz krasnopisa, na primer.
Ništa nije novo. Sedište u
autobusu uvek je toplo.
Poslednje reči prenose se
kao nagnute kofe u uobičajenom letnjem požaru.
Sutra će se opet ponoviti isto –
lice će pre nego iščezne sa fotografije
najpre izgubiti bore. Kad neko odlazi,
sve što je sazdano se vraća.

.

Prevela sa makedonskog
Biljana Andonovska

.

.

Ne znam 

.

Daleke su kuće koje sanjam,
daleki su glasovi moje majke koja me
na večeru zove, a ja trčim prema žitnim poljima.

Daleki smo kao lopta što promašuje gol
i ide prema nebu, živi smo
kao termometar koji je točan samo kad
pogledamo prema njemu.

Daleka stvarnost svaki me dan ispituje
kao nepoznati putnik koji me budi na polovici puta
pitanjem “Je li ovo taj autobus?”,
a ja mu kažem “Da”, a mislim “Ne znam”,
ne znam gdje su gradovi tvojih djedova
koji žele napustiti sve otkrivene bolesti
i ljekove koji sadrže trpeljivost.

Sanjam o kući na brijegu naših čežnja,
da gledam kako morski valovi iscrtavaju
kardiogram naših padova i ljubavi,
kako ljudi vjeruju kako ne bi potonuli
i koračaju kako ne bi bili zaboravljeni.

Daleke su sve kolibe u kojima smo se skrivali od kiše
i od boli srna koje su umirale pred očima lovaca
koji su više bili usamljeni nego gladni.

Daleki trenutak postavlja mi svaki dan pitanje
“Je li ovo taj prozor? Je li ovo taj život?”,
a ja mu kažem “Da”, a mislim “Ne znam”, ne znam
kad će ptice progovoriti, a da ne kažu “Nebo”.

.

Preveo sa makedonskog
Borislav Pavlovski

.

.

Posle nas

.

Jednog dana neko će presaviti našu ćebad
i poslati je na hemijsko čišćenje
da iz nje istre poslednje zrno soli,
otvoriće naša pisma i ređati ih po datumima
umesto po iščitanosti.

Jednog dana neko će razmestiti nameštaj u sobi
kao šahovske figure na početku nove igre,
otvoriće staru kutiju za cipele
u kojoj čuvamo otpalu dugmad sa pidžama,
nepotrošene baterije i glad.

Jednog dana vratiće nam se bol u leđima
od težine hotelskih ključeva i
sumnje s kojom nam recepcionar pruža
daljinski upravljač.

Tuđa sažaljenja poći će za nama
kao mesečina za zalutalim detetom.

.

Prevela sa makedonskog
Biljana Andonovska

.

.

Odvojen

.

Odvojio sam se od svake istine o počecima
stabala, rijeka i gradova.
Imam ime koje će biti ulica rastanaka
i srce koje se pojavljuje na rendgenskim snimcima.
Odvojio sam se i od tebe, majko svih neba
i kuća bezbrižnosti.
Sad je moja krv izbjeglica koji pripada
nekolikim dušama i otvorenim ranama.
Moj bog živi u fosforu šibice,
u pepelu što čuva oblik presječenog drveta.
Ne treba mi mapa svijeta kad tonem u san.
Sad sjenka klasova žita pokriva moju nadu,
i moja je riječ vrijedna
kao stari porodični sat koji ne mjeri vrijeme.
Odvojio sam se od sebe, da bih stigao do tvoje kože
koja miriše na med i vjetar, do tvog imena
koje znači nemir što me čini spokojnim,
što otvara kapije gradova u kojima spavam,
a ne živim. Odvojio sam se od vazduha, vode, vatre.
Zemlja od koje sam stvoren
ugrađena je u moj dom.

.

Preveo sa makedonskog
Nenad Vujadinović

.

.

Pre nego što smo se rodili

.

Ulice su bile asfaltirane
pre nego što smo se rodili i sva
sazvežđa već su bila formirana.
Lišće je trulilo
uz ivicu trotoara.
Srebro je crnelo na
koži radnika.
Nečije su kosti rasle
dužinom sna.

Evropa se ujedinjavala
pre nego što smo se rodili i kosa
jedne devojke spokojno se
širila površinom
mora.

.

Prevela sa makedonskog
Biljana Andonovska

.

.

Otkrivanje

.

Već odavno nikome ne pripadam
kao novčić koji je pao s ivice stare ikone.
Razbacan sam između strogih nasljeđa i zavjeta
iza roletni spuštenih sudbina.
Istorija je prva granica koju treba da pređem,
čekam glas odvojen od sazvučja poslušnosti
koji će obavjestiti o mojoj udaljenosti.
Ja sam kao bronzani spomenik pod zvjezdanim trgom
na kojem ptice vježbaju himne nade,
otkrivam se kao pero zalijepljeno za koru jaja,
koje o preranom odlasku pripovjeda
i novi život nagovještava.
Dom mi se svakog dana
pod šatorem svijeta tajno mijenja,
samo je djetinjstvo kao med
što ne dopušta tuđe tragove u sebi.

.

Preveo sa makedonskog
Borislav Pavlovski

.

.

Skazaljke časovnika

.

Nasledi detinjstvo iz albuma.
Prenesi tišinu
što se širi i stešnjava kao
jato ptica u letu.
U šakama sačuvaj
nepravilnu loptu snega
i kapke koje se spuštaju
za linijom života.
Kaži molitvu
sklopljenih usana:
reči su seme koje pada u saksiju.

Muk u utrobi se uči.

Pokušaj da se rodiš
kao velika skazaljka u ponoć
i sekunde će te odmah prestići.

.

Preveo sa makedonskog
Duško Novaković

.

.

Video sam snove

.

Video sam snove kojih se niko ne seća
i oplakivanja na pogrešnim grobovima.
Video sam zagrljaje u avionu koji pada
i ulice sa otvorenim arterijama.
Video sam vulkane koji spavaju duže
od korena porodičnog stabla
i jedno dete koje se ne plaši kiše.
Samo mene niko nije video,
samo mene niko nije video.

.

Prevela sa makedonskog
Biljana Andonovska

.

.

Nove zemlje

.

Treba istrugati zid
na kojem je vlaga iscrtala
mapu novog svijeta
i nanijeti nova razilaženja.

Ispod njih treba nepravilno
rasporediti kamenje kao
stope čovjeka koji bježi od svojih strahova.

Potrebno je biti
kružno ogledalo u poluotvorenom dlanu
i odraziti tuđe zagrljaje
oštre kao makaze koje se dodirnu
samo kad treba nešto presjeći.

Treba izmisliti nove zemlje,
da bi bilo moguće opet koračati po vodi.

.

Preveo sa makedonskog
Borislav Pavlovski

.

.

On još traži smenkara

.

Otac me je vodio na fudbal,
a ja sam išao zbog semenki.
Otac je nosio novine za sedenje,
a ja za dovršavanje započetih ukrštenica.
Otac je ustajao u trenutku
kada bi svi ustali,
a ja kad bih ugledao semenkara.

Bila je tišina na stadionu.
Prisutni su zurili u mene
dok sam grickao semenke
(glavni sudija zagrizao je pištaljku)

Ljutim se na oca
što me je ostavio samog.

.

Prevela sa makedonskog
Biljana Andonovska

.

.

Onaj što piše

.

Ti pišeš. O stvarima što već postoje.
A kažu da izmišljaš.

Šutiš. Kao potopljena mreža
ribokradica. Kao anđeo
koji zna što će se dogoditi s noći.

I putuješ. Zaboravljaš,
da bi se vratio.

Ti pišeš i ne želiš se sjećati
kamena, mora, vjernika
koji spavaju razdvojenih dlanova.

.

Preveo sa makedonskog
Borislav Pavlovski

.

.

Brz je vijek

.

Brz je vijek. Da sam bio vjetar,
gulio bih kore stabala
i fasade periferijskih zgrada.

Da sam bio zlato, skrivali bi me u podrumima,
u meku zemlju i među slomljene igračke,
zaboravili bi me očevi, a njihovi sinovi
trajno bi me pamtili.

Da sam bio pas, ne bi me bilo strah
prognanika, da sam bio mjesečina ne bih se
plašio smrtne kazne.

Da sam bio zidni sat
skrivao bih pukotine na zidu.

Brz je vijek. Preživljavamo slabe zemljotrese
gledajući prema nebu, a ne prema zemlji.
Otvaramo prozore da bi ušao zrak
s mjesta gdje nikada nismo bili.
Ratovi ne postoje, jer svaki dan netko
ranjava naše srce. Brz je vijek.
Brži od riječi.
Da sam bio mrtav, svi bi mi vjerovali
kada šutim.

.

Preveo sa makedonskog
Borislav Pavlovski

.

.

.

.

.

.


Nikola Madžirov

Rođen je 1973. godine u Strumici, Makedonija. Pesnik, esejist, prevoditelj. Za svoju poetsku zbirku Zaključan u gradu (1999) primio je nagradu „Studentski zbor“ za najbolji prvenac, a za zbirku Negde ni¬gde (1999) nagradu „Aco Karamanov“. Jedan je od koordinatora međunarodne pesničke mreže "Lyrikline", a dobitnik je nekoliko međunarodnih nagrada i književnih stipendija kao DAAD i LCB u Nemačku, Marguerite Yourcenar u Francusku, IWP na Univerzitetu u Ajovi u SAD, Passa Porta u Belgiji, DJS u Kini i dr

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja