U potrazi za poetikom

Lat­est posts by Emi­na Selimović (see all)

    .

    .

    Šut­n­ja stara deset godina

    .

    Lju­di u metastazi
    raka pankreasa
    stal­no blju­ju na sve strane.

    Tako je onomad
    na moj deseti rođendan,
    otac
    noć pri­je smrti,
    pred punom kućom lju­di koji su došli
    da ga posjete
    izblju­vao cijelu svo­ju utrobu.

    Držala sam ga za ruku
    kao on mene
    pri prvom odlasku
    u školu.

    .

    .

    Sposob­nost

    .

    .….….….….….….…Zil­hadu Ključaninu

    .

    Otkri­la sam koja je moja najveća
    sposobnost,
    tehni­ka u kojoj sam savršena:
    da klikom na tip­ku DELETE
    obrišem tvo­ju grubost
    sebičnost
    starost, ne svaku boru, ali
    svaku tvo­ju manu
    i kreiram te savršen­im za svijet.

    .

    .

    Markez u mojoj ulici

    .

    Kralj Gar­cia u jeku brončanog doba,
    na razrovan­im pločnicima,
    razmi­jeni Riječi,
    s djevo­jči­com koja je imala cvi­jeće u kosi
    i zvala se Ida.

    Riječi su je tre­bale držati,
    pripitomiti,
    približiti.

    Među­tim, Ida potr­ga vijenac nevinosti,
    naoruža se Riječi­ma i
    pos­ta gologla­va žena.

    Kralj Gar­cia, napusti prijesto,
    obuče odi­je­lo ekonomiste,
    i pusti bradu, pop­ut brade koju ima Idin muž,
    i napravi istu frizuru,
    uvjež­ba iste pokrete,
    da vrati cvijeće
    gdje mu je mjesto.

    .

    .

    Karneval

    .

    Ove noći, Dionize,
    pri­maš krčage od žena crvene kose,
    sabi­jaš glavu u nji­hove raz­drl­jene grudi
    ruka­ma kopaš po nji­hovim butinama.
    Priprema­ju ti svetkovinu
    u mirir­su behara i zelenog lišća.
    Spalit će vještice tebi u čast.
    Crve­na vatra ne sagori­je­va crvene kose.
    Zgra­bile su tvo­je tijelo,
    išču­pale srce.
    „Bis­mi­lahi-rah­man-i-rahim“,
    reče jedna.
    Tako se ubi­ja­ju aveti.

    .

    .

    Tijela koja zeml­ja ne prima

    .

    U „knjizi budućih“ koju smo našli iznad
    tvo­je glave,
    u Tus­tarskom selu,
    piše da si mrtav već
    hil­jadu stoti­na godina.

    Pa reci,
    šta onda radiš
    na zemlji
    sa izgle­dom tek usnu­log čovjeka?

    .

    .

    Sav­jes­tan posao

    .

    Svaku večer proučim Jasin
    za posljed­njeg čovjeka
    na zemlji
    jer znam
    posli­je nje­gove smrti
    neće imati ko da mu moli
    za dušu.

    .

    .

    Adaptaci­ja

    .

    Lin­da Seger anal­izira književno pripovijedanje
    u odno­su na doživl­ja­jne mehanizme.
    Ona to čini naoko
    dajući poglavlji­ma naslove
    Zaš­to se živ­ot opire književnosti
    Zaš­to se književnost opire filmu
    i tako dalje…
    Pisala sam joj jučer na e‑mail:
    Kad­god kren­em pisati priču o njemu
    osjećam da ne smi­jem niš­ta ružno
    stavi­ti u nju.
    Rekla je: Da, da, ali moraš vodi­ti raču­na o originalu,
    barem u sklopu djelomičnog uvaža­van­ja povi­jesnog konteksta
    i duha pros­to­ra u koji interveniraš.
    Ne, ne, Linda!
    Tako bih naruši­la toj viz­iji ljepote.
    Ipak, mis­lim da bi bilo lakše kada bi napisala realno,
    rekla je.
    Ne bi!
    Bilo bi grozno tad!
    Lin­da, kada starac pono­vo postane pjesnikom,
    sva­ka se ljubav na kraju
    parki­ra na nebeskom platnu,
    među zvijezdama.
    Odgov­o­ra nije bilo.

    .

    .

    U potrzi za poetikom

    .

    Roman je lab­o­ra­torij za pravl­jen­je priče,
    uz doručak gov­ori Mirko Kovač
    mojoj pri­jatelji­ci Idi.

    Ido, kaže:
    Naglasak je na pravljenju,
    a ne na priči.
    Toliko sam se naprezao da iznađem
    formu
    koja će fab­u­lu učini­ti vidljivom,
    a kada sam unio nas,
    roman je postao uspomena
    na odnos koji je doista postojao.

    Dra­gi Mirko,
    onda,
    mogu li dobiti autogram
    da te spremim poslije
    u Muze­ju prek­inu­tih veza?

    Ido,
    izbor je važan,
    a ne priča,
    pisa­lo je na sal­veti boje breskve.

    .

    .

    .

    .