u spomen Sabini Speilrein
I. lijehe ljubavi
Našu ljubav nisam zaboravio,
tek sam odlučio od nje živjeti, a ne mrijeti
Spalio sam godine nepomičnosti u peći,
spregu sam popustio, poskidao okove.
U tome ništa čudno nema,
poljupci života snijeg su,
otapaju se u zrcalu,
bilo u krznu ili bez njega
dosta je drhtaja u mojim zdjelicama,
na vagi noći.
Danas žudim za tvojom blizinom
I danas upravo nakon toliko moja mi osama
napokon daje iznenadan smisao,
udomaćena, vrela, pa i crvena, puna dječjeg smijeha,
život mi lebdi nad posteljom, neopipljivi dodiri
od glave do pete promeću me u ures gustog smijeha,
znaš ta jezera, jezera mog smijeha, makar me danas predaš
rijekama sna i s onu stranu grada budeš pisala
kao kad tesaš pustoš punu očiju,
a Bog se u njima ogleda gol
zatečen na djelu s mekim plodom u raju,
táman u zmijskoj koži zavodi sam sebe
glazbom svijet, glazbom svoju djecu,
alabastrene kosti lišćem hrastova šumnih,
bit ću s tobom u naboru ruke, poteći ću ja vena,
strujat ću, a snaga će moja ući ti u suze
dok ti ne zanijeme stihovi. –
Tada
Tada je sad
Koralj crta usnu
Moje se žensko srce potresa
U sobi je mrzlo, a s praga se valja
živa voda
ne smijem ti napisati više
.
2. lijehe žene
Probio sam se mnogim kvadrima
dok mi ne sleti u ruku luk,
dahnuo sam u nj i on postade ljudska ruka,
vruća i živa. Ugrizoh vjetar za usnu,
pa briznuše usta rujna kao pjesma.
Zavrtio sam obruč i eto torza,
glatke li mu kože, oslovih potom morske sline
te iz bijele vreve ispliva spolovilo
Svi su nokti kastanjete.
U ušima žive žene.
A ptice vrište boje.
To su luke.
Uljuljkuje ih bijeli dah.
Vijem si gradom srce.
Iz ženske snage sam turnuo ruku i uvukao je u ogrlicu pustoši,
ona zalaja. Dobre tete u parku prasnuše čaj
u glazbi opscenog smijeha.
Ako to nisu ljudske rabote.
Muha sjeda na šank,
a konobar tetoviranog uha
flertuje s tipom u kožnatoj jakni,
iza prozora mjesec ili drugi planet,
prije drugi. S velikim okom na čarapi.
Naranče svuda. Ne samo u Moskvi.
Spolovilo mi je ranjeno, mogu stoga čišće pjevati.
Primakni se i takni okom krevet nebeski.
U dozama ljekovite zmije. Siktanje puno Whitmanove trave.
.
3. lijehe ljepote
Nešto o tvojoj nepodnošljivosti znam
Sjela si kraj mene pa rekla: ovo su gore
Ispunit ću ih Svladati Prebroditi
Makar vlak jurio preko ruba svjetova
Makar se prašina dizala i unutra se košmari rojili
Makar tvoje ne i tvoje da morili
Slasno
Pospan nauznak padnem
Zgrabim kišu
Osvijetli mi dlan
A usne mi je popiju
kao osvit s dlana u Jeruzalemu
gdje je moj muž pio mi suze iz svoje ruke
Sve si ruke spetljala
Glave saletjela
Spriječila riječi
Pa jaučeš od smijeha
Da se podovi valjaju
A željezni kreveti poskakuju
U ritmu jidiša
.
5. lijehe svijeta
U Ankari i Istanbulu gore ulice
U Njemačkoj blokade banaka
Kod nas velika voda
I romske petorke
mržnjom pozdravljene od svijeta
već u rodilištu proklele ih virtualne dadilje
Da pišem samo za sebe?
Utjehu da dade mi udah ruže
u sjaju mjeseca
daleko od ljudi
no koga tu ne bi bilo?
I muški obris,
oval duše začaran u kamenu
disao bi
i opet bi bio čovjek
Ti
Proroci ničega
sad mi se smiju
Crni im dijagrami
puni krvavih pustoši i buba ispuštanih sa dna
uz pisak ravnodušnosti
Sve bi to da ismije
moje oronulo traženje
Bijeli vrtić
Svitanjem
raskošno tamne kože
svijeta
No neću popuštati
Zato što ove riječi nisu odvojene od mog tijela
Ta pišem rukom
Baš istom rukom
Koju dan za danom pružam
Drugima
U znak:
Iz još neobjavljenog ciklusa Orfički tragovi, sa češkog prevela Mirna Stehlikova Đurasek
