ZVUČANJE I ZNAČENJE PJESNIČKOG JEZIKA SUOČENOG S OGNJEM LJUBAVI I SMRTI U POEZIJI BORISA A. NOVAKA
Slovenski pjesnik i dramski autor, pisac za djecu, esejist i prevoditelj te profesor na katedri za komparativnu književnost i književnu teoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Ljubljani Boris A. Novak rođen je u Beogradu 1953. godine. O njemu, kao pjesniku, najkraće bih rekao da je, prije svega, majstor jezika. Da je od onih suvremenih pjesnika koji se, ne bivajući zbog toga ništa manje moderni, vraćaju tradiciji i revitaliziraju je, uspješno se iskušavajući u najstrožim pjesničkim formama. Da je mnoge pjesničke oblike prvi uveo u slovensko pjesništvo, a njima dodao i svoje izume novih oblika. Da se je nakon prvotnih, mladalačkih zvučnih igara riječima i izuma novih kovanica, usredsredio na zahtjevne, pa i najzahtjevnije pjesničke forme, od soneta do sonetnog vijenca, kojima je teško dosegljivu mjeru sklada i savršenstva u slovenskoj poeziji zadao Prešeren, pri tom ne gubeći ništa od pjesničke autentičnosti. Da je njegov pjesnički način bio blagorodan, pogotovo što je uslijedio nakon radikalnog modernizma i avangardizma u Sloveniji. Da su njegove pjesme disciplinirano sabiralište izabranih riječi i ostvarenje njihovog suzvučja koje čuva jezičku građu od raspadanja, a ne guši pjesničku tvoračku razigranost. Da je devedesetih godina njegova poezija, dotad uglavnom puna svjetlosti i himnična, zbog ratova na tlu nekadašnje Jugoslavije, posebno u BiH, postala zatamnjena, elegična i baladična. Da razlog njegove stvaralačke nesanice nije više bio samo trud majstorskog ovladavanja pjesničkim oblicima, nego i snaženje svijesti o čovjekovoj kratkovjekosti i smrtnosti. Da je upravo u pjesmama u kojima je potresen smrću najbližih, istodobno duboko suosjećajući sa tragedijom onih koji su bili izloženi ovovremenom ratnom nasilju, dosegao najviši stupanj spoja artificijelnosti i zabrinutosti za čovjekovu sudbinu. Da je time umnoženo višeglasje i višeznačje njegove pjesme, koja je sve vrijeme bila spoj zvuka i smisla. Da istrajava u svom artizmu i humanizmu. Da su u njegovoj poeziji estetika i etika nerazdvojivi. Da je ostao dosljedan uvjerenju, da »biti je ljubiti, ljubiti je biti« te da je, poslije rata, korespondirajući sa trubadurskom lirikom, koju je i prevodio, napisao mnogo pjesama duboko proživljenog ljubavnog ognja čovjeka od krvi i mesa, kojima je, kao i mnogim drugim svojim pjesmama, obogatio riznicu ne samo slovenske poezije, nego i svjetske, jer ta i nije ništa drugo nego zbir najboljeg napisanom na ma kojem jeziku. Ali da bi rečeno, uopćeno, bilo vjerodostojno, uvjerljivo i provjerljivo, dodajem još ponešto od onog zapisanog uz branje njegovih knjiga.
U uvodu pjesmarice pjesničkih oblika Oblici svijeta (Oblike sveta, 1991) Boris A. Novak kaže da je njegova namjera bila pokazati kako su pjesnički oblici plod stvaralačke igre. I to je ovom neobičnom knjigom, ujedno korisnim priručnikom i vrijednom zbirkom pjesama, u kojoj ilustrira pjesničke oblike demonstriranjem sopstvenog pjesničkog umijeća, uistinu i učinio. Kao i svojim pjesništvom, prije i poslije toga.
U knjizi se nalaze forme i načini pjesničkog izražavanja od antičkih, odnosno najstarijih do današnjih vremena i pružaju uvid u povijest poetika i osobenost oblika u poeziji cijelog svijeta. Kako Zapada, tako i Istoka, od epa do epigrama i haiku pjesama, od soneta i sonetnog vijenca do slobodnog stiha, od pjevane poezije (blues, song) do vizualne, od budnice do uspavanke, od himne do elegije i balade, od nazdravice do epitafa… Koliko sopstvenim iskušavanjima u brojnim pjesničkim oblicima, od kojih su neki prvi put napisani slovenskim jezikom i, time, uvedeni u slovensku poeziju, toliko i u tumačenjima pjesničkih oblika Novak se iskazuje kao poznavalac i stvaralac, istodobno, jer su ona informativna i uputna, ali, poput pjesama, podjednako nadahnuta i jezički razigrana. Novak, koji pjesničke forme, u toj knjizi, doživljava oblicima svijeta
(i Oblicima srca, kako je naslovio njeno znatno proširenom i novim upjesmljenim oblicima obogaćeno izdanje 1997. godine), jezičkim kristaliziranjem pjesničkog zrenja, potvrđuje polazište da je oblik osnovni način postojanja pjesme, uvažavajući podjednako forme koje su bliske njegovoj poetici, kao i one koje su joj čak oponentne. Time ispoljavajući znanstveni i stvaralački uistinu demokratski duh, kakav rijetko srećemo. Svakom izazovu odaziva se strasnom predanošću igri riječi, opredjeljujući se za najsloženije varijante, mnoge oblike i dodatno usložnjavajući, a uvodeći i nove, dotad nepostojeće. Za njega pjesnik i jeste zaljubljenik riječi, onaj koji ima istančano osjećanje za njih, koji ih budi i priziva u život, onaj koji rađa, stvara nove riječi i njihove sklopove ili, kako u jednoj pjesmi kaže:
»Svaki pjesnik je veliko dijete. A svako dijete mali pjesnik.
Djetinjstvo je poezija života. Poezija je djetinjstvo svijeta.«
Uz sve to, pjesnik mora imati osjećaj mjere, jer »u pjesmi ne smije biti ničega previše i ničega premalo«. Tu mjeru, pak, po njemu, znaju katkada uspostaviti i djeca u svojim nabrajalicama, tako da je »’zaumni’ govor nabrajalica neuporedivo bliži stvarnoj poeziji od zdravorazumskog jezika odraslih«.
Zanimljivo je njegovo ukazivanje na dvostruku prirodu jezika, na zvučnu i likovnu stranu riječi (glas i slovo), kao i tvrdnja da je »tek moderna poezija, pri svom traženju novih i svježih načina umjetničkog izražavanja« otkrila »vrijednost zvučne i likovne osnove riječi«. On je od onih koji smatraju sadržaj i oblik pjesme nerazdvojivim, a da je u novijoj poeziji izvršena zamjena metrike ritmom. Kada govori o slobodnom stihu, protivuriječi onima koji misle da on znači bezakonje, odsustvo ili poricanje svih pravila i oblika. Po njegovom mišljenju: »Svaka dobra pjesma zasniva se na čvrstom obliku i pravilima, na snažnom živom ritmu, premda se radi o slobodnom stihu. Razlika između klasičnog i slobodnog stiha je samo u tome što pri klasičnim oblicima treba poštovati unaprijed postavljena pravila, dok kod slobodnog stiha svaka pjesma zahtijeva i stvara svoja sopstvena pravila.« Za njega, mada prevashodno oprijedeljenog za metričku strogost: »Ritam je, dakle, znatno širi pojam od metra, zato čak u klasičnim pjesničkim oblicima često ruši njegova ograničenja i proširuje ga u slobodni prostor valovanja duše.« A u njegovim filigranskim pjesničkim ilustracijama smjenjuju se i, često, objedinjavaju majstorstvo verzifikacije i istančan sluh za ritam. Neke od tih pjesama, posebno onih poput soneta s odjekom Narcis i Eho, teško da će zadugo biti premašene.
Knjigama Oblici svijeta i Oblici srca obogaćeni su i književna znanost i poezija u Sloveniji. A eseji uvršteni u knjigu Po-etika forme (1997), koju je naslovo tako suglasan s vjerovanjem Paula Valérya da je postojala neka vrsta etike forme, kao i studije o slovenskom pjesničkom jeziku u knjizi Zvučanje i značenje (Zven in pomen, 2005) omogućavaju širi i dublji uvid u njegov odnos prema pjesničkom jeziku uopće, pa i vlastitom, jer govoreći o po-etikama drugih pjesnika, bilo stranih ili domaćih, istodobno izriče i vlastitu, po čemu je u Sloveniji pjesnik koji je najcjelovitije i najsvestranije promišljao i iskazao svoju pjesničku pustolovinu.
U knjizi eseja Po-etika forme Novak kaže: »Doživio sam paradoksalan književni razvoj: jezičko ekspreimentiranje povezano s poezijom radikalnog avangardizma otkrilo mi je vrijednosti zvučanja riječi, a ta spoznaja je postupno dovela do kulta stroge, klasične forme, koja omogučava najdublju glazbu riječi. Sijedilo je dugogodišnje proučavanje mnogih pjesničkih oblika, onako kako su se razvijali u riznici različitih nacionalnih književnosti. Ono što se da reči u kristalnoj zgusnutosti soneta nije na isti način izrecivo u teškom ritmu balade. Pjesnički oblici su različite šifre, različiti violinski ključevi za naša egzistencijalna stanja, za stanja svijeta.«
Novak je prevashodno ljubavni pjesnik, pjesnik koji slavi tako muško-žensku, kao i svaku drugu ljubav, bilo da se radi o ljubavi prema roditeljima, djeci, bližnjim, znanim, pa i neznanim ljudima, a, prije i poslije svega, pa pjesničku ljubav prema jeziku. Po vlastitom priznanju je, opsjednut »traženjem bratstva između značenja i zvučanja« te »istraživanjem pjesničkih oblika«, slijedio Prešerna, za njega (i, naravno, ne samo za njega!), »pjesničkog i jezičkog genija«. Približavao se i, bez zadrške mogu reći, najviše približio njegovim dosezima koji nesumnjivo spadaju u vrhove europske, pa i svjetske poezije.
Kao izvrstan poznavalac, pored ostalog, lirike trubadura, koji su, kako u jednom od eseja kaže, značajni, jer su dosegli pjesničko majstorstvo, koje nije kasnije premašeno, a još značajniji po tome što su, »prvi poslije antike ponovno vidjeli ljepotu žena, ljepotu prirode, ljepotu postojanja«, odnosno izmislili ljubav kako je razumijevamo u Europi, te ih, zato, možemo smatrati »utemeljiteljima Europe«. Ne bez razloga dovodi u vezu Prešerna s njima, jer im je zajedničko združivanje poezije i glazbe te »kult ljubavi«, odnosno pjesničko artikuliranje »ljubavi, kao žudnje«. A Novak ne samo da smatra jezičku artikulaciju ljubavi bitnim generatorom poezije, nego to svojim pjesamama i potvrđuje. Kao uglazbitelja jezika zanima ga glazba riječi, ne samo kod trubadura i Prešerna, njihovog nasljednika v vlastitom jeziku, nego i kod drugih pjesnika. Posebno francuskih. Između ostalih, Verlaina, koji nam se, po njegovom mišljenju, raskriva kao veliki pjesnik upravo »zbog nepremašive glazbe riječi«. Privlači ga melodičnost Mallarméove poezije, koja govori o »poražavajućem egzistencijalnom položaju modernog čovjeka«. A posebno su mu bliska Valéryjeva vjera u hipnotičku vrijednost pjesničkog zvučanja i nastojanja da zvučnom dimenzijom svojih pjesama ostvari čistu, odnosno apsolutnu poeziju, kao i uvjerenje da »briga o obliku nije ništa drugo do promišljena reorganizacija izražajnih sredstava«, te da »bez forme nema poezije, a ni svijeta«. Uočava da njegova estetika krajnjeg perfekcionizma prelazi u etiku, te i sam na putu ka potpunosti vjeruje u »Etiku forme«, a ta je prevashodno poštovanje riječi, do kojeg i sam jako drži, smatrajući da »poezija svojom glazbom riječi ponovno uspostavlja izgubljeni međusobni odnos zvučanja i značenja te, na taj način, omogućava prisno doživljavanje stvari«. Tome treba dodati, da Novak i sam, poput Valéryja »doživljava poeziju prije svega kao zvučni fenomen«, uz to odgovara njegovom liku modernog pjesnika – pjesnika intelektualca ili pjesnika kritičara. Mada ga, formalno, jer je univerzitetski profesor, možemo smatrati i akademskim intelektualcem, on to i jeste i nije. Nije jer je prevashodno pjesnik. I to pjesnik koji gaji i živi kult pjesničke forme, opijen pevashodno glazbom jezika, ali njegovi izbrušeni pjesnički oblici ispunjeni su egistencijalnom i esencijalnom sadržinom, a njegov uglazbljeni jezik prožet je himničnim i elegičnim, baladičnim tonovima, jer uočavajući i slaveći Ljepotu ne previđa vlastitu i bol drugoga čovjeka. I kao što njega nije začudila rečenica iz Valéryjevih Svezaka: »Najjača stvar na svijetu – Bol«, ne može ni dobre poznavaoce njegovog pjesničkog opusa začuditi odjek boli u mnogim pjesmama, bilo da ju sam osjeća, posebno kada se radi o smrti najbližih i najdražih ili suosjeća s onima kojima je, ma kako, bol nanijeta.
A poezija je za njega »zato na svijetu da nas istrga iz automatizma svakidašnjeg doživljavanja i, svježom upotrebom riječi, otvori nam oči za jedinstveno i neponovljivo čudo postojanja svake stvari, svakog bića i svijeta u cijelini.« »Uvjeren sam«, kaže, »da je čuđenje izvor poezije«.
Prvom knjigom pjesama, neprevodivog naslova, kao što su to i brojne druge kovanice u njoj, Stihožitje (1977), značenje koje bi, za razliku od tihožitja, koje znači mrtvu prirodu, bilo život stiha, Novak se, prije svega, predstavio kao poeta ludens i glazbenik jezika. U toj igrivosti riječima očuvanog djeteta u sebi i pjesnika istančanog sluha za melodiju jezika, koji se majstorski odazivao na izazove i najtežih pjesničkih oblika, potvrđuju kako brojne nove, svježe sintagme i rime, tako i stihovi, pa i cijele pjesme, najčešće nastale privlačnošću riječi upravo po zvučnosti, kojima su ostvarena i nova njihova značenja, ustrajava sve do danas. Što ne znači, da se u njegovoj poeziji ništa nije mijenjalo, nego potvrđuje da je on od onih pjesnika koji, usprkos svim motivskim i tematskim promjenama, najčešče prouzrokovanim sve bogatijim životnim iskustvima i dosezanjima vse viših stupnjeva majstorstva, ostaje isti. Otad, do danas, kada je iza njega već raznolik i obsežan pjesnički opus, kako za takozvane odrasle, tako i za djecu, dramski, esejistički i prevoditeljski, svojim brojnim igrama jezikom, posebno imenovanjima prije njega ne imenovanog, nije prestao obogaćivati i revitalizirati jezik slovenske poezije, povlačeči između njega i posebno razgovornog, koji iz dana u dan postaje siromašniji, sve uočljiviju granicu.
Moto knjige je, s razlogom, »Svako biće ima svoju šutnju – / Tišina je samo jedna«, jer, pjesnik upravo prizove riječ iz tišine, u kojoj ona klija i potom se razrasta u pjesmu, koja je, kako bi on rekao, glas nijemih proplanaka jezika. A njegova iz sebe širi koncentrične krugove odjeka. I u njegovom prvencu, u kojem, nažalost, nisu objavljene njegove rane pjesme, koje je nazivao definicijama, mnogo je onoga ćemu će se i kasnije vraćati. A variacije i razvijanja te produbljavanja opsesivnih tema doprinosit će prepoznatljivosti njegove poezije, kao što tome doprinosi njen, njemu samosvojan, jezičko-pjesnički notni sistem. Iz stihova, kao što je, recimo, »O, bosa je ušla u riječ«, razvit će se obiman opus njegove ljubavne lirike.
Druga njegova knjiga, Kći sjećanja (Hči, spomina, 1981), koju čine tri poeme, ima moto: »Pjesma je / kći sjećanja«, koji, kao i napomena, na njenom kraju, u kojoj piše da su »već stari Grci znali da je sjećanje izvor poezije«, pojašnjava naslov. A upjesmljene uspomene u njoj su osobne i zajedničke. U poemi Djetinjstvo govori o vlastitom djetinjstvu, a za poemu Kamena Afrodita ga je »nadahnula ljepota antičkih kipova i mitova«. Treća, Let vremena (u originalu Let časa – asociacija na letne čase, godišnja doba), s ciklusima Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima ih obgrljuje, približavajući prošlost sadašnjosti, kao i pojedinačno općem.
Poema o kamenoj Afroditi, slijepoj, a čudesno lijepoj, koja je za pjesnika »ljubav kamena i svjetlosti«, te »kamen sna i pjesma kamena«, stkana je iz čuda ljepote, svjetlosti, glazbe, nježnosti, radosti, igre, ljubavi, strasti…, koje slavi i to u vrijeme, kada, kako u europskoj, tako i u slovenskoj poeziji, preovladava mišljenje, da je samo tamna lirika moderna. Himna je ljepoti oblika pjesnika, koji je, prije i poslije svega, vjernik ljepote i ljubavi, koji se uglazbljenim jezikom odziva magnetnoj privlačnosti žene, vjerujući, da se »samo u poeziji otvorimo zvuku riječi«, što potvrđuje i već pomenuti stih: »BITI JE LJUBITI i LJUBITI JE BITI«. Pri tom ne previdja da je, u suočenju s smrću, i lijepo i ono što volimo često bolno, te da »smrtni stih slavi nesmrtnost vremena«.
Od te knjige nadalje počesto će predložak njegove poezije biti bajka ili mit, odnosno nekō od već znanih književnih djela.
U poemi Djetinjstvo, na što ukazuju i naslovi dijelova iz kojih je sastavljena, govori o viđenju, snu, igri, opraštanju i pjesmi, o ćemu će govoriti počesto i kasnije, ne samo vraćajući se u djetinjstvo, jer na tome temelji znatan dio njegove poetike uopće. Poetike pjesnika za kojega je život dar i koji se smatra vječnim djetetom. Koji se još uvijek, kao u djetinjstvu, igra riječima, opijen njihovom glazbom i zaljubljen u njih. Koji je, kako sam kaže, »u odjeku čuo zvuk, koji hoće prevladati svoju smrt«, istodobno sam osjećajući kako smrt raste u njemu. Što je u njegovom slučaju razlog više, da se, svjestan čovjekove umrljivosti i kratkovjekosti, jednako strasno odazove ljubavnom zovu i Riječi i Žene, te ljubavlju osmisli život, koji i dalje ima za dar, ali i za ranu. Prevashodno pa, kao i sve u njemu, a i u svemiru, što podjednako ljubi, za čudo. I čudi se »bolnoj ljepoti svijeta«. Vjerujući, kao što je govorio i Antun Branko Šimić, da su »pjesnici čuđenje u svijetu«. Pred svim začuđen i zadivljen, te u sve zaljubljen, ljepotu vidi i u sva četiri godišnja doba. Zato je i jesen, mada najčešće metafora smrti, za njega »ljepota umiranja«.
Knjiga 1001 stih (1983), spjev o Šeherezadi, koja u Tisući i jednoj noći, jednom od najznačajnijih djela svjetske književnosti, čudesnim pripovijedanjem odlaže smrt, i nekim od likova njenih priča (o Harun al-Rašidu, Aladinu, Ali Babi i Sindbadu), te njihovim dogodovštinama, slijedi Borgesovom zagovaranju prava pisca, da crpi gradju ne samo iz života, nego i iz cjelokupnog književnog nasljeđa. Mogli bismo je smatrati jednom od prvih, ako ne i prvom značajnom postmodernističkom knjigom pjesama u Sloveniji, ali sam manje držim do tipologizacije i razvrstavanja, a više do vrednovanja, uz to ne zaboravljam da je upotreba književnog predloška u poeziji starija od uvođenja pojma postmodernizam. A i kada doslovno prepjevava Šeherezadine riječi, Novak ostaje samosvoj i prepoznatljiv. Kako majstorski suverenom pjesničkom artikulacijom dijelova i strukture veoma konzistentne cjeline, tako i sadržinom u kojoj je naglašeno suglasje s rečenim iz usta drugoga, mada najčešće sam progovara kroz njih, što potvrđuje ono što je napisao prije i poslije toga. A njegove pjesničke majstorije, često prepletene autorefleksijama o umjetnosti riječi, pjesmi, pjesniku, čitatelju…, istodobno izriču njegovu po-etiku od koje ne odstupa. A upravo ona ga u tom spjevu poistovjećuje sa Šeherezadom i drugima, odnosno nju/njih s njim. Bilo da ona/oni/on kaže: »Kako iz svjetlosti raste svijet!«, »Kako je svjetlost svéta!«, »kako je sve ognjeni, nagi, ljubavni magnet«, »ljubav svega sa svim… što je život«, »učim se ljubiti čudesno«, »Zapisati kako sve je, je, je!«, »kako je pjev oda / čudu života« »pjesma, cijeli kozmos na oštrici jezika«, »magično oko / kroz koje gledam u buduće i prošlo« i »čudo čovjekove sudbine, čudo biti u Vremenu«, »sjećanje je jedini ključ za prošlost«, »žena je pjesma u jeziku tijela / pjesma je žena mojega tijela«, »ljubim, ljubim to tijelo riječi«… A i u toj ekstazi ljubavi smrt je nezaobilazna, A kako i da bude drugačije, kad su upravo ljubav i smrt dvije središnje teme ne samo književnosti, nego cjelokupne umjetnosti. Za njega su i život i smrt dar. O njoj, koju smatra pristaništem, a i novim rođenjem, pa i kada je bolna, kao počesto i ljubav, ne govori patetično, nego smireno: »Sada je svaki moj trenutak mirno umiranje. / U suncu smrti sam čovjek, čisto otvaranje.«, zagovarajući mir između svemira, pa i smrti i umirućeg. U posljednjem, 1001. stihu tog spjeva kaže: »Neka živim bar još jedan udih… – bar još taj stih.«, jer živi za poeziju, za »svijet od riječi«, koji je za njega »u glazbu samoglasnika utisnut trag« i vjeruje, da »ostane samo riječ, jedini most, / koji povezuje moju samoću sa samoćom drugih.«
Sintagma laneni dlan iz knjige Stihožitje u ovoj knjizi postala je dlaneno platno, a njom je naslovljen ovaj izbor, kao što je to bio i reprezentativan izbor njegove poezije, objavljen 2005. u Ljubljani.
Kvadraturu kruga knjige Krunisanje (Kronanje, 1984) čine četiri sonetna vijenca, čime se, u toj veoma zahtjevnoj pjesničkoj formi, koja potiče iz renesanse, a u kojoj je svoju virtuoznost posebno dokazao France Prešeren (1800-1849), ostavši do danas suvereno na pijedestalu slovenske poezije, Novak, na svom odvažnom putu ka oblikovnoj potpunosti, ne samo pokušao iskušati, i to u istim godinama kada i Prešeren, kao tridesetogodišnjak, nego mu se, od slovenskih pjesnika, i ponajviše približio.
Sonetni vijenac po motivima bajke Hansa Christiana Andersena Morska djevojčica, u kojem, rečeno pjesnikovim riječima, »svaki stih – imenujući – žari od vedrine« i gleda »u ljubavni bezdan svijeta«, središnja misao je usklik: »Kako lijep i bolan je ljudski bog Spol!«, ukazuje na erotizam njegove poezije. Na senzibilitet, koji seizmografski reagira na svaku magnetnu privlačnost i zov ljubavi. Na svaki potres koji u njemu izaziva lijepo, na što on uzvraća strasnim, a nježnim toplim zagrljajima riječi koji izmiruju mnoge životne kontrapunkte, krajnosti, suprotnosti, nesuglasja i paradokse, bili oni stvarni ili prividni. A boli, koje uzrokuju, liječi prevashodno melemom milozvučnih riječi. Za njega je »od glazbe ostala samo riječ«, a pjesma je »riječ koja se izlijeva u maternicu tišine«, iz koje je i rođena. I na početku kružnog čovjekovog života od rođenja do smrti je, kao i na njegovom koncu, bajka, koja je, kao i mit, najdublji korijen koji hrani krošnju čovjekove sadašnjosti i budućnosti.
V sonetnom vijencu, naslovljenom po glavnom komičnom liku u italijanskoj commedia dell’arte, Harlekin riječ je o igri, koja je sve i »svaki trenutak igra na život i smrt«. Igra je radost, a smijeh – »most između ljudi« – krade nas smrti. Jedna od poruka pjesme je da jedinom životu šapnemo: Volim te! Što ne čudi, jer je Novak pjesnik koji otkrito slavi život, pri tom ne zaboravljajujći da je smrt njegov dio, a i po jednom i po drugom se i razlikuje od mnogih drugih pjesnika.
O ljepoti svijeta govori i Faeton, po grčkoj mitologiji sin Sunca, po kojem je naslovljen treći Novakov sonetni vijenac u toj knjizi. On je svojevrsni pjesnikov alter ego. I sam pjesnik, »lučonoša života«, koji želi letjeti i izgorjeti, a na krilima riječi bježi od truljenja, vjerujući da »samo stih ne rđa u stoljeću kiše« i da »preživi svako rascvjetavanje i raspadanje«, »jer više pripada svjetlosti, nego svijetu«. Za sebe, kojem je »pjesma spasonosna rana sjećanja«, te lijepa rana i žena, a svjetlost bolna, odnosno presvijetla bol, kaže: »Još posljednji put pišem ljepotu stvari. / Svijet se u smrti otvori kao blizina«. A u stihu: »Kada letim, padam – a kada padam, letim!«, kao i u mnogim drugim, paradoks je samo prividan. Danas je i više nego u vrijeme izlaska knjige zanimljivo ono što je rečeno u toj pjesmi o povijesti, koja na sveprisutnu svjetlost u njoj baca svoju tamnu sjenku. Jer se poviješću, odnosno učešćem u njoj članova svoje obitelji, Novak posobno bavio, kasnije, u drami Vojnici povijesti (Vojaki zgodovine, 1988) i knjizi pjesama MOM – Mala Osobna Mitologija (MOM – Mala Osebna Mitologija, 2007), koje, sadržinski, međusobno korespondiraju.
Knjiga je s razlogom naslovljena posljednjim sonetnim vijencem u njoj, Krunisanje, jer je on formalni vrh njegove poezije, a stupnjem oblikotvorne virtuoznosti i jedan od vrhova cjelokupne slovenske poezije. U njemu metrički i ritmički suvereno, melodično milozvučno varira neke od svojih opsesivnih tema. Bilo da govori o ljudima kao o bićima prasamoće, o šapatu dvojine, o bogastvu svijeta i raskoši koja boli, o riječi kao sestri pratišine i čovjekovoj pramajci,… Mada sve prožima i povezuje svijest o čovjekovoj prolaznosti, kratkovjekosti i smrtnosti ne zapada u pesimizam. Čak obratno. Jer slavi rođenje novog čovjeka. Za njega: »Dijete je praznik, rođenje iz praznine. / Dijete je kruna. Krunišem te, živote.« A takav odnos prema rođenju djeteta nas uvjerava da stih: »Malo je veliko.« nije paradoksalan, a takvo krunisanje života, da »samo čovjeku je dano zapjevati.«
U Vrtlaru tišine (Vrtnar tišine, 1990), uz prevod na engleski jezik i slike Vide Slivniker Belantič, izboru ranije objavljenih pjesama dodano je i nešto neobjavljenih, prevashodno kratkih (mladalačkih definicija), a sve, u tom kontekstu, ukazuju na srodnost i bliskost slikarstva i njegove poezije, posebno kratke, svojom slikovnošću, koloritom, iluminacijom i prozračnošću, karakterističnim za haiku.
Knjiga Stihija (1991), naslov koje na našem jeziku odjekuje i kao: stih i ja, kratka je antologija različitih pjesničkih oblika, kojoj je dodano više napomena nego što je uobičajeno uz knjigu pjesama, u kojima Novak, u Sloveniji nesumnjivo najbolji poznavalac verzifikacije, upoznaje čitatelja s poviješću oblika i teorijski ih pojašnjava. U njoj je nekoliko njegovih reprezentativnih pjesama iz ranije objavljenih knjiga, što će, uz brojne varijacije znanih nam njegovih opsesivnih tema postati i jedna od karakteristika strukturiranja i sljedećih njegovih knjiga, u kojima se koncentrični krugovi tema i motiva stalno šire i dopunjuju novim. U toj knjizi, u kojoj blješte izbrušeni dijamanata preuzetih oblika i onih koje je sam izmislio, pojavljuju se baladični tonova češče nego ranije, što i ne čudi jer su neke od pjesama pjesnikov odziv na početak rata u Sloveniji 1991 (velika balada Crte života s refrenom: »Ti hoćeš moju krv, a ne moje boli.« ) i rat u Hrvatskoj u to vrijeme (kraljevski spjev Svjedočenje s refrenom: »I ja sam kriv. Ja, nijemi, plašljivi svjedok.«, u kojoj kaže: »Da sada pišem pjesmu, kada bih radije vriskao. / Ali vrijeme zahtijeva pjesmu, a ne plač.«).
U maloj baladi po kojoj je knjiga naslovljena kaže: »Svijet je pred tim da nestane, / a ja čuvam oblike / da sudbina ne utihne.« i time postavlja pitanje smisla poezije u vrijeme u kojem se čuju masovni smrtni krici, ali ne odustaje od svog pjesničkog poslanstva, vjerujući da je pjesnik oko i uho svijeta, i u »prasjećanje oblika« urezuje ritam boli i krv, da ne budu, bar prebrzo, zaboravljeni. Šireći tematsko obzorje svoje poezije i unoseći u nju nove tonove, što je čini i višeznačnom, postaje »mag višeglasja«, kako sam, u jednoj od pjesama u toj knjizi, naziva vjetar, bratski mu savjetujući da, kako bi uhvatio ritam vremena, bude »tiha glazba stiha«. A upravo ta se oglašava iz njegovih čudesnih jezičkih glazbenih škrinjica različitih oblika, melodijom stihova kroteći ratnu stihiju.
Naslov knjige Majstor nesanice (Mojster nespečnosti, 1995) upućuje na njenu naglašenu dvodimenzionalnost. Jer, s jedne strane, ukazuje na visok stupanj artificijelnosti, kao konstante njegovog pjesništva, a, sa druge, na sve veču njenu prožetost egzistencijalnim i esencijalnim pitanjima, koja, znatno više nego ranije u njegovoj poeziji, otkrivaju sjenovitu stranu života. Čelna i završna pjesma, kojima se obraća čitatelju, odnosno iskazuje svoj način pjesničkog bajanja i svoje viđenje pjesničkog čina i poslanstva, koji su obrana pjesnika, ali i čovjeka uopće, dodatno uramljuju konzistentnu cjelinu knjige, sazdanu od brižljivo i uzorno izvedenih pojedinačnih pjesama, najčešće duboko proživljenog sadržaja. Uz to, ponavljanjem, ističu da je ona plod putovanja »tragom (odnosno pratragovima) svih pjesničkih oblika«. Taj trud majstorskog ispunjavanja strogih formalnih zahtjeva raznolikih pjesničkih oblika (svijeta i/ili srca), kako ih sam naziva, podrazumijeva pored velike umješnosti i mnogo uloženog vremena. Ali to je samo djelimičan razlog njegove stvaralačke nesanice. Jer je ona, čak večim dijelom, uzrokovana snaženjem svijesti o ljudskoj smrtnosti, pošto su pjesme pisane u vremenu prijevremenih, nasilnih i masovnih smrti. U pjesmi Bdijenje kaže: »Bdim nad dubokom bjelinom papira«…, »bdim nad bjeguncima iz rane svijeta«…, »bdim i bdim, jer sam majstor nesanice, / jedinog mog uloga vječnosti, // na smrt sam umoran, a sve će biti još gore«.
Pjesmama u kojima je potresen smrću najbližih, kao i onim u kojima iskreno suosjeća sa tragedijom onih koji su bili izloženi ovovremenom ratnom nasilju, u kojima duboko doživljava neizbježnu čovjekovu starost i umrljivost, Novak je dosegao najvišu razinu i umjetnosti riječi i zabrinutosti za čovjekovu sudbinu. Ne samo u svom, već veoma opsežnom opusu, nego i u suvremenoj slovenskoj poeziji uopće. Svojim novim pjesmama je još jednom dokazao toliko puta već pokazano oblikotvorno umijeće, ali koje se ne iscrpljuje u samosvrhovitom ovladavanju jezičkim materialom i traganjem za rimom svih rima, nego su oni popraćeni pjesničkom upitanošću o čovjekovoj biti i smislu života. I dalje je opčinjen magijom glazbe riječi i stvaralačkom igrom koja je produžetak djetinje igrivosti stvaranja svijeta i čovjeka. Ali zvuk njegove riječi sve češče biva krik. Jer: »Mi, ljudi, ubijamo, mi, ljudi, krivi smo pred svim živim.«, konstatira u pjesmi Zbogom. A u pjesmi Gradnja i razgradnja, na pitanje: »Šta je život?«, odgovara: »Fašizam prirode. / Svako biće ubija.« Tu pjesmu završava stihom: »Treba biti snažan. Ja ne mogu.« I ne mali broj pjesama u knjizi Majstor nesanice, u kojima »riječi su sve osojnije«, priznavanje je životnog umora i nemoći. Umora od rvanja s besmislom i unaprijed izgubljenom trkom s vremenom. I nemoći pred zlom u čovjeku i zlom svuda oko njega. Nemoći da se svijet, posijan smrtonosnim sjemenom, izmijeni. A pjesnik, i pored svojih težnji za ljepotom, dobrotom i slobodom, nije mjenjač svijeta. On se, pri suočovanju, stvarnom maču i maču sudbine može oduprijeti samo perom, odnosno riječju koja je jedina njegova igračka i njegovo jedino oružje. On je, kao vječno dijete u vrtu vječnog djetinjstva svijeta, njen vladar, ali i sužanj istodobno.
U pjesmi Izgnanstvo, ne bez razloga, kaže: »Samo sam u vlastitom grlu doma«, jer on je prevashodno pjesnik glasa, zvuka izgovorene riječi i njenog odjeka. Mnoge njegove pjesme upravo govore o glasu. U pjesmi naslovljenoj Glas kaže: »Moje pravo ja nije samo jedan glas, višeglasje je.« I to je, uz višeznačje, moguće najizrazitija odlika pjesničkih plodova njegovog majstorstva i nesanice. Nekadašnju dominirajuću himničnost njegovih pjesama smijenila je baladičnost. Kao što je nekadašnju obasjanost u njima smijenila zatamnjenost, tako da je njegova lirika, prije toga prepuna svjetla, postala tamnom. Kao što je snijeg, koji možemo izjednačavati s bjelinom čistog, neispisanog papira, u njoj postao siv, pa i krvav. Glazba koja otada dopire iz njegovih stihova ne uspavljuje, nego rasanjuje, jer je »eksplozija zvučne mase« u njoj postala ponajčešče krik. Krik sopstvenog bola i sućuti s ranom i bolom drugoga. Ali »trag (njegovih) riječi«, »pjev tijela, praglas iz dubina«, je »krhki, prhki, u vrijeme što kopni, glas«. I to spoznanje, kako prostorne, tako i vremenske ograničenosti oglašavanja, cvata i utonuća glasa, dodaje dodatan taman prizvuk baladičnom tonu njegovih pjesama i čini ga bezdomcem, kao što je to onaj koji je uistinu ostao bez krova nad glavom. Usprkos tome, zvučanje njegovih riječi, za koje je, kako kaže u pjesmi Mojim učiteljima, zaslužan Verlaine, nastavlja dešifrirati tišinu. Ono je, kao kod Mallarméa, koji mu je od učitelja najviše dao, spoj zvuka i smisla. Ali za razliku od znatnog dijela depersonalizirane moderne lirike u Novakovoj poeziji je sve izrazitije prisutna njegova personalnost. Personalnost senzibilnog i camusovski pobunjenog čovjeka, koji sizifovski ustrajava i kada se svaki čin, bio on pjesnički ili ljudski, pokazuje apsurdnim. Ustrajava i u svom artizmu i u svom humanizmu, što je, u njegovom slučaju, jedno te isto. Jer nas knjigom Majstor nesanice uvjerava da je njegov artizam egzistencijalizam one vrste koji se jednači s humanizmom. I to one vrste humanizma, koji je, kao istinski europski intelektualac, baštinio iz Stare Grčke, neosporne kolijevke europske kulture, ostavši za nju čvrsto vezan, ne samo čestim oslonom na starogrčke mitove, odnosno njima inspiriran.
U toj knjizi to ponajbolje potvrđuje pjesma Kasandra, o istoimenoj, po grčkoj mitologiji najljepšoj kćerki trojanskog kralja Prijama, koju je Apolon, zatekavši je usnulu u Ateninom hramu i očaran ljepotom ne više djevojčice, a ne još djevojke, kada je odbila udovoljiti njegovoj požudi, kaznio tako da govori proročki ono što će se uistinu dogoditi, a da joj nitko ne vjeruje. Zato nitko nije vjerovao njenim riječima kada je nagovještavala tragičnu sudbinu, odnosno pad i uništenje Troje. Naravno, nije slučajno, da je tu pjesmu napisao u vrijeme kada je opsada Sarajeva potvrdila da se historija, posebno nasilja ponavlja i time aktualizirao starogrčki mit, potvrdjujući njegovu svevremenost. Kao ni to da je, potom, napisao i tragediju s naslovom Kasandra i to u stihovima, u kojoj se prepliću i prožimaju njegovo pjesničko i dramsko umijeće. A višeslojnom njenom strukturom, sazdanom od svijeta bogova, svijeta lutaka i svijeta ljudi, dodatno naglašava aktualnost egzistencijalne i moralne strane sudbine naslovnog lika, kojim se nisu pozabavili ni najznačajniji starogrčki, kao ni slovenski dramatičari. (Sofoklovu Antigonu su u dramama sa istim naslovom, ali u skladu sa duhom svog vremena autorsko interpretirali Dominik Smole 1961. godine i Dušan Jovanović 1993., a Euripidovu Medeju je u istoimenoj drami obradio Dane Zajc 1988. godine.)
Novak aktualizira mit ne osuvremenjavanjem njegove mizanscene i kostimografije, nego njegove sadržine, odnosno suštine, koja je prepoznatljiva i u odsustvu znane ikonografije suvremenog vremena zla i smrti. U kojem su, kao i u mitu, ljudi lutke u rukama bogova (u doslovnom i prenesenom značenju riječi), a zajedno s bogovima u rukama sudbine. Ne biti ravnodušan, posebno prema zloj sudbini, patnji i smrti drugog izraz je osjećajnosti i ljudskosti, koje Novak ispoljava ne samo u svojoj književnosti, nego i u svakodnevnom životnom angažiranju, suosjećajući sa svakom žrtvom i stajući u njenu obranu.
Antropolog Claude Lévi-Strauss je bio u pravu kada je rekao, da je »mit vrsta esencijalnog govora«, kao i oni za koje je taj govor imao ne samo estetsko, nego i etičko značenje. Tako ga razumije i Novak, koji je suglasan s onima koji su tvrdili da glavni lik starogrčke tragedije ne odvaja svoju etičku sudbinu od egzistencijalne u životu koji je neprestani boj Zla i Dobra. Mada je za neke književna vrijednost između ili čak s onu stranu tih suprotnosti, njemu je bliže Kierkegaardovo mišljenje da je »jedino bezuvjetno ‘ili-ili’, koje postoji, izbor između dobra i zla«, koji određuje mjeru čovječnosti. To dokazuje velik broj njegovih pjesama, kao i njegove drame, u kojima je, kao i u Kasandri dosegao zavidnu ravnotežu estetskog i etičkog.
Grčkim tragedijama je zajednička karakteristika da izviru iz mita i čuvaju ga visokim stupnjem umjetničke artikulacije. Dakle, pjesničkim jezikom. Upravo takvim kakav je karakterističan za Novakovu cjelokupno djelo. U njegovoj poeziji, kao i u tragediji Kasandra, koju možemo uvrstiti u nju, nerazlučivo je lijepo zvučanje od značenja riječi, kojim brani dobro i za njega se zalaže.
Novak vješto izgrađenom strukturom cjeline tragedije gotovo do konca čvrsto povezuje u njoj upjesmljenu prolaznost života ali kada se njegovo rasulo stupnjuje te približava i Kasandrina smrt strogi vezani stih zamjenjuje slobodni.
U naše vrijeme, u kojem je politika postala našom sudbinom, upravo se vrijeme iskazuje kao bog nad svim bogovima. Ili kako Kasandra Novakovim riječima kaže: »..naše vrijeme, to vrijeme koje jedino vlada, koje je jedini bog!…« A samo ga ljubav čini ljudskim.
Novakova Kasandra, koja nastoji »prekinuti vječni krug nasilja«, podstiče nas na razmišljanje o Zlu i Dobru nekada i sada, u vrijeme koje je slično onom za koje znamo iz mitova. U kojem su na tlu naše nekadašnje zajedničke države, poput Troje opkoljavani i uništavani mnogi gradovi. Vukovar, Sarajevo, Dubrovnik… Ubijana djeca, žene, starci… Mnoge žene silovane. Te, nažalost, mnogi, kao Kasandra, spoznali, »da je u našem svijetu žrtva uvijek kriva« … Ali i da ljubav, koja jedina, bar kratkotrajno, osmišljava život, koji upravo zlo čini besmislenim, čak i takvo vrijeme čini ljudskim. Georges Bataille je u knjizi Književnost i zlo napisao da je »samo na tragičan način moguće spoznati čaroliju života«, a Novak nas svojom tragedijom Kasnadra, kao i mnogim svojim pjesmama u to uvjerava. Kao i u to da su piscu, kao i Kasandri, kroz čija usta i sam progovara, ostale još samo riječi: »Ipak, imam samo njih, riječi / tihe i nepouzdane, ćudljive susjede / kozmičke tajne, / da kažem tu ranu, / koja me smrtno muči.« I jako bolnu izriče je potresnom ljepotom riječi.
U knjizi Alba (1999) prepliću se i prožimaju Novakova stara, već dobro znana ljubav prema pjesničkim oblicima i nova sadržina – tjelesna, strasna muško-ženska ljubav. Ako je, naravno, kada se radi o poeziji, izuzev uvjetno, uopće moguće razdvajati oblik od sadržine. Pjesme u toj knjizi su nesumnjivo plod velikog verzifikatorskog majstorstva, što ga je on, kao dobar poznavalac različitih pjesničkih oblika, posebno onih značajnih za zapadnoeuropsku poeziju, koje smatramo klasičnim, već i ranije dosegao, i životnih iskustava. Ne rijetko sudbinskih. Prije svega se tu radi o osobnim ljubavnim doživljajima i osjećanjima suvremenog čovjeka od krvi i mesa, koje je pjesnik jezički utjelovio u strogim oblicima trubadurskog pjesništva, a najčešće u sonetnom obliku, te njegovim različitim modifikacijama i inovacijama. Unutar tih pjesama, koje, s jedne strane prizivaju duh trubadurske poezije i njene oblike unose u slovensku poeziju, a, s druge, zrcale u njih udahnut duh našega vremena, damara uznemireno srce neskrivenog zaljubljenika, koje raskriva njegov uistinu veoma uzbudljiv fizički i duhovni život. Za razliku od nekih njegovih knjiga prije Albe, kao što su, recimo, Stihija i Majstor nesanice, u kojima su prije svega artikulirana događanja oko pjesnika i svih nas, koja su se zrcalila i odjekivala u njemu, potom, dakako i u njegovoj poeziji, obilježena surovim ratom i svakovrsnim nasiljem, što na čitatelja snažno djeluju, prije svega, pjesnikovim dubokim suosjećanjem sa tragedijom drugog čovjeka, u novijim pjesmama radi se o obratnom zrcaljenju, odnosno o jezičkoj kristalizaciji događanja u vlastitoj unutranjosti poslije snažnih naleta, udara ljubavi, koja se, kao svaka ljubav, dogodi neočekivano. O posebnom i erotičnom odnosu prema drugom, koji je, tako u životu, kao i cjelokupnoj ljubavnoj lirici, bilo kada i bilo gdje da je napisana, nešto najintimnije, istodobno svim zaljubljenicima i ljubavnicima, odnosno onima koji se vole, zajedničko. Mada je to javno razgolićavanje intime kod Novaka možda katkada suviše, odnosno naglašeno neposredno (čega se ni sam ne klonim u svojoj ljubavnoj poeziji), mnoge nas skladne i potresne pjesme u knjizi uvjeravaju da je život zaljubljenika, odnosno ljubavnika, lijepo i, istodobno, dramatično. I u tome nema ničega paradoksalnog, jer upravo ljubav, svojom snagom i čarolijom, nadvladava mnoge životne paradokse, pitijskim odgovorima na brojna pitanja, poslije kojih ljubav ostaje još veća, odnosno najveća tajna svijeta i čovjekovog života.
Knjiga je, kao što Novak pojašnjava u napomeni, naslovljena staroprovansalskom riječju za zoru, svitanje, koja je, istodobno, ime trubadurske lirske vrste pjesama zornica, jutranjica i upjesmljuje jutarnje opraštanje ljubavnika. Poznavatelji kažu da je alba jedan od najljepših pjesničkih oblika, koji su trubaduri naslijedili od narodne poezije i neki od njih su upravo u tom obliku, kojem su, naravno, utisnuli vlastiti pečat, ostvarili više antologijskih pjesama trubadurskog pjesništva. Isto važi i za Borisa A. Novaka, koji je upravo u pjesmama, kao što su, na primjer, Alba, napisana u obliku soneta i Zora, napisana u obliku albe, i još mnoge druge, njima slične, mada su napisane u drugim oblicima, nedvojbeno obogatio slovensku ljubavnu liriku. I ne samo suvremenu. Poznato je, i čini mi se da to ovoga puta nije potrebno naglašavati, da je slovenska poezije uopće prije svega obilježena upravo ljubavnom lirikom, kojoj su veoma visoku i teško, ne samo premašivu, nego i dosegljivu, umjetničku mjeru postavile pjesme Franceta Prešerna.
U toj knjizi se, s jedne strane, radi o revitaliziranju i osuvremenjavanju trubadurske lirike, s druge, o, od pjesama-fragmenata, sačinjenom mozaiku, sasvim osobenom i posebnom ljubavnom romanu u stihovima.
Zora, u trubadurskoj lirici, donosi razdvajanje ljubavnika za kraće ili duže vrijeme. A nastavit će se ljubav iz daljine, koja, također, ima svoju ljepotu i draž, mada ju je teško živjeti. Prije svega zato što ljubavna žudnja promijeni osjećanje ljubavnika za vrijeme i prostor. Posebno onda, kada se, kao u knjizi Alba, radi o pjesniku-ljubavniku, čija izabranica je iz drugog kraja svijeta, što prouzrokuje probleme ne samo svakovrsnih granica i ostvarenja vruće želje za češćim sretanjima i kontaktima, nego i različitih jezika, o kojima je posebno riječ u pjesmi Naš jezik. Ali, usprkos tome što jezik, koji nije ni njen, ni njegov, postaje »zbrka jezika«, omogućava najprisniju komunikaciju jezik dodira i milovanja, koji se razrasta u »babilonsku kulu poljubaca«.
Po mnogo čemu je ljubavna veza, koju Novak tog puta upjesmljuje sasvim otkritim pjesničkim govorom, raskrivajući čitatelju najveće tajne duše i tijela, pored mnogih razlika, i trubadurskoj slična. U to nas uvjerava u pjesmama na poseban način prisutan, za trubadure karakterističan kult Dame. Ali kod Novaka se ne radi o platonskoj ljubavi ili, kako to pokazuju neke trubadurske pjesme, čak za opis ljepote i slavljenje vrlina Dame, koju nikada nisu vidjeli. Kult Dame nije samo prisutan u ciklusu Dama s jednorogom, u kojem jezički oživljava prizore sa srednjovjekovnih tapiserija, posebno one, koja je, s razlogom, na koricama knjige. U pjesmama, iz kojih je ciklus sastavljen: Vid, Sluh, Okus, Dodir i A mon seul Desir, kao što kažu njihovi naslovi, govori o čulnoj strani ljubavi. O čulima koja ljubav treba i s kojima je čovjek istodobno prepoznaje. Posebno onda, kada se radi o ljubavi i njenoj tajni, »koja se«, kao što kaže pjesnik, »otvori samo čistoj duši / i pokreće zvijezde i cijeli svemir«, parafrazirajući Dantea, kao što je, čini mi se, i Dante parafrazirao stihove starorimskog pjesnika Anicija Boetia, koji, u Pjesmi o svemirskoj ljubavi, govori o ljubavi kao vladarki neba, u kojoj su objedinjene sve snage koje pokreću svemir.
Ciklus Dama s jednorogom je, po prirodi svog sadržaja, drugačiji od večine pjesama u knjizi, istodobno, na neki način središnji, jer slika dame s jednorogom ga »dirljivo sjeti« na nju, inače u knjizi sveprisutnu, čija mu »ženskost, koja klija u raskoš« mnogo znači i čija elegancija »djeluje čulno, erotično, omamljujuće…«. Magnetizam privlačnosti i zova za sjedinjenjem raskrivaju, tako opisi njene odjeće, usnica, glasa, očiju, kose, bokova, tijela, srca, duše i drugog, kao i njihovi zajednički obredi, šetnje, razgovori, doručci, fotografije s cvijećem ili s ratom u pozadini i slično, koji se iz impresija svijetlih boja često pretvore u ekspresije tamnih boja. Posebno pjesma Tvoja duša, koju završava stihom: »Tvoja duša / je sve tvoje biće. Tvoja duša / je duša moje duše.« Vrhunac dostiže u pjesmama Tvoja bol i Moja bol, jer na njihovu, kao na svaku istinski »čudesnu ljubav«, pada sjena sudbine Orfeja i Euridike. Upravo ta sjena, koja njegovim pjesmama, u kojima nije moguće opaziti nikakve ironične ili autoironične distance, prisutne u znatnom dijelu suvremene poezije, daje aureolu svojevrsnog patosa, uzvišenosti, a ne patetike i istodobnu uravnotežuje upotrebu nekih klišeja, koje, kao ni mnogi autori ljubavnih pjesama, nije mogao, a ni htio izbjeći.
U pjesničkoj zbirci Odjek (Odmev, 2000) Novak se, prije svega, bavi fenomenom odjeka. Kako sadržajno, tako i formalno, jer mu majstorski uspijeva pjesnički dočarati odjek, koji razumijeva ne samo kao ono što se, jednako ili promijenjeno, vrati poslije oglašavanja bilo kojeg zvuka. Naime, ovoga puta odjek za njega nije samo akustični fenomen, koji je uspješno upjesmio u više pjesama, ne samo onim na početku i kraju knjige, s naslovima Jedno i Mijena ili u čudesnom sonetu s odjekom Narcis i Eho, koji je prvi put objavio u knjizi Oblici svijeta (1991) i koji je načinjen »vrhunskom virtuoznošću«, kao što je rekao Taras Kermauner, koji ga je uvrstio »među najljepše slovenske pjesme«. Nešto je, posebno egzistencijalno, a i umjetnički obuhvatnije i dublje, što doseže, ako ne i premašuje njegovu dosadašnju poetiku, koju je sām najbolje sažeo u geslu: »neka zvuk pjesme znači i značenje zvuči«. Jer ovoga puta glazba njegovih riječi spaja visoku pjesničku artificijelnost s potresnim, vlastitim, duboko proživljenim životnim iskustvima.
Mada su u toj knjizi mnoge pjesme zreli plodovi njegovog i ranije bezbroj puta dokazanog neospornog majstorstva, te su poslastice za one koji se bave proučavanjem morfologije pjesništva, mene, koji ne smećem s uma da su sadržaj i forma pjesme nerazdvojivi, iz više razloga, ovoga puta, prije svega zanima druga, sadržajna strana njegovih pjesama. Prvo, zato, jer mi se čini, da će ta knjiga konačno uvjeriti, ako ih još nisu u proteklih deset godina objavljene njegove knjige, i one posljednje kojima se čini njegova vještina pisanja pjesama, koju je Kermauner uspoređivao s Prešernovom, versifikatorski suviše geometrično-matematična, klasicistična i larpurlartistična te bez neposrednog kontakta sa stvarnim životom. Drugo, zato, što, kao čitatelj, pratim njegov pjesnički put od prve zbirke sve do danas i u njegovim pjesmama sam i onda, kada su bile igra riječi, odnosno pjesmotvoračko iskušavanje mogućnosti jezika, uočio da se, zapravo, neprestano bavi suštinom čovjekovog života i svijeta uopće. I treće, mada ne na koncu, zato što s Novakom prijateljujem tridesetak godina i iz neposredne blizine dobro znam da ga je moguće uvrstiti među pjesnike koji, kao što i sam nastojim, pišu kao što žive i žive kao što pišu. Da kod njega, u pisanju, kao i u životu, estetika i etika idu pod ruku. Da je njegova po-etika obilježena tako stvaralačkom opsjednutošću pjesničkim oblicima, kao i jednako strasnim angažiranjem čovjeka, koji živi unutar, a ne izvan društva i zanima ga samo vlastiti život, nego i život drugog čovjeka. Da s jednakom osjetljivošću doživljava vlastitu i bol drugog, što najbolje dokazuju zbirke Stihija i Majstor nesanice. Mada je mnogo naučio upravo od pjesnika koji su stvarali tako zvanu čistu liriku i koje je prevodio, pjesme u toj njegovoj knjizi, kao i mnoge druge prije toga, potvrđuju da njegova poezija, usprkos svojoj izbrušenosti i ljepoti, nije nastala u kuli od slonovače, nego da crpi građu iz svakodnevnog života. Naime, da se je njegova ljubav prema jeziku oplođivala njegovom ljubavlju prema životu, njegovom žudnjom za slobodom, njegovim osjećanjima pravednosti i suosjećanja s drugim ljudima, zagovaranjem dobra, a protivljenju i suprotstavljanju svakom zlu, nasilju i nepravdi. Usporedo s njegovim stvaralačkim bojem za što savršeniju artikulaciju pjesme tekle su njegove borbe za demokratizaciju Slovenije, njegove osude onih koji su u nekadašnjoj zajedničkoj državi huškali na rat, potpirili ga i raspirili, njegovog dubokog suosjećanja sa svima ratom pogođenim, njegov višegodišnji angažman unutar Međunarodnog PEN-a u skupljanju i dostavljanju novčane pomoći ugroženim piscima u opkoljenom Sarajevu, kao kasnije, za priznanje prava Slovenije kao domicilne zemlje lipicanera i slično. Pomenuto, i mnogo šta drugo, na šta se, odazivao i u šta se uključivao, u Sloveniji i izvan nje, zahtijevalo je mnogo vremena i energije. Zato ne iznenađuje, da je u knjizi Odjeci upjesmio i tu vrstu svojih iskustava. Na isto tako formalno suveren i uzoran način kao ostala svoja životna iskustva, bilo da se ona odnose na njegovu daleku ili blisku osobnu historiju. Kao u pjesmama koje govore o djetinjstvu, obitelji, majci, umrlom ocu i baki, te vlastitoj djeci ili su, tako ili drugačije, posvećene prijateljima iz djetinjstva ili kolegama piscima.
U tim Novakovim pjesmama je sjećanje svojevrstan odjek onoga što je nekada sam doživio, vidio ili osjetio i istodobno je vraćanje u vrijeme, koje je tada, kada se našao na polovici životnog puta, manje ili više daleko iza njega. Ono, čega se počesto iznenađujuće detaljno sjeća od djetinjstva do tadašnjih dana, govori o sve većoj udaljenosti od idilične atmosfere u beogradskoj rodnoj kući i vrtu oko nje i od svih onih za koje je bio snažno vezan. Na sve to, kao na izgubljeni raj – izvan kojeg se osjećao strancem – koji je, kao sve u čovjekovom životu, prolazan, dodatno bacaju tamnu sjenu pakleni događaji u bližoj i daljoj okolini. Posebno u krajevima za koja je bio i ostao intimno jako snažno vezan. Sjena krvavog rata u nekadašnjoj zajedničkoj državi, koja je najviše doprinijela tome da se je Novakovo pjesništvo, iz prije svega himničnog, već početkom devedesetih godina, prošlog stoljeća (i tisućljeća), pretvorilo u elegično i baladično. S pjesmama u toj knjizi i u nostalgično, jer je odjek u njima »viseći most sjećanja«, koji je »raspet između sada i ništa«. Most koji pokušava povezati sadašnjost s prošlošću. Pod kojim teče rijeka vremena, koja prijeteće raste i nezaustavljivo razmiče njihove obale. Koji zaborav neprestano neumoljivo podriva i ruši, a sjećanje, mada je to uzalud, pokušava uvijek iznova izgraditi. A radi se o odjeku sjećanja, koje, kao i svaki odjek, istodobno jeste i nije ono što se nekada uistinu dogodilo.
Novakova zbirka Odjek je, s jedne strane, registar mnogo čega što je naplavilo njegovo sjećanje. Onoga što, po njegovom orfejskom okretanju unatrag, od same samcate ljubavi, nije iščezlo i nije ga sasvim prekrila neprozirna magla zaborava. A, s druge, knjiga oproštaja putnika kroz vrijeme od svega, tako zapamćenog, kao i zaboravljenog. Ili, kao što sam kaže: »Oproštaj je nijema kolijevka tog pjeva«.
Knjiga Žarenje (2003), i da na to sam autor nije u njoj upozorio, prepoznatljivo je nastavak knjige Alba, njena dopuna ljubavnim pjesmama o istom ljubavnom odnosu, neobičnom, čak i više nego što su neobične i međusobno različite sve ljubavi, ali s nešto drugačijom dominirajućom intonacijom, jer, pored ljepote ljubavnih obreda i srećnih trenutaka povremenih srećanja zaljubljenih, koji žive udaljeni jedno od drugog, najčešće akcentiraju neizbježnu tugu kratkotrajnosti sastanaka, rastanaka i studeni samoće u međuvremenu, koja je, ljubavnim vremenom mjereno, i kada je kratka, beskonačno duga i teško podnošljiva. Mjesto susreta je za njih centar svijeta, a svaki zajednički trenutak, između jučerašnje bolne žudnje i još bolnije neizvjesnosti šta će se dogoditi sutra, trenutak vječnost. Njihov život je, usprkos kratkotrajnih susreta, »čisto žarenje« i u njemu sve, čak svakodnevno, kao što je kuhanje i slično, erotično, a sjenči ga svijest o kratkotrajnosti i prolaznosti svih i svega. Pjesnikovim riječima rečeno: »ljubim te – i gubim«, odnosno »ništa neće ostati, ni prsten pod pepelom«. U pjesmi Naša jedina kuća kaže da je njihova postelja, »jedino prebivalište« i »toplo skrivalište«, dovoljno za ljubav i smrt, a premalo za život, u kojem se izmjenjuju nježnosti i ranjavanja, tako međusobna, namjerna ili ne, kao što su to i ona drugih, zbog čega su ljubavnici prinuđeni bježati od svijeta. Neke od tih pjesama upravo govore o nerazumijevanju i zavisti u ljubavi srećnima, jer u današnjem svijetu je, nažalost, više mržnje nego ljubavi. A većina potvrđuje da je ljubav jedina stvarna domovina, čak i za pjesnika koji je vjerovao, da mu je to jezik. Pjesniku i izabranici njegovog srca, također posvećenoj umjetnosti riječi, mada na drugom jeziku, ne preostaje drugo do živjeti u »gnijezdu od riječi« i sporazumijevati se na jeziku usana. Zato ne čudi da pjesnik, u pjesmi Trubadurima, kaže: »Vi ste izumili ljubav: njeno lice, u svim mijenama, čuva žar, sladak od boli.«
Na koncu knjige, iza pjesme Zemljovid prisutnosti, u kojoj stih: »A ti si vječno ista, vječno druga«, ukazuje da su u Novakovoj poeziji i drugi i ljubavni odnos viđeni višestrano, višedimenzionalno i dinamično, raskrivajući kako svoju prisojnu, tako i osojnu stranu, uzlete i padove, vjerovanja i sumnje,…, nalazi se pjesma Zemljovid odsutnosti u kojoj je to, uz mnogo drugoga, pjesnički artikulirano na način koji zavređuje posebnu pažnju. Naime, ta pjesma je corona, svojevrsan krunski vijenac soneta, drugačiji od sonetnog, spleten od osam soneta i zaključen devetom pjesmom od dva katrena, koju čine prvi stihovi soneta koji joj prethode. I u toj knjizi su upotrijebljeni različiti pjesnički oblici, a taj završni spjev, u obliku corone, prvi put je utjelotvoren na slovenskom jeziku. Novak je posljednjoj pjesmi dodao akrostih Mojoj Dami, što je još jedan njegov poklon i priznanje trubadurima, mada ljubav o kojoj sam piše nije samo duhovna. (Pri tom se treba sjetiti, na što i Novak podsjeća u napomenama uz knjigu, da je Prešeren, čije je stihove uzeo za naslov završnice corone, upravo uvođenjem akrostiha obogatio sonetni vijenac i učinio ga još složenijim pjesničkim oblikom.) A i višeslojni i višeznačni sadržaj tog spjeva, koji sam ima za zaruku, a svoj glas u njemu za prsten, širi obzorja posebno slovenske ljubavne poezije. I, dakako, ne samo ljubavne, jer stihovi poput: »Riječ dotakne srce, ne mač.«, ukazuju na moč poezije uopće, čak i u vremenu koje joj nije naklonjeno, kao ni ljubavi. Ljubav, pak, koju Novak upjesmljuje, koja čini da je i otsutnost prisutna, te da grije »u osami sjećanja«, da bi ostala čista, mora biti i ostati s onu stranu umazanog svijeta. Igra je. Životno vesela i, istodobno, smrtno opasna. Božanska. Bog sam. A po njemu, jezik izvire iz tišine zagrljaja. Jezik ljubavne poezije nesumnjivo, u šta nas uvjeravaju i njegove pjesme u ovoj knjizi, kao i one u knjigama koje su joj prethodile i koje su slijedile poslije nje.
Obredi rastajanja (Obredi slovesa, 2005) višedjelna je i višeslojna knjiga u koju uvode lijepe i, istodobno, potresne pjesme pjesnikovog opraštanja, rastajanja s majkom na samrti. Ta rastajanja bude brojne njegove uspomene, posebno iz vremena djetinjstva te su, uz majčino opraštanje od života, ujedno, i njegova opraštanja od nekadašnjeg, odnosno dotadašnjeg sebe. Taj ciklus naslovljen je po pjesmi Prva ženska, u kojoj opisuje majčinu ljepotu, žar, ženstvenost, očarljivost… o čemu svjedoče, kako njene fotografije, tako i njegova zapamćenja iz mladosti, koja vanjskoj ljepoti dodaju unutarnju, lijepu dušu, dobro srce i mnogo šta drugo, što je spoznao iz najneposrednije blizine, naslijedio od nje i/ili nosio sobom kao najdragocjeniji dar, za koji joj je ostao zahvalan. I te pjesme, u kojima, dok gasne i muti majčino sjećanje, budi se i bistri njegovo. I time je, jer smo svi zbir naših uspomena, dodao mnoge značajne crte na svom autoportretu. Tako i riječima da su njegova dva brata, glazbenika, naslijedila njen istančani glazbeni sluh, a da kod njega »duh glazbe zvuči kroz jezik«, što njegova poezija uvjerljivo potvrđuje.
Krug strukture te knjige zatvara ciklusom naslovljenim Ars poetica. U njemu su, pored pjesme Moj dvojnik, u kojoj je dvojnik pjesnik u njemu ili, kako ga on naziva, »moj intimni stranac«, kojeg bi htio, a što znači sebe, »bolje upoznati« i pjesme Pjesniku, koji sam bio, jer smatra da je uistinu bio pjesnik, kada je bio dijete i nije imao potrebe dokazivati se riječima, hvalospjevi švrljanju, odnosno radoznaloj i sveznajućoj praigri, mucanju, u kojoj kaže da, usprkos tome što je majstor klasičnih oblika i profesor stiha, teško piše, jer je pjesnik uvijek početnik, čekanju, uvjeren da je »umjetnost dar čekanja« i nespretnosti. Tim pjesmama demistificira i sebe pjesnika i svoje pjesništvo, što je, bar dijelom, posljedica suočavanja s smrću najbližih, oca i majke, koja, kao i svaka smrt, podstiče na preispitivanje životnih vrijednosti i, među brojnim lažnim i prividnim, raspoznavanje pravih, istodobno, pjesmama i u toj knjizi majstorski upjesmljuje mnoge značajne teme. U knjizi su, pored pomenutih, i hvalospjevi svakodnevici, koju završava stihom: »Hvali svakodnevicu: svaki dan, svaki čudesni dan!«, daljini, među buketićem lijepih pjesmama u kojima, ne da bi ih nazivao hvalospjevima slavi ljubavnu blizinu, u kojoj kaže: »Nijedan naš dan nije svagdanji. Svaki je praznik.« i, među pjesmama poputbinama, izgubljenosti, u kojoj kaže: »Svijet nije tvoj dom«, prevashodno zato što »ona koju ljubiš, nikada ti neće biti do kraja poznata«. A mada je veliki broj pjesama himničan, kao, recimo, pjesma Početak, u kojoj kaže, da »sa svakim djetetom zablješti prapočetak ljudskih stvari«, naglašavajući to i više puta ponovljenim refrenom: »Sa svakim djetetom kozmos se ponovno rodi«, kao i stihom »Umjetnost ljubavi počinje spoznavanjem nježnosti«, ne mali je broj upravo intoniran obezdomljenošću i ahasverstvom, svojevrsnim izgnanstvom, lutalaštvom i posvud osjećanjem tuđinstva, jer se, u suvremenom svijetu, prepunom nasilja i svakojake neopravde ruše temelji doma mnogih s neizvjesnom sudbinom kojih duboko suosjeća. Što je najbolje vidljivo iz pjesme s posvetom Za Sarajevo, 1992-95. i pjesme Izbrisani, koje su pjesnički odjek njegovog dugogodišnjeg društvenog angažmana, kako pri pružanju pomoći stradalnicima u posljednjem ratu na tlu nekadašnje Jugoslavije, posebno u i iz BiH, te ponajviše kolegama piscima u opkoljenom Sarajevu, tako i obespravljenim u osamostaljenoj Sloveniji.
Dosad posljednja knjiga pjesama Borisa A. Novaka MOM: Mala Osebna Mitologija (MOM: Mala Osobna Mitologija, 2007) još je jedan njegov značajan tematski, koji sadržajnim novinama obogaćuje njegov opus, a istodobno nas dodatno uvjerava u njegovu po-etičku dosljednost. Za razliku od ranije ukazane zanimljive povezanosti pjesme o Kasandri i, kasnije, napisane drame o njoj, u ovom slučaju je obratno. Motivi iz drame Vojnici povijesti (Vojaki zgodovine, 1988), s podnaslovom dramska kronika 1918–1948, koji ukazuje na njen vremenski obuhvat, od konca prvog do konca drugog svjetskog rata, koji se, kao nijedan rat nije okončao njegovim zvanično proglašenim završetkom, nego i dalje traje, na druge načine, bilo odkrito ili skrito, te pušta više ili manje vidljive tragove, kako u pojedincima, tako i u obiteljima. A u njegovoj dramskoj kronici je upravo riječ o prokletstvu rata, o ratnim, poratnim i medjuratnim dramama i tragedijama članova obitelji Gruden, bilo da su svojevoljno ili ne vojnici povijesti.
Drama govori o povijesnom periodu u kojem je bilo više ratova i u kojem su se često mijenjali vlastodršci, a mnogi njihovi podanici, posebno oni kojima je uspjelo živjeti duže, morali se zaklinjati na vjernost brojnim, različitim vlastima i njihovim režimima ili im se oduprijeti. Večina Grudenovih je buntovnog duha i stupa u borbu za slobodnije, pravednije i bolje ljudsko društvo. I u njoj spoznaju da je svaka politika kurva. Da vlastodršci, posredstvom svog represivnog aparata, ne biraju sredstva u »zaštiti države«, kako se često naziva zaštita njihovih vlastitih interesa. Da, ne rijetko, kada i dodje do promjene vlasti, ta ruši stare, a diže nove spomenike. Sebi. Kao što to, gotovo bez izuzetka, čini svaka nova vlast. A »interes vlasti je uvijek viši od interesa pojedinačnih boraca, ma kako oni bili vjerni«, kaže Novak u drami u kojoj se prevashodno bavi tragičnim sudbinama pojedinca, što literaturu i razlikuje, a i čini trajnijom od povijesti koja uglavnom govori o ratovima i vlastodršcima, a pisana je po mjeri (trenutnih) pobjednika, te zato često i mijenjana. To je drama o pojedincima koji misle vlastitom glavom, a nisu samo vjernici-poslušnici ideje, koji pokušavaju promijeniti svijet, odnosno život ljudi na bolje. Koji su bili ne rijetko žrtve ne samo manjih ili većih nesporazuma s nadređenima, nego i zavisti, sumnji, potkazivanja i lažnog optuživanja suboraca, što se je znalo okončati svakojakim kažnjavanjem, pa i likvidacijama. A kada su ih te i mimoišle živjeli su s spoznanjem da je »željezni zakon povijesti: vlastordšci se mijenjaju, vlast ostaje«. A oni među njima koji su se u vrijeme Hitlera i Staljina, u sukobu komunizma s fašizmom, opredijelili za komunizam, na vlastitoj koži su iskusili da je »revolucija krvava stvar« i da »svaka revolucija proždire vlastitu djecu«. Zato je i put nekih od njih, koji su u drugom svjetskom ratu bili u partizanima, bio »put stalnih uspona i padova«.
Knjiga pjesama MOM: Moja Osobna Mitologija, koju je objavio dvadesetak godina poslije te drame, raskriva da su Grudenovi zapravo Novakovi, s dijelom ili sasvim promijenjenim imenima.
Sliku »barbarstva Balkana«, poslije te drame, a prije pjesničkog kristaliziranja brojnih motiva iz nje u knjizi osobne mitologije, upotpunjuju jednako potresne i majstorski napisane njegove pjesme o posljednjem (?!) ratu na prostorima nekadašnje Jugoslavije.
U knjizi MOM, pjesničkom odjeku drame, čak plastičnije nego u njoj, oživljeni su mnogi zanimljivi likovi iz obiteljskih albuma (ne samo otac i majka, o kojima je i prije toga napisao mnogo pjesama, nego i njihovi roditelji, njihova braća i sestre te drugi bliži i dalji članovi obitelji, do vlastite djece, sina i kćerke, koji je produžavaju), vrijeme u kojem su živjeli, puno velikih izazova, mnogih zamki i krajnje neizvjesnosti te njihove, često dramatične, pa i tragične sudbine.
U drami se, u jednom razgovoru o glazbi, pominje starogrčki mit o glazbi svemirske harmonije, koji daje dodatnu težinu tragediji jednog od njenih aktera. Mada graniči s nevjerojatnim, to je zapravo istinita životna priča o stricu Leu, koji se drami pojavljuje s imenom Maks, pijanistu i komponistu, kojega je gestapo na početku rata dva mjeseca mučio, električnim iglama pod nokte, »peglajući« mu meso, a posle egzekucije su ga kremirali, da bi sakrili tragove mučenja … Tragičnom ironijom sudbine bomba, koja je na koncu rata pala na kuću u Ljubljani, pogodila je klavir i uništila sve njegove partiture, čitav njegov kompozitorski opus, koji se tamo krio. Od čitavog života i djela Lea Novaka ostao je samo pepeo. Kontrapunkt disharmoniji povijesti, koja je zapravo povijest nasilja i razaranja, su nastojanja umjetnika, tako pjesnika, kao i glazbenika, da se toj disharmoniji suprotstave harmoničnošču umjetničkog djela. Boris A. Novak je jedan od uzornih primjera, medju pjesnicima, harmoniziranja tako disharmonije prošlosti, kao i sadašnjosti. A koju je teško zamisliti bez etike na kojoj temelji, tako naša čovječnost, kao i naš ljudski svijet ili, kako je u drami rečeno: »nema ljudskog svijeta bez morala«. Novak je i sam od onih, nažalost rijetkih, koji, tako u svom stvaralaštvu, kao i u svakodnevnom životu, ustrajavaju u vjerovanju da se najuspješnije odupiremo zlu – dobrom, a ružnom – ljepotom. A njegove pjesme, prelijepe i kada govore o ružnom i zlu, najbolji su odgovor na našu raščovječenu prošlost i sadašnjost. Jer mu je uspjelo, i pored brojnih i svakojakih životnih iskustava, kao onome koji se majstorski »igra riječima« i »zida kuće od jezika«, očuvati »dječije srce«. U šta nas uvjerava ne samo njegova književnost za djecu, nego i, čak više od toga, cjelokupan njegov opus s kojim najneposrednije korespondiraju oni kojima je uspjelo očuvati djetinju nedužnost, čistost, igrivost, osjetljivost i duševnost. Knjigu MOM završava ljubavnim pjesmama, koje obogaćuju bogat opus njegove ljubavne lirike, shvaćene i u užem značenju riječi, jer su zapravo sve njegove pjesme ljubavne. Takvim ih čini njegova strasna i velika ljubav prema jeziku.
Zanimljivo je da je, trideset pet godina poslije objavljivanja pjesničkog prvenca, 1977., Borisu A. Novaku izašla knjiga pjesama koje je napisao između 1975. i 1976. godine, s naslovom Saće (Satje, 2011) . U njoj su pjesme u prozi, koje su iznenadile čak i mnoge među onima koji su dotat dobro poznavali njegov opus, jer su bile napisane i danas sviježim i svih konvencija oslobođenim pjesničkim jezikom. Vjerujem prijatno, kot što su iznenadile i mene. Novak, u svom pogovoru, otvoreno govori o utjecajima (Rimbaude, avtomatsko pisanje nadrealista, barokna raskoš poetike Iva Svetine, Saint-John Perse), a kaže da su te pjesme »nastale kao erupcija stvaralačke energije«, što je iz njih i vidljivo. I bilo bi i kada ne bi u njima napisao: »Kakav cirkus za sjećanja mašte! Kakva gimnastika boja i slika!« I mnogo tome sličnog, ekstatičnog, a i erotičnog. (»Iznutra te dotičem. Poljupci duži od usnica«, »kada je geografija ženskog tijela meka i nježna poput unutrašnjih pejzaža sna«…) Ali se, u njima, pored »zvonjenja i zvučanja«, pojavi i »zvučanje, koje sahne« … Čak »otvorena rana jezika«. A dvije godine poslije te knjige, 2013., izašla mu je i knjiga pjesama napisanih između 1973. i 1975., s naslovom Definicije, prvo knjižno izdanje njegovih još ranijih, odnosno i prvih pjesama. I su čitateljima su, s tim knjigama, postali dostupni izvori njegovog, danas bogatog, oblikovno i sadržinski raznolikog opusa, po kojem ga mnogi, s razlogom, več duže vrijeme smatraju klasikom slovenske poezije. U Napomenama, na kraju te knjige, Novak pominje dvije definicije, koje sām ima za karakteristične. Jedna je: »Dodir / je pastir, kože.« Druga: »Pjesnik/ je vrtlar / tišine.« A i ja ih smatram karakterističnim za njegovu poeziju. Kako ranu, tako i kasniju. Sve do danas. Jer prva ukazuje na prisustvo erotike u njoj, a druga na njegovu poetiku, koju često naglašava i u svojim pjesmama. Tako posredno, kao i neposredno. Erotika u njegovim pjesmama nije uočljiva samo u njegovim ljubavnim, erotičnim pjesmama, u užem značenju riječi, nego i u drugim, jer sve su, prije svega, plod ljubavi prema jeziku.
Za Definicije je karakteristična jezička askeza i pjesnička višeznačnost, ostvarena dječijom igrivošću s jezikom, odnosno s razigranom pjesničkom maštom, koja je, zasigurno, kraljica stvaralaštva. Bilo da se radi o impresijama ili ekspresijama, njegovo je pjesničko viđenje postojećega drugačije. Neobično. Izvorno. Kao što je to i njihovo upjesmljenje. Riječima koje svojim zvučanjem premašuju svoje svakodnevno značenje i raskrivaju svoju višeznačnost. Čini mi se na način sličan onome s kojim je to uspijevalo Renéju Magrittu u njegovim čudesnim slikama, koje su realistične i magične istodobno. Prevashodno time što u njegovim pjesmama istodobno zvučanje znači, a značenje zvuči.
U toj knjizi mnogo je jako kratkih, kraćih od haiku pjesama, kao i dužih od njih, pa i drugačijeg grafičkog izgleda, t.z.v. likovih. Te, vizualne, podsjetile bi čitatelje na autora kaligrama i kada ne bi, iznad jedne, napisao: hommage à Guillaume Apollinaire. Ali Novak se zaustavio na granici jezika. Nije išao preko nje, odnosno nije slijedio one koji su svoje vizualne, grafičke pjesme približavali slkarstvu, a istodobno ih odaljavali od poezije. Prevashodno, jer su se odricali zvučanja jezika. A to je bilo, za Novaka, i ostalo, i u toj vrsti poezije jednako vrijedno njenom značenju. Majstor nad majstorima brojnih pjesničkih oblika, često, upravo naglašenim usklađenim zvučanjem riječi raskriva njihovo novo, drugačije i, ne rijetko, dublje značenje.
To potvrđuje i prva knjiga njegovog epa Vrata nepovrata, naslovljena Mape čežnje za rodnim krajem (a uskoro će joj slijediti još dvije), objavljena krajem 2014. godine. Taj ep, prvi u slovenskoj književnosti, koji ima 20.000 stihova, a Novak ga je pisao dvadeset godina, sastavljen je od više svezaka (u prvoj knjizi su tri), a svaki od njih od brojnih spjevova (u prvoj knjizi ih je četrdeset šest), ti pa od više pjesama, sazdanih prevashodno od večeg broja tercina, ali ne sve od stihova iste dužine i intonacije, što doprinosi njegovoj, ne samo sadržajnoj, nego i zvučnoj raznolikosti. Najkraće rečeno, ep opisuje tako pjesnikovu osobnu životnu raspetost na križu prostora i vremena, kao i članova svoje uže i šire obitelji, od kojih su neki bili, značajni sudionici povijesnih događanja, prevashodno ratova na tom tlu (prvog i drugog svjetskog rata, a i, zasad, posljednjeg na tlu nekadašnje Jugoslavije, poslije kojeg se ta raspala), pa i njihove žrtve. I, zbog preplitanja osobnih uspomena u njemu, s uspomenama na članove obitelji, koje bude i/ili potvrđuju njihove fotografije, ono što su ostavili zpisano ili snimljeno (kao ispovijedi/svjedočenja njegovog oca na magnetofnsku traku) za sobom ili drugi o njima, ep je, istodobno, avtobiografski i obiteljski roman u stihovima. Koji ima dramsku tenziju (što ne iznađuje one koji znaju da se Novak uspješno okušao i u dramatici), čak na teme, koje opjevava u njemu, ali i lirsku, jer sve pripovijedano u njemu, bilo tragično ili humorno, povezuje osobna autorova ljubavna priča. Ti Novakovi umetci ljubavne poezije, kao poznavaoca i odličnog prevoditelja trubadurske lirike, uz to pjesnika koji je napisao velik broj pjesama koje spadaju u vrh ne samo suvremene slovenske poezije (kojoj je, kao i poeziji uopće, visoku umjetničku mjeru slovenskim pjesnicima postavio France Prešeren, kojeg je Novak slijedio, kao učitelja i uzornika pjesničke vještine), u epu naglašavaju, da ljubav osmišljava čovjekov život, koji mržnja obesmišljava, a povijest, upravo ratovima, počesto/prečesto čak dovodi u pitanje. Upravo ti lirski proplamsaji i nježni zvuci pjesničke lire približavaju njegov ep, u kojem svjetlost uspomena razgoni tamu zaborava, lirici.Tako svjetlost uspomena na već davne, kao i na nedavne događaje, o kojima piše u tom epu, u kojem se osobno i povijesno lirsko-epski prepliću, a stalnica je njegova ljubav ne samo prema izabranici svoje ga srca i članovima svoje uže obitelji, nego prema čovjeku uopće i čovječanstvu, koje ima za svoju širu obitelj. To potvrđuje njegovo ljudsko i pjesničko suosjećanje s tragedijom svakog pojedinca, koje je potvrdio svojim humanitarnim djelovanjem, trudeći se, kao predsjednik Slovenskog PEN centra, pomagati, prevashodno kolegama, piscima iz opkoljenog i razaranog Sarajeva te piscima-izbjeglicama, i ne samo pisacima, s prostora nekadašnje Jugoslavije zahvaćenih ratom, koje je i upjesmio u većem broju potresnih pjesama. Potvrđujući, svoju vjeru, izrečenu u stihu pred sam kraj prve knjige epa Vrata nepovrata, koji glasi: »Riječ je ona koja svijetli u sumraku«. Što znači i: u mraku. Svakodnevnom. I povijesnom. Već po toj prvoj knjizi moguće je tvrditi, da je tim epom Novak, koji se dosad, od slovenskih pjesnika, svojim sonetima i sonetnim vijencima približio dosad najvišoj mjeri koju je tim pjesničkim oblicima postavio Prešern, zadao pjesničkim suputnicima i generacijama pjesnika, koje će tek doći, još jednu visoku, teško dosegljivu mjeru pjesničkog svjedočenja i njegove umjetničke artikulacije.
