…..Ismet Rebronja jedan je od značajnijih balkanskih književnika. U svom književnom radu na jako eksplicitan način pripada tradiciji. Drugim riječima, književno djelo je, između ostaloga, „proizvod“ pojedinca, ali i kulturološkoga kruga ili krugova kojima pripada autor. Dakle, književno djelo je i posljedica izvjesne tradicije koja autora određuje. Autor je, prije svega, čitalac, onaj koji stvara tradiciju, tj. ako se sjetimo Eliota, nijedan pjesnik niti umjetnik nije cjelovit sam za sebe niti je njegova lična emocija nama bitna. Prije će biti da je pjesnik onaj koji umije spoznati duh svoje zemlje i književne tradicije i pjesničkom vještinom od običnih emocija načiniti jednu drugu emociju, jednu estetiku višega reda. „Osećanje istorije prisiljava čoveka da ne piše prožet do srži samo svojom generacijom, već sa osećanjem da čitava evropska literatura počev od Homera, i u okviru nje čitava literatura njegove sopstvene zemlje istovremeno egzistiraju i istovremeno sačinjavaju jedan poredak. Takav istorijski smisao, što znači smisao za vanvremensko kao i za vremensko, ili za vanvremensko i vremensko uzeto zajedno, jeste ono što jednog pisca čini tradicionalnim. A to je u isti mah i ono što kod pisca pobuđuje najsnažniju svest o njegovom mestu u vremenu, o njegovoj savremenosti“ (Eliot 2015). Ono što određuje Rebronju je njegovo pripadanje jednom kulturnom prostoru iz kojeg on crpi motive i „slike“, ali i utjecaj književne tradicije, tj. zemlje kojoj pripada i, u širem kontekstu, onoj književnosti koju možemo nazvati svjetskom. Koliko god ima onih autora koji bi željeli ne pripadati tradiciji, njihov je naum toliko apsurdan koliko i onima koji ih čitaju beznačajan. Tačnije, uvijek postoji određena komparacija i sagledavanje poetskih načela jednoga autora s onom tradicijom (č. Tekstom) koja se može prepoznati u njegovu djelu. Kod Rebronje se daju uvidjeti neki motivi koji su dominantni i oni koji se provlače kroz njegovo pjesništvo na jedan, uvjetno kazano, diskretniji način. Može se reći da se u njegovu pjesništvu prelamaju, izviru jedna iz druge opća, zavičajna slika – književna i neknjiževna – i ona intimna, porodična. U njegovu iskazu da se prepoznati upravo ona malufovska odrednica o književnosti kao intimi jednog naroda, tj. prostora i duha vremena kojem autor pripada i koji propituje. Ako se još jednom vratimo na tradiciju, možemo zaključiti istu stvar koja se tiče identiteta: „Identitet nije dat jednom zasvagda, on se gradi i preobražava celoga života“[1] (Maluf 2003:21). Dakle, tradicija kojoj pripada Rebronja nije zatvorena i kao takva nedokučiva i sveta, nego, prije će biti, da sudjelovanje u tradiciji stvara istu, propitujući određene elemente i motive koje možemo pročitati, ali sada na jedan drukčiji način. Tačnije, Ismet Rebronja koliko je značajan kao autor toliko je i potreba da se o njemu danas[2] piše veća.
…..U svom radu Miljurko Vukadinović[3] određuje četiri lirska kruga ovoga autora. Prvi lirski krug (1959-1972) karakterizira isprobavanje različitih poetskih mogućnosti i priklanjanje modernijim lirskim modelima, ali i izvjesno sukobljavanje s istim. Pjesme iz ovoga kruga su najviše objavljivane u periodici a 1972. godine Rebronja objavljuje prvu knjigu pjesama Knjiga rabja. Drugi lirski krug (1972-1986) određuje tradicionalno kod Ismeta Rebronje. Tu se preklapaju mitološko i poetsko, pagansko i baštinjeno, utjecaj slovenske i orijentalne mitologije. Kao što piše Vukadinović, u ovom lirskom krugu Rebronja je na svom terenu. Jedna od značajnijih knjiga, koja je objavljena iz ovoga perioda je Paganska krv iz 1986. godine. U trećem lirskom krugu (1990-2004) možemo naići na određenu pohvalu i rugalicu u pjesmama. Također, u ovom ciklusu nailazimo na Bihor, onaj koji je pričan, tj. ostao u govoru naroda bilo putem legendi, mitova i postao književnom građom i onaj koji je poetski, književni, odnosno, Bihor koji se može „vidjeti“ u književnosti Ismeta Rebronje. U ovom krugu da se u najvećoj mjeri primijetiti trauma svakodnevnice i potreba da se o njoj progovori. Knjige iz ovoga kruga su sljedeće: Keronika (1991.), Jesen praznih oraha (1997.), Kad forminga ne dosvira (2002.) i Suze Lejle Šehović (2003.). Četvrti lirski krug, iza 2006. godine, jesu knjige koje su posthumno objavljene. Ovaj krug još uvijek nije dovoljno istražen i vrednovan, ali i rukopisi iz ovoga perioda nisu svi objavljeni. U ovom krugu najznačajnija knjiga je ona kojom ćemo se najviše koristiti. Objavljena 2007. godine pod naslovom Nulla insula je izbor Rebronjine poezije koju je autor sam sastavio u periodu od 1959. godine do 1999. godine.
…..Nekoliko je dominantnih motiva kod Ismeta Rebronje. Među prvima jesu figura oca i majke te trešnja, zavičajna i crna. Ukoliko bismo uklonili Oca iz književnosti, o čemu bismo, veli Bart, govorili. Zar nije pripovijedanje traganje za svojim porijeklom, kazivanje svojih sporova sa Zakonom i jednom dijalektikom mržnje i nježnosti (Bart 1975)? Kod Rebronje figura oca se realizira na ambivalentan način. Otac je i sigurnost i prožimanje prošlosti, ali i rasulo jednoga Svijeta. Na koji način Rebronja pjeva o ocu? Evo nekoliko citata o ocu:
Kad on nije u kući
Može da se desi požar,
Može neko pčele
Da ukrade,
A jutro
Predaleko od nas.
(Rebronja 2007:130)
Vratio se otac posve skišan
Majka naša noge mu pere
Od puta je umoran naš otac
I još ne znamo šta je doneo
Da li sviralu ili pekarski hleb
Čekamo šta će da kaže
(Rebronja 2007:63)
Dok je bio otac živ
Ništa za nas ne bejaše zmija
Spavasmo kraj poskoka
Posve skupa i brat i ja
(Rebronja 2007:186)
Dosta mi je više oče,
Igre Kartage i Rima,
Vraćam se psu koji loče,
I ječmu ako ga ima.
(Rebronja 2007:296)
…..Otac je jedna od centralnih figura u pjesništvu Ismeta Rebronje. Otac je Zakon i potreba da se čovjek odredi u prostoru i vremenu. Otac, u ovom slučaju, u jednom drugoj pjesmi, na pesimistički način zaključuje: “Život je greška / Koju, kroz pust vrt, / Na kraju / Ispravi / Smrt” (Rebronja 2007:40). Drugim riječima, Otac postaje lirski inventar, tekst u koji će biti upisan i lirski subjekt koji će, nakon svega, poželjeti da se vrati onom zavičajnom pragu na kojem samo sjećanje i atmosfera porodice sada ostaju pjesniku. Na tom pragu čeka majka oca, ili sina, ili nekog putnika namjernika. Kakva je to majka? Najvećim dijelom to je ona majka koja u tradicionalno-patrijarhalnom konktekstu biva vezana za zemlju, porodicu, kuću. Takva majka je arhetipska slika kulturološkoga prostora kojemu Rebronja pripada. Na nekoliko primjera vidjet ćemo tu “sliku”:
U utrobi kućerka skupila
Nas je ona kao homora
Ogranke svoje.
(…)
U njene ispucale pete
Uviru kiše.
(Rebronja 2007:31)
Ne krpi majko
Košulju
Ubili su vojnici
Aliju
Kod izvora
(Rebronja 2007:139)
…..Naime, kod Rebronje pored opisa majke koja je Kuća i majke koja u drugoj pjesmi spoznaje da njezina sina više nema nailazimo na onu majku koja, u konačnici, ne želeći se svetiti, “posvaja” ubicu svoga sina. Takva jedna humanistička gesta u poeziji Rebronje majku čini, gotovo, astralnim bićem u kojem se sjedinjava i bol i tuga i snaga da se oprosti onome koji je ubica. Majka je ovdje, odnosno, figura žene, potčinjena figuri oca. Zapravo, majka i otac su toliko autentični koliko su intimni i srasli s lirskim subjektom u mjeri u kojoj se može jedan takav odnos pretpostaviti. Naravno, zavičajni prostor i atmosfera doma je kroz ove dvije figure na najautentičniji način prikazan. Ono što Rebronju ne čini autentičnim u tome je i to da su, naprimjer, i Ćamil Sijarić[4] pjevao na sličan način o domu i kući i ljudima koji dolaze noću kući i Sergej Jesenjin u čijem pjesništvu se nazire figura Majke i atmosfera sela i zavičaja. Rebronja je logikom puta i škrtosti zavičaja morao isti napustiti i vraćati mu se u književnosti, propitujući ga i sublimirajući znanje o Čovjeku u zavičaju. Otuda, pored intimnih pristupa, u ovoj poeziji imamo i određena “višeglasja”, odnosno, Rebronja, sagledavajući bihorski prostor, obrede, procesije, navike, povijesna određenja, i ličnosti svoga zavičaja stupa s njima u dijalog, lirski i povijesni, kao što je to na primjeru mističnoga novopazarskog derviša Ahmeda Gurbija Babe ili Ahmeda Walija, lirika.
…..Pored drugih tradicionalnih motiva, Rebronja se često vraća trešnji i jako rijetko lipi. U slovenskoj mitologiji trešnja[5] je igrala veliku ulogu, tj. od trešnjeva drveta ili od višnje su se obično pravili idoli dok je lipa kod Slovena imala, također, ogroman značaj. Lipu sve slovenske tradicije poštuju. Lipa[6] je bila jedan “društveni” prostor, odnosno, pod lipama su priređivana suđenja, provodili su se praznici i sl. Kod Rebronje trešnja je povezana sa slikom zavičaja i prvim spoznajama budući da imamo razgovor oca i sina kod trešnje gdje otac daje upute sinu. U kritici o Ismetu Rebronji motiv trešnje[7] je na najviše mjesta kompariran s trešnjom iz Sumatre Miloša Crnjanskog. Ta trešnja koliko jeste zavičajna i lirski naivna, ona je, također, jedna apolitična slika svijeta, ona u kojoj se čovjek odmara i sublimira u hladu iste svoj “politički” život. Na koncu, Rebronja je jako eksplicitan kada govori o trešnji. ”Pesniku možda pripadaju / Trešnje / I neko staro pismo / U kojem nekoga moli / Da se nekom podari / Voda kozačka.” (Rebronja 2007:70)
…..Ono što najvećim dijelom karakterizira ovo pjesništvo je i mitološki svijet i narodna vjerovanja, običaji i drugi “elementi” koji možemo i danas pronaći u nekim mjestima. Znajući sve to, Rebronja je u svoj lirski “svijet” inkorporirao u ogromom dijelu taj mitološki svijet Slovena[8] i rodnog mu Bihora. Zapravo, čitav spektar imena, toponima i obrednih elemenata možemo pronaći u ovom pjesništvu. Pored tih općih mitoloških bića, mjesta, sistema vjerovanja, ovdje se mogu “pronaći” lokalizmi koje je Rebronja inkorporirao u svoj lirski prostor. Sada Rebronja dijalogizira s lokalnim ljudima, tj. onima koji su ušli u narodni diskurs i kao takvi su postali književnom građom ne samo u ovom pjesništvu. Tačnije, u svom lirskom postupku Rebronja dijalogizira sa zavičajem na najintimniji način koristeći se prethodnim motivima, tj. ovdje nailazimo na povijesne i književne relacije. Ono o čemu bi ovdje trebalo nešto više kazati jeste i rijeka Lim. U književnoj kritici nije se mnogo o tome govorilo. Posebno bi se moglo govoriti o tom elementu u pjesništvu Ismeta Rebronje. Koliko god figura oca i majke na najautentičniji način govori o zavičaju toliko i Lim, u svom općem i intimnom, postaje topos oko kojeg se ljudi okupljaju. Lim je, tačnije, “mjesto” koje bi trebalo preći. Kakva je rijeka Lim kod Ismeta Rebronje? Lim je koliko obična rijeka i jedno lirsko treperenje toliko i mitska rijeka. Lim je mjesto koje uliva i strah i čežnju; rijeka koju bi valjalo preći i postati čovjek. Svaki prelazak te rijeke je i očaj onih koji ostaju i zebnja onima koji prelaze preko Lima. Tačnije, jedna lirska rijeka postaje opće mjesto i motiv inicijacije koji se, u zavičajnom kontekstu, prepoznaje na već pomenuti način. Ako bismo komparirali Rebronjin Lim s Modrom rijekom Dizdarevom, mogli bismo zaključiti ovo: obje rijeke treba preći. Lim je u svojoj općosti i zavičajnosti i mitska rijeka dok je kod Dizdara ona rijeka koja svoj mit crpi iz one druge stvarnosti. Sve vrijeme dok putujemo Limom, da li kao putnici, lađari ili oni koji dolaze u taj zavičajni prostor, imamo na umu da je modra rijeka mjesto koje možemo u zemnom Limu prepoznati, ali ne i pojmiti u njezinoj sudbonosnoj niti. Lim je rijeka o kojoj je Rebronja pjevao na najintimniji način.
…..S druge strane, ukoliko se osvrnemo na Rebronju i ono što on jeste, dakle, pjesnik s velikom erudicijom, onaj u čijem se lirskom iskazu prepoznaju i prepliću mitološki i zavičajni elementi Bihora i Slovena, on je, također, i jedan politički pjesnik. O ovome elementu može se s pravom zaključiti da se nije mnogo govorilo. Istina, ovo se najvećim dijelom može iščitati u poznijim lirskim pasažima, ali se to prepoznaje i sluti u ranijim radovima. Rebronja je sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća pjevao u Naseljima o nepravdi i zlu u našem kulturološkom prostoru gdje se zavičaj može prenijeti u širi konktekst. U jednoj pjesmi Rebronja konstatuje “osim sebe čovek ne može ništa menjati” (Rebronja 1972:20). Zaista, kada je “čovjek” u zadnjem ratu počeo da gradi svoju budućnost preko mitoloških odrednica, Rebronja je progovorio o tome. Kako i na koji način jedan prostor nasilu biva izmijenjen? Kako ljudi odjednom postaju neljudi? Na koncu, Rebronja aristotelovski zaključuje da je čovjek posljedna politička životinja. O traumama i političkim zabludama ovih prostora Rebronja zaključuje: “Nije smrt rana iz puške, / Već kad pleme, poput ara / Ponavlja ispod peruške: / Hoću cara kokošara.” (Rebronja 2007:279)
…..Nakon svega možemo zaključiti da je Ismet Rebronja pjesnik kulture. Uspio je ono što ne polazi mnogima od ruke. Lirski propitati (mi se ovdje nismo bavili njegovim proznim radom) tradiciju i lokalne elemente pročitati na univerzalan način i, pri tome, ostajući autentičan u svom najvećem dijelu. Korespondirajući s književnicima i onim ljudima koji su ostali u “priči”, propitao je Rebronja i književnu “kičmu”, odnosno, svojim je djelom upisao se u svjetsku biblioteku. Drugim riječima, između zavičaja i književne tradicije imamo Ismeta Rebronju sa svojim prepoznatljivim lirskim habitusom koji čeka na neka (nova i drukčija) čitanja.
.
.
.
…….Izvori i literatura
- Ismet Rebronja, Knjiga rabja, Pljevlja, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 1972.
- Ismet Rebronja, Paganska krv, Beograd, Srpska književna zadruga, 1986.
- Ismet Rebronja, Nula innsula, Pljevlja, Međurepublička zajednica za kulturno-prosvjetnu djelatnost, 2007.
- S. Eliot, Tradicija i individualni talenat, u: portal “Strane”, objavljeno 2. 1. 2015.
- Amin Maluf, Ubilački identiteti, prevela s francuskog Vesna Cakeljić, Beograd, Paideia, 2003.
- Faruk Dizdarević, Šetnje po Šipovicama, Zavičajna poezija Ćamila Sijarića, Petnjica, Centar za kulturu „Bihor” Petnjica, 2013.
- U spomen Ismetu Rebronji, Novi Pazar, Narodna biblioteka „Dositej Obradović“ Novi Pazar, 2010.
- Rolan Bart, Zadovoljstvo u tekstu, s francuskog preveo Jovica Aćin, Niš, Izdavačka ustanova „Gradina“, 1975.
- Grupa autora, Srpski mitološki rečnik, Beograd, Nolit, 1970.
- Svetlana M. Tolstoj, Ljubinko Radenković, Slovenska mitologija, Enciklopedijski rečnik, Beograd, Zepter book world, 2001.
- Nenad Gajić, Slovenska mitologija, Treće izdanje, Beograd, Laguna, 2011.
[1] Amin Maluf, Ubilački identiteti, prevela s francuskog Vesna Cakeljić, Beograd, Paideia, 2003.
[2] Ovaj rad je nastao povodom obilježavanja desete godišnjice od Ismetove smrti. Ismet Rebronja je umro 1. maja 2006. godine u Novom Pazaru.
[3] V. Miljurko Vukadinović, „Lirski krugovi Ismeta Rebronje“, u: U spomen Ismetu Rebronji, Novi Pazar, Narodna biblioteka „Dositej Obradović“ Novi Pazar, 2010, 51-61.
[4] V. Faruk Dizdarević, Šetnje po Šipovicama, Zavičajna poezija Ćamila Sijarića, Petnjica, Centar za kulturu „Bihor” Petnjica, 2013.
[5] V. Grupa autora, Srpski mitološki rečnik, Beograd, Nolit, 1970, 240-241.
[6] V. Svetlana M. Tolstoj, Ljubinko Radenković, Slovenska mitologija, Enciklopedijski rečnik, Beograd, Zepter book world, 2001, 340-341.
[7] V. Ljiljana Pešikan-Ljuštanović, Bezdomnik, u: U spomen Ismetu Rebronji, Novi Pazar, Narodna biblioteka „Dositej Obradović“ Novi Pazar, 2010, 7-23.
[8] V. Nenad Gajić, Slovenska mitologija, Treće izdanje, Beograd, Laguna, 2011.
