Poezija

Rihtanje rebra

 

(…)

Već prvog jutra padala je kiša

sitna kiša melem je za kovrdže

od nje kosa procvjeta u košnicu

kad je suša načičkam se pivom

pa mi glava tvrdne mamurlukom

zbog kišnice sve je blaže čistije

konjski rep vibrira i zuji

gledam se u špigl i odobravam

tikva mi je kestenjasto osebujna

nekad paun nekad vjeverica

zavisno od godišnjeg doba

ili jutra

 

ovo jutro sjedim u sobičku bez ogledala

gledam kišu kroz napuknut prozor

kapljice joj siše stari krov

žedna sam pospana suvonjavih ručica

dlake mi se slegle glad ne osjećam

 

i ništa drugo kroz okno se ne vidi

od crepova nazubljenih garavih

zid i krov mi zaklanjaju sunce

krov je tastatura bez slova

pogled puca na zid

To je sada tvoja soba, Ela

kaže jedna od zdepastih kuma

imaš krevet ormar presvlačila

ovdje se ne baca stara odjeća

žene krpaju sebi i muškima

vidi što je fina suknjica na tufne

ide ti uz ovu bluzu

samo da joj odrežem rukave

bićeš nam kao bonbonijera

ali stvarno moraš jesti više slanine

stvarno se moraš zaokružiti

ovdje su cure popunjene jedre

žare im se obrazi a ti si baš blijeda

od industrijske hrane od nerada

cikće kuma

ma motika momak mlad i malo sijena

puno posla i puno valjanja

pa da vidiš kakva ćeš nam biti

na jesen glavna u Sutonu

a dotad ćeš znati sve sama prekrojiti

ovu jaknu i kum’Babin fertun

i ako neko od muških šta zatraži

 

u selu sve žene vrsno šivaju

i zovu se kume i švalje

muškarci su ljudi kumovi gazde

tim redom od sporednih do glavnih

i svi zajedno rade na njivama

žene su i pralje majarice hraniteljke

ali to im nisu zanati nego obaveze

zato je najsigurnije biti kuma

u isto vrijeme bližnja i sve što ide

u opis radnog mjesta

kume i kumovi se ravnopravno vole

ali bolje je biti kum

svi za jednog jedan za sve

u Sutonu vlada bratstvo i jedinstvo

u radosti i žalosti kumstvo nema cijenu

ni zamjenu

i zgodnije je biti kum

jer kad u sumrak kume i kokoši

napuste dvorišta i odu pod ključ

kumovima život tek počinje

na seoskom putu u tuđim avlijama

u skrivenim sobama i šumarcima

i tako do zore slobodno mašu

flašama motkama lovačkim puškama

neke i opale slučajno ubiju

ali sve je u komuni pa se zataška

vidaju se rane

kroz praštanje ili kletvu

zato je selo puno prokletstva

porodičnog kumovskog vilinskog

s njim se živi i umire

njim se trguje

ali baš je zgodno u selu biti kum

kum ne poselari on ljuduje

kum se ne kurva on tješi po izbama

kum je čovjek stanodavac ljubavi

on je sve što kumi nije dodijeljeno

pričala je zdepastoj kum’Baba

a ova meni u povjerenju kaže

da u selu postoje nepisani zakoni

po kojima se sude cure pridošlice

ali kumice

to nije razlog da ne postaneš kuma

ako vam tamo u gradu zapale kuću

ako tvojima propadnu poslovi

sve je to propast jad i bijeda

zato ti moramo naći kumića

moramo ti naći gazdu

s jeseni da te udomi

da živiš kao žena

da ti već jednom narastu sise

ceri se kuma i doda mi metlu

hajde prvo ganjak ometi

ili na njoj leti skroz do Babrožana

i ne vraćaj se više

 

Ne znam kako smo baš ovdje dospjeli

kombijem neke firme oguljenog natpisa

to selo nije ni mamino ni tatino

ovo su meni nepoznati ljudi

iako nismo dugo putovali

mislim da smo došli predaleko

više ne znam gdje je istok a gdje zapad

ni da li smo na punktu prešli neku granicu

vidjela sam puške nisu lovačke

službenik mi nije tražio papire

ostalima jeste i čudno se kezio

bio je to kum iz drugog plemena

legitimiše samo punoljetne

i nekome nešto dojavljuje

daje zelena i crvena svjetla

nas je pitao šta ćemo u vukojebini

jer Suton ima svoje zasebno kumstvo

i plot oko japage u centralnoj kotlini

slijepo crijevo ograđeno tarabama

ko uđe teško izađe

osim ako vas ne potjera rat

kuga političari ili coprenice

drumovi su dijelom zajednički

drumovi su pusti ogoljeni

s drvećem čine pejzaže iz vesterna

nimalo romantične

vidjela sam truplo krave spržen pašnjak

ugledala zavezanog konja

pa ipak ovo selo ima nježno ime

preuzeto iz dječijih bojanki crtića

u kojima vila u suknji od satena

ili princeza sa tunikom od svile

šeta puteljkom u smiraj dana

što priznajem nimalo nije

ni naivno ni infantilno

 

jer pričala je meni baba priču

o vilama i sutonu

o sebi kad je prala rublje na potoku

mlada je bila spretna i lakonoga

očas posla sve opere i brzo se vrati

da namiri čeljad i stoku

ali toga dana vraćala se sporo

u glavi je imala smutnju

do kuće se jedva dovukla

i legla u krevet

iz dana u dan je malaksavala

kopnila na oči majke i ukućana

u bunilu se znojila nepovezano pričala

i mogla je tako umrijeti

ali znala je majka neku ženu Vidu

u susjednom selu salijevala stravu

i upregnu kola odvezu djevojku

Vida se začudi što je mala još živa

jer evo je kaže između dva svijeta

našeg i njihovog

uvrijedila je vile o sutonu

bacila vodu na njihovu večeru

pa su joj omaje skočile za vrat

baba se sjeća da je nešto zveknulo

na potoku je bila nevidljiva gozba

u dubini polijeganje kristalnih čaša

na oštre noževe

 

U sobi za cure je cjelodnevni hlad

drže me na hladnom i tamnom mjestu

da očvrsnem i budem od koristi

kume kažu da ne izlazim

dok ne dobijem nova zaduženja

ovdje su već imali curu pridošlicu

vucala se gola po voćarima

preskakala plotove žarila se koprivom

i pobjegla u to drugo selo Babrožane

luda žena potpuno luda kuma se snebiva i pita

jesam li uvrnuta kao sve ostale

gradske cure što puše po kafićima

jer ovdje nema kafića puše samo kumovi

kažem da je curu natjerala nužda

možda je i ona iz svog rodnog mjesta

u prevoznom sredstvu otpuštenih staratelja

zalutala u Vilin Suton

kuma kaže da sam drska i nezahvalna

jer po gradovima sada kolju nejač

a ja sam zaštićena ko bubreg u loju

gledam je i ne vjerujem

zašto bi selo bilo sigurnije

kad ratovi bjesne klanje nema granice

urbano-ruralne

kaže mi da se pravim pametna

a sigurno ne znam ni jaje ispeći

i bilo bi mi bolje da se prihvatim posla

jer niko nigdje kruva džaba ne jede

 

selo je puno gradskih pridošlica

od mladih je svako nekom povjeren

zdepasta kuma je zadužena za mene

da me uputi po potrebi uhodi

daje mi komad somuna kao štenetu

kasnije će biti još

pogled joj bježi na zavezanu vreću

pita se šta to krijem ali ćuti

kad sam progutala zadnje parče obroka

uperi prst i kaže to

to što imaš u vreći ide u ostavu

dijelimo sve

u kući do nas ljudi su bez ičega

daćemo im dio toga

i taman kad sam htjela reći muzika papiri

nejestivo plastično samo za ples

u sobu uleti druga kuma

jauče širi i skuplja ruke

nekoga je noćas ubio grom noćas dok je padala kiša

zdepasta kuma zaurla kakav grom

nije ni padalo a kamoli sijevalo

gdje će noćas biti grom

ne znaju šta je ali nešto je ubilo nešto je zatuklo

starog kuma

onog munjenog što je malo pričao

a znao puno kao neki savjetnik

često je hodao selom pred nevrijeme

pred potres zavijao jače od vuka

to je ona kuća najbliža šumi

noćas je avlijom hodao go

u ruci je nosio kuku od kišobrana

kažu da je metalnim dijelom

privukao grom i stradao

a kum’Baba veli da nije bilo groma

ona zna jer noćas oka nije sklopila

nešto ga je ćapilo iz šume

razbilo mu glavu

sigurno je ljudska ruka šta će drugo

kuku nama šta će drugo

neko nam se vuče po šumama

idu ljudi da vide šta je bilo

ljudi sa psima i lovačkim puškama

mi žene strepimo i nagađamo

selo je puno ovih iz grada

lijene gospode i njihove dječurlije

kume gledaju u mom pravcu

zdepasta povlači maramu na čelo

vižljastoj se tresu tanke usne

neko ga je od njih htio opljačkati, kaže

a bio je siromašak

 

 

U mojoj vreći nema hrane nema novca

spremna sam da je odvežem i branim

jer ona je posebna vrsta blaga

musava od starosti i skorelog blata

liči na kravu zdepaste kume

ali je puno manja i ružnija

i sigurno niko ne bi poželio da je prisvoji ili ukrade

ali ja sam čekala priliku

čekala da kume odjauču u druga dvorišta

kad sam ostala sama

zgrabim je za špagu i dobro pritegnem

ovdje će joj biti fino

ormar je buđav i bazdi na miševe

bazdi na pišaću i spaljenu šperploču

ali prazan je zvonak ima mali ključ

dovoljno prazan i prostran za obje

mene i vreću

noćas ću ući da čujem onu priču

djedovu priču o selu

premda ovo nije selo u koje sam dolazila

ovo je selo sa prijetećom šumom

ptice se jutrom ne čuju umilno

iza stabala iskaču maljevi

kume zapomažu i rijetko kafenišu

i možda me baš ta kaseta

jedina bez muzike

jedina sa pričom

razuvjeri

 

ali pred noć u sobu ulazi mama

kaže Ela šta se kriješ u ovom ćumezu

svi su vani nešto rade

samo si se ti zatvorila sa vrećom

kuma veli da nisi ništa jela

čini joj se da puno mudruješ i propadaš

u ovoj situaciji nema razmišljanja

radi šta ti se kaže i ne gledaj me tako

dok si u dvorištu opasnosti nema

ovdje te niko ne napada

ma znam da nisu ni tamo znam

ali sada se sve promijenilo

u parku se gube glave a ovdje je zasad mir

ako slušaš i ne izvodiš bijesne gliste

izvodiš nego šta

sve će brzo smiriti kad ti kažem

 

e šuma je nešto drugo

nemoj slučajno da te vidim iza mlina

jer mlin je na granici sa šumom

na granici su nečiste sile

u šumi nečista posla

taj čovjek stari kum

nađen je kod mlina

nečist

 

kad priča u šiframa

mama nešto krije

i sada je sakrila da me ne zaplaši

ali Kuma voli da odaje tajne

uvukla se u sobu da mi kaže u povjerenju

kako je mama sa jednim od kumova

otišla u grad po još neke stvari

po hranu iz kuće koju smo napustili

otišli su autom u kasni sumrak

jer tada popusti pažnja

popuste granice

valjda ih niko neće provjeravati

valjda će imati sreće

jer ako ih zaustave

teško da će doći natrag

(…)

 

 

author-avatar

O autoru Tatjana Bijelić

(Sisak, 1974) redovna je profesorica angloameričke književnosti i kreativnog pisanja na Filološkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci. Magistrirala je na Univerzitetu Oksford Bruks u Velikoj Britaniji (2001), a doktorirala na Univerzitetu u Banjoj Luci (2007). Fulbrajtovu stipendiju za istraživački boravak na Katedri za englesku i komparativnu književnost Univerziteta Kolumbija u Njujorku dobila je 2014. godine za rad na projektu iz migracijske književnosti, a u martu 2019, zahvaljujući stipendiji Vajzer Centra za Evropu i Evroaziju, boravi na Mičigen Univerzitetu, En Arbor, gdje radi na projektu kreativnog čitanja savremene američke poezije i pisanja poezije na engleskom jeziku. Objavila je preko četrdeset naučnih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima, a njene novije naučne knjige uključuju Dickinsonian Intonations in Modern Poetry (2018), Savremena angloamerička poezija: ideologija, mit, ispovijest (2018) i Matrilinijske relacije u prozi Margaret Atvud (2012). Uredila je veći broj publikacija i objavila dvije knjige prevoda: Osam savremenih britanskih pjesnika (2008) i Iz knjige koja se ne zatvara (poezija kanadskog pjesnika Džoa Blejdsa, 2012), kao i niz zasebnih pjesničkih i proznih priloga. Do sada je objavila tri zbirke poezije: Karta više za pikarski trans (2015), Dva puta iz Oksforda (2009) i Rub bez ruba (2006). Poezija joj je nagrađivana (nagrade ‘Risto Ratković’, 2016; ‘fra Grgo Martić’, 2015; pobjednica BiH izbora za Evropski pjesnički turnir, 2012; ‘Ljupko Račić’, 2006), zastupljena u antologijama i zbornicima i prevođena na njemački, engleski, slovenački, makedonski i mađarski. Urednica je naučnog časopisa Filolog (Filološki fakulltet Univerziteta u Banjoj Luci) i članica redakcije književnog časopisa Novi Izraz (P.E.N. BiH).