.
.
.
za razliku od naših očeva
.
koji su prije mene stajali u redu
i čekali, kao i ja što čekam,
zahuktali brzi voz,
prevoz do utrobe svijeta,
da se pod njega bace,
za razliku od tebe
koja ne čekaš ništa
i uvijek rađe biraš
jahanje nego točkove,
španiju nego domovinu,
od sveg svjetla prvo ono
koje pada,
ja uvijek zadrhtim
pred usaglašenim vrhovima
krošanja.
od tog straha strašnije je
samo to zapisati,
i to u pjesmi
koju ćeš ti čitati
prije naše sledeće
renesansne žurke.
ali, zato me i ljubiš, zar ne?
jer se plašim, to i kažem,
pa te vozim na mjesecu
da gledamo sve s visine.
.
.
skice iz španije
.
prešao sam prvi prag dana
i shvatio da sam u španiji.
u krčmi,
već od jutra punoj
ljudi s plemenitim ciljevima,
ljudi na zadatku,
vezanih prećutnim dogovorima.
iz njihovih raširenih zenica
radoznali pogledi probijali su
moju otkopčanu košulju
natopljenu svježom krvlju,
dok sam spuštao ogromnog soma
na prvi slobodan sto.
jedan je turista u papučama
začuđeno promrmljao kako
u ovom gradu žive divovi.
ustima sam primicao
prvu čašicu ruma
kad mi je u uglu lijevog oka
nešto zavrcalo,
prsnulo
poput malog vatrometa.
okrenuo sam se.
bio je to kratak spektakl
rađanja vatre
sveden na vrh cigarete
među prstima gipkim i tankim,
gotovo prozirnim.
stajala je nalakćena na šank,
leđima okrenutim čaši
do pola punoj žestine
bez vode, bez leda.
u tminu zenice zagazila je
glomazna, blatnjava čizma
i u njoj misao na maleno stopalo.
broj 38, nikako veće,
i slatki nožni prsti.
njene duge noge
u uskim pantalonama
razvlačile su pogled
kao lastiš.
iz oka su mi jurnule vatrene ptice
uz vijugu izvajane butine
pa preko talasa lake košulje
ka bijelom vratu
i luku odlučne usne,
da bi se konačno probile
iza plavog pramena
u duboku, bistru tamu.
duže od nekoliko trenutaka
moje su žar-ptice
lovile svjetlucave crne ribe
za njenim kapcima.
a onda je neočekivano
skrenula pogled
ka tipu koji joj je prišao
i dižući čašu sangrije
glasno predložio zdravicu-
za dug i lijep život!
uslijedilo je
kucanje stakla o staklo,
spuštanje njegovog lijevog dlana
na njen struk,
ispod kog se izmigoljila
kao jegulja.
zgrabio sam crveni stolnjak
i uz prasak stakla
prošao pored nje.
nisam se okretao.
koračao sam sporo
i iščekivao bol.
stigao je brzo.
sa srebrnim sječivom
zarivenim među lopatice
iskoračio sam na ulicu,
a onda potrčao da potražim
prvog razjarenog bika.
nije mi dugo trebalo da ga nađem-
ovo je španija.
mahao sam crvenom tkaninom
kao zastavom
pred njegovim očima.
odmah je odgovorio na provokaciju.
savršenstvo!
uzviknuo sam,
trgnuo nož iz leđa
i častio suparnika brzom smrću.
iznenadio sam sebe,
s takvom lakoćom ubiti bika,
za to je potreban poseban talenat.
za to je potrebno pravo čudo.
darivao sam ga, kao blagi Bog,
kao zaštitnik nježnih zvjeri.
zvjerstvo uvijek krije
preveliku nježnost,
pomislio sam
i pomilovao još toplu glavu,
sa koje sam potom odsjekao uši.
pažljivo ih umotao
u bijelu maramicu,
i tada opet pomislio na nju.
ona sigurno nije iz španije.
možda je, kao i ja,
samo na proputovanju.
nižući zlatne izgovore,
jurio sam nazad ka kafani,
letio, kao anđeo,
sa krvavim darom u ruci.
.
.
sukob u staklenoj vili
.
prešla sam drugi prag dana
i shvatila da sam na sjeveru,
u vili, nedaleko od jezerske luke.
u kući za odmor, toplom skrovištu,
gotovo svom od stakla.
žuto svjetlo je prerušavalo
kristalne listiće skupocjenih lustera
u mnoštvo zlatnih luča,
samoodrživih u vrcanju
niže oslikanog, visokog svoda.
sve je tu bilo visoko.
plafoni i zidovi
sa kojih su me posmatrali
visoki ljudi
sa visoko okačenih portreta.
visoki su bili nogari dvosjeda
presvučenih u crveni pliš,
nasloni udobnih fotelja,
nožice čaša za vino
i boce pune raznobojnih likera
iza staklenih vrata visokih vitrina.
i svjetlost je bila visoko,
i biljurna ogledala
u koja se zakucavala,
pa lomila
u upornim pokušajima da prodre
na drugu stranu
glatke, hladne površine.
visoko je bio i prozor
kroz koji sam netremice gledala
sjedeći za stočićem ispod sata
na kom se još pušio mirisni glog.
tamo niže, ka jezeru,
gledala sam tamnu površinu vode
kako se sitno meškolji
gužvajući svjetlost drugačiju
od one u velikoj kući.
bio je to dobro poznat sjaj.
sjaj krljušti crnih riba
koje isplivavaju
pod pouzdanom zaštitom
budnog mjeseca.
obližnja šuma mijenjala je boju.
ujednačenu liniju
gornje granice krošanja
obilazile su sve najtoplije nijanse.
sjetila sam se sličnog
saglasja vrhova,
vrhova tamnih prstiju
koji su vješto lovili
rasuto nebesko srebro
dok se slamalo i mlelo
u zahuktaloj mašini
isprepletanih udova,
prosipalo po vlažnoj
postelji zemlje.
ali, to je bilo daleko,
negdje na jugu.
u nekoj drugačijoj šumi
koju sam napustila
iznenađujuće lako trčeći
u crnim sandalama
sa visokom štiklom,
kroz žbunje i mahovinu.
za sobom sam ostavila
ruke.
ruke koje nije ispružio
dok sam, bez okretanja,
umicala brzim sijenkama
ne tražeći putokaze
ka mjestu gdje je kuća.
jer ja nemam kuću.
imam ovu raskošnu vilu.
i visoki prozor
sa kog se pruža pogled
na čuda.
a onda se začuo prasak.
vidjela sam
kako padaju čaše,
kako se lako lome
njihove tanke stopice,
pa staklena vrata pred njima.
veliki kotlovi lustera
s kojih se prelivalo zlato
prosuli su se po podu,
razbili u mrak.
padala su skupocena ogledala,
rušili se svjetovi s obje strane
granice od žive,
krckali u hiljade staklića.
tek tada sam shvatila
da tlo se trese,
svod ruši,
a crne ribe povlače
pred dimom što nadire
iz šume koja gori.
iz zagušljive tame
iskoračila je dugonoga plavuša
u blatnjavim čizmama.
primicala mi se sporo,
odlučno,
sa zapaljenom bradvom u ruci.
govorila je nerazgovjetno
nešto što je ličilo na kratke,
ritmične stihove
o žaru u utrobi svijeta.
nekoliko trenutaka
stajala sam kao začarana,
pa se trgla
i naglo
štiklom razbila prozor.
iskočila sam i letjela dugo,
padala,
kao anđeo,
sa velike, velike visine.
.
.
.
.
.
