Lana Derkač

Odjava

.

.

Liječenje kiše

.

Ljeto u ruži oblikuje
svoje hermetične obale
premda je kiša na odvikavanju
od padanja i smještena je u kliniku
koju je podigla suša.
U postojanu kliniku koju već tjednima
mete prašina.
I sve se obrće jer prašina
nenadano postaje čistač.
Brine o redu bolničkih kreveta
što ih poburka i razmjesti vjetar.

Ali i vjetar bi trebalo liječiti
jer je neprilagođen.
Valja se raspitati o njegovim pravima
u nebeskom zdravstvu
i upisati ga na listu čekanja.

Trava pred psihijatrijskim odjelom
izabrala je identitet osvajača
pa se žedna, no uspravljena,
junači i kreće u boj.
Brzo klone i potvrdi da imitator
ne ostavlja trag kao imperator.
Nema snage jer kiša već dugo
nije bahato posjedovala livadu.
Nema snage jer kiša već dugo
ponizno nije glancala
njene zelene sablje.

Ljeto kao kakva rodilja doji
i tetoši sinkopirani ritam.
Preskače kišu.

Kad na Jadranu galebovi i valovi
zaplešu argentinski tango,
sasvim neprimjetno pomakne se
noga barem jednog pacijenta
prikopčanog na produžne kablove
smrti.
Kad on primi infuziju glazbe,
barem na tren zaustavlja se
novačenje smrti.

No kiša još uvijek mora prebroditi krizu,
ne vidi čak ni da su nebo i more
refreni plavog.
Točkice na ekranu bolničkog televizora
nastoje joj izbrisati sjećanje.
U jeftinoj spavaćici iz China Shopa
povjerovala sam da su svi titraji svemira
započeli na malom ekranu
u sobi hotela u Županji.

.

.

Odjava

.

Majstor već treći dan ne dolazi,
a naš vodokotlić škripi kao mafijaški obračuni,
gospodarska kriza i rat u Gazi.
Vjerojatno ga čuju susjedi u trenutku
kad se godina razvodi od sadašnjosti
i udaje za povijest.
Susjedi vjerojatno čuju njegov glas kao što
slušaju glasove preljubnika u sapunicama
ili glasove spikera koji govore o preljubima
demokracije.
Baš vodokotlić odjavljuje godinu i
naviješta još jedan preljub.
Zamišljam da je u njemu zima skrila
rezervu magle, dio svog blaga,
pa je škripa protest protiv tropske klime
i lažnjaka Karipskog mora u kadi kupaonice.

Razrezala sam kukuruzni kruh.
Učinilo mi se da je uz suh nož zasvjetlucala
kap vode, sićušno jezero.
Hrabri ga da se ne osuši,
za dan-dva nadživi klonulu godinu.
No tko će umjesto nje opozvati regrute
koji joj još vjeruju, prekinuti izbjeglištva
i okončati azile na koje ih je primorala?
Kroz nju prolazim kao kroz meksičku kuhinju.
Sve njene nezavisne rečenice nesavitljivi su
takosi.
Zavisne rečenice mekše su tortilje,
prilagodljivo se ovijaju oko događaja
kao oko nadjeva.

Nedolazak vodoinstalatera
potaknuo je kotlić da škripom unosi nemir
i umjesto sociologa, sudaca
i socijalnih radnika odvaja one nepoćudne
od dragih riječi.
Da poput trgovca načini inventuru.
Da zada završni udarac zgužvanoj godini.
Jer su je svi satovi, poput Jude,
već izdali novoj poslodavki.

.

.

Copy, paste

.

Žena je, prema mom kućnom filozofu Davoru,
utjelovljeni prigovor.
I Bog nedjeljom otpočine, a ja ne bih smio,
kaže Davor.
Pod šljivinim stablom dan za danom
slaže se njegov san kao da netko na računalu
ponavlja radnju copy, paste.
U hladovini usnula sam ga kako se pita:
Označava li sjena prisutnost ili odsutnost?
Ovog popodneva i ja spavam pod drvetom
jer ono može istovremeno, krošnjom i korijenom,
rasti u dva suprotstavljena smjera,
a ne narušiti mir okućnice.
Pa zovem Davora u kuhinju.
Ali on ne jede okruglice od lanjskih šljiva
prije nego osjeti njihovu slast
pomiješanu s cimetom na mom licu.

Vjetar raznosi mirise po ravnici.
Vjetar trguje začinima.

.

.

Okupacija kupaonice

.

Prije no što ustanem, stanom pretrčava
mitski Ahilej, Danaja glača i u naš ormar
brižno vješa demode haljine.
Meduzina glava skamenjuje umivaonik
i zajedno s Perzejem okupira kupaonicu
čiji jutarnji udisaji katkada rascvjetaju
orhideje na prozoru.
Kad izravnam zavrnutu nogavicu pidžame
i uđem u kupaonicu, svi se povuku,
odlaze u izbjeglištvo.
Para od tuširanja stvara vidljivu Mliječnu stazu
dok u prostoriju prodire sunce.

Krajobraz vani drži sve lakši uteg neba.

.

.

Šiljilo za snijeg

.

Sipi snijeg kroz snove onih u stanovima
i propada kroz zagrebačke nebodere.
Presijava se nakon što je osvijetlio
ostave i podrume.
Vijest drsko udari nogom o ekran televizora.
Nešto kasnije na njega ušeta Nova godina
poput ekscentričnog samca
koji će zauzeti čitav svijet kao da
unajmljuje jednokrevetnu hotelsku sobu.
Sada je ekran njeno zrcalo.
Iako joj znam dimenziju po širini,
ne mogu joj predvidjeti visinu i dubinu
usprkos Vanginom proročanstvu
i Nostradamusu koji je ne spominje,
usprkos jasnoj veličini Bundeka ili
maksimirskog parka s gladnim labudovima,
mjerljivom Gobiju i Atacami
i nemjerljivim ljudskim pustinjama
u kojima blijede i suše se rodoslovna stabla.
Otkada je ekran njeno zrcalo,
naprasito ga dodiruje
kad je registriram kao laso
mahnito nabačen oko događaja.
Sasvim suptilno ga dotiče kada
zagorski krajobraz na njemu
zašilji svoju olovku, snijeg,
i nastavi pisati.

.

.

Vršak

.

Dan ima svoj vršak, kao da je vlat trave.
Na njemu se oko podneva, zimi, odmara snijeg.
Ljeti ga opkorače muhe, ipak sitnije od vrana
što od neba čine crnu čipku.
Kad pomislim na masu, zanima me ima li
dan svoje nosive zidove.
Može li na njih naleći pa ih narušiti
i ono što, poput zaraza,
nema vidljivu i lako mjerljivu težinu?

Ugledala sam pretilu rijeku kako guta pahulje
no ne znam otkrivam li ijedan zvuk
lakomog užitka,
razaznajem li njeno mljackanje.

.

.

Predator

.

Nebo odustaje od bezličnosti.
Budi oblake i četka im perje.
Tu tapiseriju stavila bih na zid iza radnog stola,
baš gdje je raspeta Amerika,
svojeglava kći Europe,
no ne mogu je dohvatiti.
Amerika ostaje gdje jest,
ali istovremeno uskrsavaju knjiga i kiša.
Neka. Dok vrt govori,
jezikom pridržava makiju i košmar.
Za suhog vremena mahnita štihača zasijeca
i produbljuje njegove podočnjake.

Kontinent kojeg su usnuli
i namamljeni oblaci s razglednice iz Detroita
trgovac je tim bijelim robljem.
Ako krivo pročitam jedno slovo,
trgovac je bijelim rubljem,
i povremeno,
još uvijek raspet nad susjedovim stolom,
nudi spasenje.

Čekam da se kiša nasuče na obale vrta
kao moreplovac
i izdahne pred čovjekom
koji nije nikada susreo Ameriku.
Osim one na zidu.
Da iščezne prije no što pomisli
na njen pokop.
A znam da će je tlo progutati.
Zemlja je predator.

.

.

……………..Izbor sačinila Danijela Jovanović

.

.

.

.

.


Lana Derkač

Rođena u Požegi 1969. godine. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Piše poeziju, prozu, drame i eseje. Dobitnica je više književnih nagrada, između ostalih i Književne nagrade Zdravko Pucak, Duhovno hrašće i Nagrade Risto Ratković za najbolju zbirku pjesama u regiji. Objavljene knjige: Usputna raspela (poezija), Vinkovci, 1995; Utočište lučonoša (poezija), Zagreb, 1996; Eva iz poštanskog sandučića (poezija), Zagreb, 1997; Škrabica za sjene (poezija), Karlovac, 1999; Rezignacija (drame), Zagreb, 2000; Osjećam melankoliju (poezija, zajedno s R. Jarakom i T. Ribićem), Varaždinske toplice, 2002; Osluškivanje anđela (kratke priče), Zagreb, 2003. i druge.

Sva prava zadržana © 2006-2019 Eckermann ISSN 2466-3220 (Online) Objavljivanje časopisa pomaže Ministarstvo kulture i informisanja