Živeti i pisati

Sanja Savić Milosavljević, rođena u Sarajevu 1988. godine, autorka je koja piše prozu, drame i filmske scenarije. Doktorirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, a trenutno predaje na Filozofskom fakultetu u Istočnom Sarajevu.

Objavila je zbirke pripovedaka Kad žirafa progovori, Vrijeme vašara, Brda i Priče lopova poštenjačine, kao i romane Neoštrine, Tuđa kost, Teferič na Slaviji i Martin udio, za koji je nagrađena priznanjem Beogradski pobednik.

Napisala je više pozorišnih komada, među kojima i nagrađenu dramu Ulica presovanih žaba, a potpisuje i scenarije za filmove i televizijske serije, uključujući Vreme zla, Vreme smrti i Branilac.

Šta je to reč?

Biblija kaže prapočetak. Meni se čini da je opasna i da od nje sve kreće. Mada je riječ porod odluke. U svakom slučaju, nešto sasvim moćno iako ne izgleda tako. Bebe imaju sličnu prividnu bezazlenost. Što je više riječi, više gube snagu.

O priči i pripovedanju?

Priča je impuls, snaga. Nešto zbog čega će slušaocu zacakliti oči. Dugo vremena sam se kao dramaturg bavila idejom priče, a onda sam shvatila da je priča nešto sasvim jednostavno. Hvala Bogu što priče mogu i da se napišu jer da sam primorana na usmeno pripovijedanje, ne bih se dobro provela.

Vaše ime

Moja sestra je u vrijeme kad je trebalo da se rodim neprestano slušala Nove fosile na čelu sa pjevačicom Sanjom Doležal. Legenda kaže i da je pjevala ,,E, moj Saša” tobože perući prozore, a zapravo vireći prema komšijskoj kući u kojoj je živio jedan Saša. Nije bilo druge osim da joj sestra bude Sanjica. Hvala Saši što sam Sanja.

Prva reč koju ste izgovorili?

Ne znam. Vjerujem da je bilo nešto uobičajeno i nezanimljivo.

Vaše prve igračke?

Sjećam se žutog medvjedića koga sam zvala Medi. Imao je roze njušku i krzno mu se pohabalo poslije nekog vremena. Sada sinu čitam knjigu ,,Plišani zeka” Mardžeri Vilijams, on se zacenjuje od smijeha kada spisateljica opisuje način na koji neka igračka postaje prava: ,,Pre nego što postaneš pravi, od silne ljubavi se skoro sav olinjaš, otpadnu ti oči, sav se razlabaviš i ofucaš”. Vjerujem da u ovim riječima prepoznaje svoje prasence. Ne prekidam njegov smijeh, ali mi instinkt govori da pisac nije govorio o igračkama.

Vaše igre?

Bilo je svakakvih blesavosti, pa i onih manje komičnih. Igrali smo se rata preko Miljacke, u zaklonu stare građevinske mašine. Izmislili smo igru ,,daj mi moju papuču”, gdje bi nas nekoliko iz sve snage zafrljačilo svoje papuče, a onda na jednoj nozi skakalo po nju, sudarajući se s ostalima. Igrali smo se između dvije vatre do besvijesti, kasnije nam je stari montirao koš na kolibu pa smo šutirali dobar dio dana. Bilo je i nekih kolača od blata i pijeska, a na započetoj kući smo gradili sopstvene stanove od gajbi iz komšijske prodavnice. Kad sam saznala da postoji video igra ,,Sims”, malo sam se razočarala i osjećala kao da su nam ukrali ideju.

Kao dete želeli ste da postanete?

Kao veoma mala sam htjela da budem hirurg. Odustala sam veoma brzo.

Prvo slovo koje ste naučili?

Ne sjećam se.

Šta Vas je rastuživalo?

Ne mnogo toga. Shvatila sam da su se nesreće dešavale oko mene, ali da nisam baš znala da treba da ih povežem sa tugom. Međutim, kad sam u petom razredu pročitala ,,Malog princa”, neka slavinica se odvrnula.

Otac

Snimala sam na Palama film ,,Naši očevi, majke i njihova djeca” sa ekipom s fakulteta koja je mahom došla iz Beograda. Uslovi su bili studentski, ja nisam imala iskustva s produkcijom. Pred kraj snimanja sam shvatila da će nam nedostajati glumac za ulogu Harisovog oca, za scenu vjeridbe. Pitala sam svog oca da igra i on je naravno prihvatio. Bilo je izvjesne doze improvizacije u tekstu, čemu je zaslužna jabukovača, ali sigurno je da je doprinijela i opuštenosti scene. Kada je Mladen, moj tadašnji prijatelj i budući suprug gledao film, pitao me je da li u filmu moj otac (iako nije imao podatak), te konstatovao da imamo iste oči. I danas ga poneko na Palama zove Miro de Niro.

Društvo u detinjstvu?

Imam sestru koja je starija dvije i po godine, a nekako se desilo da sam najmlađa u komšiluku, pa su na mene mahom gledali sa tih starosnih visina od po dvije, tri ili četiri godine. Kasnije sam upoznala Mirjanu, živjela je u istoj ulici malo dalje, a preko puta nje i Danka, koja je kasnije odselila u Doboj. U osnovnoj i kasnije srednjoj školi sam upoznala najveći broj prijatelja s kojima sam i dalje bliska.

Prvi bicikl?

Dosta kasno sam naučila da ga vozim, a i ta vožnja nije baš bila savršena. Plašila sam se gubitka kontrole ili brzine, ne znam ni sama. Danas ne vozim auto iz istih razloga.

Šta je bilo najteže u školi?

Relativno lako sam se probijala kroz školu. Uvijek sam imala teške prelaze (polazak u osnovnu, polazak u srednju, polazak na fakultet), ali nakon savladavanja tog prvog stresa, nekako bi išlo bez velikih zapinjanja. Sad mi se čini da sam se malo provlačila i na sestrinu slavu. Ona je bila zaista uzoran đak.

Učiteljica?

U osnovnoj školi na Palama je bila učiteljica Nada Vuković. Pamtim njen rukopis, pomalo izdužen i uspravan. 1995. smo kratko izbjegli kod mamine tetke u Srem i tamo sam završila prvo polugodište prvog razreda. To je bilo dovoljno da mi se u glavi pomiješaju ekavica i ijekavica. Do kraja osnovne škole sam se vraćala na ijekavicu.

Da li ste pisali ljubavna pisma?

Redovno. Često i nepoznatim ljudima. Hvala Bogu, nije mi padalo napamet da ih šaljem.

Sećate li se prve ljubavi?

Moji i dalje vole da prepričavaju kako sam kao dvogodišnjakinja bila zaljubljena u sina njihovih prijatelja, čak sam ga i zagrlila na drugom rođendanu. Ljubavi se ne sjećam, ali vjerujem da im je bilo zanimljivo da nas zadirkuju.

Vaš nadimak iz škole?

Savićka. Zecko po strip junako koji je izmislila moja malenkost za strip časopis koji smo pravili na dvolisnicama ,,Umišljena zabava”.

Šta ste čuli o Vašim precima?

Svašta. Nije bivalo uvijek pohvalno, ali kako sam starija, učim se da te silne genetske razlike koje su mi uplivale u krvotok doživim kao prednosti.

Preci koje ste sreli?

Bake Draga i Cvijeta i dede Milan i Ilija. Uvijek sam zavidjela starijoj sestri zato što se ,,preklopila” sa pradjedom na pola godine. Osjećala sam da joj je to dalo neku mističnu snagu kojoj ja nikada nisam mogla da pristupim.

Rodni grad?

Rođena sam u Sarajevu, ali sam odrasla na Palama. Većina mojih sjećanja iz odrastanja su vezana za Pale.

Gde je otišla Vaša prva plata?

Uh. Za prvu platu ne znam, ali je prvi zarađeni novac bio pedeset konvertibilnih maraka koje sam zaradila od prodaje nakita od terakote koji sam pravila kao srednjoškolka. Naravno, sve sam potrošila na knjigu. Bila je to monografija o ikonopiscu o. Stamatisu Sklirisu. Dugo sam je gledala u izlogu i bila opčinjena bojama na tim ikonama. Zapravo, mislim da je koštala četrdeset devet maraka. Šta se desilo sa preostalom markom, ne mogu da se sjetim.

More?

Uvijek me je gušio imperativ odlaska na more. Kada sam neku godinu preskočila (po malo starije dane), zapravo sam shvatila da to i nije tako loše.

Da ste u prilici, šta biste pitali  Dobricu Ćosića?

Da li su vremesnki skokovi u ,,Vremenu zla” bili pomno planirani ili je samo pratio svoj instinkt dok je pisao.

Šta upamtiti od drevnih pesnika?

Meni su od svih starina najbliži dramski pjesnici. Mislim da bi bilo dobro da od Aristofana naučimo hrabrost. Za početak dosta.

Andrić ili Crnjanski?

Lijeva ili desna ruka (neću reći koja je koja).

Borhes ili Čehov?

Čehov. Borhesa slabije poznajem, mada se beskrajno divim njegovim razgranatim kompozicijama, hrabrosti da se puste misli u daljinu, u apstrakciju i onda tamo grade čuda. Čehov kao dramski pisac na neki način kao da je prokrčio put filmskoj umjetnosti – njegov odnos prema detalju, kao da nije pozorišan, kao da vam je potreban krupan kadar da biste mogli da ga predstavite.

Poezija ili proza?

Kako kad. Kad su mi misli čistije, svakako poezija i za čitanje i za pisanje.

Gde Vam je ugodnije, u danima ili noćima?

U danima. Mada mi je lijepo i u noćima kada sam okružena poznatim i dragim snevačima.

Zašto se ljudi zaklinju?

Iz lažnog osjećanja sigurnosti.

A zašto proklinju?

Iz nemoći.

Čemu služe milioni zakona i propisa?

Da pokušaju da preduprijede sve opcije i mogućnosti u životu. Ali avaj, vazda se dogodi nešto nepredviđeno, pa je potrebno napisati još koju granu u algoritmu.

Kome verujete?

Bogu.

Pred čijom slikom ste najduže stajali?

Bogorodičinom.

Sarajevo ?

Deda Ilija i njegova bijela košulja. Spavam mu na ramenu.

Kako danas izgledaju zablude iz Vašeg detinjstva?

Mislila sam da su bioskop i kino dvije različite stvari – to jest da je bioskop neki veliki ekran na kome se prikazuje film, a kino ono što jesu i kino i bioskop. Danas smo okruženi ekranima na sve strane, a sve manje promišljamo o njima, pa makar i pogrešno.

Začin?

Volim so. Majka mi je pričala da su na dodatnoj (izbornoj?) nastavi u gimnaziji pričali o sceni iz nekog Andrićevog djela (ona misli da je ,,Jelena, žena koje nema”) u kome pripovjedač opisije ženu kao prstohvat pijeska (ili soli?). Nikad nisam uspjela da nađem taj citat iako sam dosta detaljno čitala Andrića. Moguće je da sam sve vrijeme tražila zamišljenu sliku iz svoje glave. Ipak, ne mogu da kažem da me je sve ono što nije bila ta slika razočaralo…

Film?

Mislim da film trenutno ozbiljno mijenja književnost. Ljudska percepcija se mijenja, pa tako i spisateljska, o čitalačkoj da ne govorim. Navikli smo se na nagle prekide i odsustvo uvoda u scenu-poglavlje. Niko ne može da stvara van svog vremena. Montažno smo isparcelisani. Kod mene, kao nekom ko se školovao da piše za film, te fragmentarnost i vizuelnost su očigledne. Pa ipak, književnost dozvoljava neke meandre koje ne možemo da dobijemo u filmu. Mada – neki autori animiranih filmova zaista pomijeraju granice onoga što može da se prikaže slikom. Na primjer u sceni za stolom u animiranom filmu “I Married a Strange Person!” Bil Plimpton uspijeva da nas ,,utopi” u percepciju (preosjetljivog) glavnog junaka u neprijatnoj situaciji, tako što unutar kadra pravi prelaz sa srednje krupnog ka detalju, ali mikroskopskom, mrvici soli koja pada na sto, a koju junak čuje kao glasan udarac. Pri tome, ova se ,,iskliznuća” ne dešavaju izvan same priče, karakterizacije junaka itd. Mislim da književnosti prijaju te promjene.

Vaši strahovi?

Strah od brzine, strah od haosa.

Čega se stidite?

Mislim da sam paničar. To baš ne ide uz nekog ko za sebe kaže da je vjernik, ali proradi u meni neki živac, neki strah, srce me stegne. Možda je trauma. Kad ga stavim pod kontrolu, već sam se obrukala.

Praštate li?

Moram. Inače bih poludjela.

Tražite li da Vam se prašta?

Zamolim. Ne može to da se traži.

Šta je najlakše u životu?

Jesti čokoladu.

Šta je najteže?

Ne jesti čokoladu.

Čime se ponosite?

Jednim četvorogodišnjakom.

Ko Vas je razočarao?

U posljednje vrijeme sve više primjećujem da je u korijenu svakog razočaranja nekom osobom potajno razočaranje u sebe. Prikrivamo se za tuđi postupak koji je možda očigledniji, možda primjetljiviji.

Koga ste Vi razočarali?

Sigurno mnoge. Ne bježim od toga. Kretanje kroz život znači ukrštanje puteva, promjenu perspektiva.

Čemu uvek dajete prednost?

Ljubavi.

Da li ste ikada bili bezbrižni?

Dede pamtim po velikoj pažnji koju su mi ukazivali. Mislim da sam mnogo patila kad sam ih izgubila (jednog sa tri, jednog sa pet godina), ali takođe nisam sigurna da je moguće takvu vrstu bola iz ranog djetinjstva racionalno sagledati sa strane.

Šta dalje?

Nastavljam da pišem, nastavljam da pričam studentima o scenariju i pozorišnoj dramaturgiji. Život ide dalje, magarac ko vrati.

Razgovarala Jelena Kostić

Autorka fotografije: Tijana Janković Jevrić