.
.
Počnimo što se veli „od početka“, kako bismo našim čitateljima pružili kratak uvod u povijesni kontekst iz kojeg ste kao autor iznikli. Na poljsku ste pjesničku scenu stupili u sivilu Hladnog rata 60-ih, kao vjerojatno najistaknutiji književni glas otpora koji se obično povezuje sa literarnim skupinama Generacija 68 i Novi val. Kako danas, sa ove udaljenosti, gledate na ta vremena gnjevnog odupiranja tadašnjim vlastima i pisanja pod paskom totalitarnog režima?
.
Ne, ne, moj glas nije bio baš „najistaknutiji“. To doba danas u retrospektivi sagledavam u posve drugačijem svjetlu. Među mojim suvremenicima zasigurno sam ja bio onaj kojemu je bilo potrebno više vremena da osvijesti vlastiti glas. Dvojica mojih prijatelja, Stanisław Barańczak i Ryszard Krynicki, obojica iz Poznańa, vrlo rano su uspjeli progovoriti na originalan način jer su imali taj dar osobne dikcije, i obojica su ga koristili kao kritičko sredstvo usmjereno protiv našeg polutotalitarnog sustava. Kažem „polutotalitarnog“ jer smo naposljetku ipak uspijevali objavljivati, i to tijekom nekoliko godina, svoje kritički intonirane pjesme po časopisima i žurnalima koji su bili dio široke panorame koju je predstavljao državni sindikalni tisak. Nekome tko je osjetio pravi staljinizam bili bismo zapravo smiješni. Jer bilo je u našem djelovanju i elemenata komedije visokoga stila. Međutim, bili smo iskreni i naša nastojanja su bila smislena, a zasigurno su i bar malo doprinijela emancipaciji građanskog društva u Poljskoj. Nakon nekog vremena neki od nas su morali prijeći u ilegalu, pa su početi objavljivati po underground časopisima, ali čak ni taj potez nije za sobom povlačio drastične represalije. Sveukupno uzevši, blagonaklono gledam na te godine; sa estetičkog gledišta naša fokusiranost na konkretan detalj je nešto što mi je i danas važno. Također, većina prijateljstava iz tog vremena je preživjela.
.
Rođeni ste u Ljvivu (Lavovu) 1945., u današnjoj Ukrajini, ali vaša obitelj se preselila u Poljsku nakon što je grad prepušten tadašnjem SSSR-u. Studirali ste u Krakovu, a 1982. ste emigrirali u Pariz, da biste se nakon dužih izbivanja po SAD-u, napokon udomili u Krakovu 2002. Premda još uvijek predajete književnost u Sjedinjenim državama i uvelike putujete svijetom čitajući na međunarodnim književnim festivalima. Na koji je način vaš migratorni život utjecao na vaše pisanje?
.
Točno je, puno putujem, a pored mjesta koja ste spomenuli, također sam živio i dvije godine u Berlinu (1979-1981). Teško je reći na koji način je sve to informiralo moje pisanje. Iz tog svog berlinskog razdoblja, koje je bilo prva faza moga međunarodnog izbivanja, pamtim prije svega osjećaj velikog oslobađanja od opasne dimenzije jednog modaliteta pisanja koji je odveć bio obilježen kolektivnom dimenzijom. Mi takozvani disidenti iz 70-ih godina protekloga stoljeća smo bili sretni što smo uspjeli stvoriti novu zajednicu nezavisnog mišljenja (premda ovo zvuči kao oksimoron) koje je ostavilo stanovitog traga u poeziji i prozi; naime, dogodio se pomak od individualnog modela (poljska književnost je bila lišena bilo kakve normativne estetike još od vremena socijalističkog realizma 1956.) prema kolektivnom, ali onom koji je bio stvar slobodnog izbora. Sve te zemlje i jezici u kojima sam u međuvremenu živio dali su mi stanovitu univerzalističku perspektivu. Ali, znate što, puno toga nije bila stvar nekih uzročno-posljedičnih veza, jer naprimjer u Parizu sam otkrio Yeatsa, u Berlinu Nabokova, a u Houstonu sam ponovno iščitao Prousta.
.
Danilo Kiš, veliki jugoslavenski pisac koji je također živio puno godina u egzilu, jednom je sardonično primijetio da represivni režimi i nisu toliko loši za pisce jer ih guraju prema domeni metafore, dakle prema manje očiglednim, više „artističkim“ oblicima izražavanja. Zanima me kako doživljavate jednu takvu tvrdnju, budući ste iskusili oboje: živjeli ste pod represivnim komunističkim režimom u Istočnom bloku, ali i u Americi, „zemlji odvažnih i slobodnih“. Ima li mjesta ili potrebe za angažiranom književnošću u ovim naizgled postideološkim vremenima u kojima živimo?
.
Ovo su zanimljiva pitanja. I na njih nije lako odgovoriti. George Steiner je jednom rekao da je cenzura bila dobra za pisce zato što ih je činila lukavijima i inventivnijima. Osobno smatram da je cenzura užasna stvar, ali ono što je neke knjige i filmove u sovjetskom svijetu činilo toliko uzbudljivim bilo je upravo to postojanje Velikog neprijatelja. Kad sagledavate povijest književnosti, filma, slikarstva, čak i glazbe u Poljskoj nakon 1956., lako možete zaključiti da je zajednički nazivnik svima bila ta neprestana polemika sa državom (tom istom državom koja je stipendirala umjetnike). Upravo je dignitet te borbe priskrbljivao umjetnosti uzvišeniji status. Sada je, naravno, te borbe nestalo i vratili smo se „u normalu“, svojim arhajskim preokupacijama života i smrti. Što i nije tako malo.
.
Czesław Miłosz i vi ste kao pisci uspjeli na Zapadu, to jest napravili ste big splash, što bi rekli Amerikanci, ostavivši neizbrisiv trag u zapadnoj kulturi, premda su vam korijeni zapravo u onoj Miłoszevoj Drugoj Europi. S druge strane – ispravite me ako griješim – iz raznih izvora sam čuo da su mlade i mlađe generacije poljskih pisaca bile u nekoj mjeri neblagonaklone vašem i Miłoszevom povratku u Poljsku. Govori se da su većina Miłoszevih posjetitelja nakon što se vratio u Krakov bili zapravo Amerikanci. Da li ovdje imamo posla s resantimanom, ili je naprosto riječ o generacijskom jazu?
.
Prije svega, ne bih sebe stavljao u istu kategoriju sa Czesławom Miłoszem koji je bio književni gigant. On je Otac moderne poljske poezije. Ja pak spadam u naraštaj sinova. Jest istina je da je njegova poezija danas ponešto potisnuta, ali to nema nikakve veze sa njegovim egzilom ili povratkom iz njega. Na primjer, za neke od tih ljutitih umova je pjesnik Tymoteusz Karpowicz svojevrsni pandan Miłoszu, a riječ je tek o vrlo inteligentnom minornom pjesniku koji je drugu polovicu života proveo u SAD-u. Poljaci prihvaćaju egzil, a kako i ne bi, sjetimo se samo Chopina, Mickiewicza, Gombrowicza. S druge strane, jest postoji stanovito odbacivanje, ali ne odbacuje se samo Miłosz, već također i Zbigniew Herbert i Wiszłava Szymborska; riječ je o kombinaciji resantimana i generacijskog jaza. Mlađi naraštaji, nakon mojega, pobunili su se protiv ozbiljnosti, i svake – da upotrijebimo tu apstraktnu riječ – ontološke debate sa svijetom. Ali Miłosz je nakon što se vratio u Krakov isto tako bio itekako slavljen i uživao je društvo dobrih prijatelja, a imao je i puno poljskih posjetitelja, također, čak možda i previše za njegov ukus i radni režim.
.
Uvjetno rečeno, nikad niste bili „jezični pjesnik“, premda kao vrhunski stilist vodite itekako brigu o jeziku. Očigledno jezik doživljavate kao djelotvorno sredstvo, prije negoli kao kamen spoticanja, kao što nam sugeriraju neke teorijske doktrine. Uglavnom ste zaokupljeni poviješću i uvidima u svakodnevicu, kao i vlastitim duhovnim životom, ili kako veli ugledni američki pjesnik Robert Pinsky, vaše se pjesme bave „prisutnošću prošlosti u svakodnevnom“. Izgleda da ste umješno izbjegli zamke „lingvocentričnih“ pristupa poeziji. Jeste li ikada bili u iskušenju da možda krenete tim putem?
.
Jezik u poeziji je i iskaz i arabeska. Jedno bez drugog nema smisla. Ali ja sam oduvijek bio – da upotrijebimo opet tu istu apstraktnu riječ – ontološki nastrojen u svojim pjesničkim apetitima. Fascinira me svijet. I ne samo svijet, da tako velim. Stvarnost percipiram kao intrigantnu, bogatu, beskrajnu strukturu; strukturu koja ima prozore kroz koje se pruža pogled na ono što se prostire s one druge strane. I ono što nalazim tako privlačnim je promišljanje tih zakutaka svijeta gdje nazirete bogatu strukturu stvarnosti, ali i taj prozor koji je otvoren, ili napola otvoren, ili jednom svojom četvrtinom otvoren prema nečemu drugom. Ne pitajte me, molim vas, što je to nešto drugo, jer na to ne bih mogao odgovoriti nekom definicijom ili opisom.
.
U hrvatskoj književnosti mnogi još uvijek percipiraju poeziju u ponešto zastarjelim poststrukturalističkim terminima kao „pjesničku praksu“, ističući tako u prvi plan proizvodni aspekt jezika. Nadalje, poezija se smatra svojevrsnom vitgenštajnovskom „jezičnom igrom“ prije negoli recimo duhovnim poduzimanjem u jeziku, koje objedinjuje ukupnost ljudskog iskustva. Osobno stojim na strani velikih bluz umjetnika poput Muddyja Watersa koji je rekao da: „prije nego što počneš svirati bluz, moraš malo okusiti život“. Kako integrirati iskustvo u poeziju?
Primum vivere deinde philosophari, kako kažu stari Latini, što je upravo to isto na što je mislio bluz umjetnik. Apsolutno! Čak je teško i postići da vam se ne dogodi nekakav život. Sviđa mi se vaša formula: „duhovno poduzimanje u jeziku, koje objedinjuje ukupnost ljudskog iskustva“. A jezik je opet tako esencijalni dio te jednadžbe. Naprosto me ta predoziranost jezičnim obožavanjem (cf. strukturalisti) natjerala da ne pridajem toliku važnost lingvističkom sloju u poeziji. Ali tada na pitanje kako se uopće čovjek nosi s tim naprosto nema odgovora. S pisanjem poezije se, dakle, nosite kao i sa hodanjem ili plivanjem: nesvjesni onoga što se događa. Ali da biste izgovorili riječ potrebno je pokrenuti 72 mišića (baš jučer sam na jednoj izložbi vidio neke smiješne kolaže Szymborske, a jedan od njih predstavlja tijelo bodi bildera s desecima jasno oblikovanih mišića uz napomenu da su 72 potrebna za govor!)
.
Kad sam vas upoznao u ljeto 2010., na književnom festivalu na grčkom otoku Tinos, potpisali ste mi knjigu Putovati u Lavov, koju brižno čuvam još od studentskih dana, a koju je ekspertno preveo veliki prevoditelj s poljskog Petar Vujičić. Taj se poljski naslov iz 80-ih zajedno sa onim engleskim Misticizam za početnike iz 90-ih smatra „klasičnim“ Zagajewskim. Mislite li da vam se način pisanja s vremenom promijenio? Čini se da su neki od vodećih pjesnika iz vaše generacije, poput vaših prijatelja Tomaža Šalamuna i Charlesa Simica, ostali vjerni svojim starim poetičkim obrascima. Jeste li ikada u tom smislu poželjeli izaći iz vlastite zone komfora?
.
Pisanje pjesama je kao let balonom. Oslanjate se više na vjetrove negoli na moć upravljanja. Mislim da se negdje jest dogodila promjena u mojem pisanju, ali ona nije revolucionarna. Ne tražim nikakav novi pravac. Kad pišem osjećam se kao rob vjetra inspiracije, ne mogu tek tako donijeti odluku u stilu: odsada ću biti drugačiji pisac…
.
Čemu podučavate svoje američke studente poezije? Prilikom relativno skore posjete New Yorku ostao sam zapanjen količinom „diplomiranih pjesnika“ koji se sa MFA (Masters of Fine Arts) magistraturama iz kreativnog pisanja vrzmaju po pjesničkim čitanjima. Može li se kreativnost „naučiti“?
.
Predavao sam godinama kreativno pisanje u Houstonu, ali sada u Chicagu predajem književnost na seminarima koji nisu radionice, odnosno satovi gdje bismo čitali pjesme i eseje. Kreativnost se ne može podučavati, to je jasno. Ali premisa američkog obrazovnog sustava je da su studenti koje upisujete na studij svoju kreativnost već iskazali, pa makar i na vrlo skroman način. Mnogi od njih su već i objavljivali. Tako da ideja nije da se pokrene nečija kreativnost, već da se ona oblikuje, da se njeguje, i da se o njoj raspravlja. U Sjedinjenim državama to nije tako glupa ideja, budući većem dijelu zemlje nedostaje europska „gustina“ svih tih gradova i kafea. Iz nekog razloga sam uvijek mislio da Europi takvo nešto nije potrebno, ali da Americi jest.
.
Služite li se puno Internetom i u koje svrhe? Preferirate li navigirati cyberspaceom u potrazi za kvalitetnim informacijama ili se držite papirnatih medija kao dobrih starih artefakata Gutenbergove galaksije? Jesu li vam knjige dostupne u Kindle formatu i ne nalazite li da je čitanje poezije s kompjutorskog ekrana pomalo neobično?
.
Ne bih rekao da su moje knjige dostupne u Kindle izdanjima. Volim kompjutor i njegove mogućnosti i možda sat dnevno provodim Netu. Čitao sam neke knjige u Kindle formatu, ali ipak preferiram „pravu stvar“. Ne bih rekao da baš čitam novine na Internetu, ali ih listam.
.
I da završimo u ponešto lakšem tonu: što čitate i slušate ovih dana?
.
Čitam pjesme Davida Ferryja i pokušavam čitati Leopardijeva Zibaldonea (postoji prekrasno novo američko izdanje tog djela), a čitam i korespondenciju između Nicole Chiaromontea i jedne redovnice, a ponovno sam iščitao Anu Karenjinu. Slušam sve i svašta, u posljednje vrijeme uglavnom Bacha.
.
Čuo sam da se gornjim domom međunarodnih književnih krugova već neko vrijeme šuška da bi vam uskoro mogao biti uručen onaj fatalni poziv stanovite komisije iz Stockholma? Kakav je općenito vaš stav prema nagradama?
.
Ne pišemo zbog nagrada i ne bismo trebali odveć razmišljati o njima, niti bismo ikoga trebali ocjenjivati po broju dodijeljenih mu nagrada. Međutim, u naše vrijeme kad poezija djeluje kao nekakav jalovi relikt antike, vjerojatno je dobro što one postoje.
Razgovarao Damir Šodan
Preuzeto iz časopisa Poezija, Zagreb 2015.
.
.
.
