.
.
.
Grafit
Još jedan dan kojemu nedostaje sunce.
Osmijeh na licu uljepšava ulicu!
kaže minijaturni grafit na rampi ispred banke.
Lica oko mene, ranjena i otvorena,
druga skrivena u slojevima kozmetike:
osmijeh se smrznuo u grimasu.
Grč na licu vremešne žene na štakama
koja preskače ogradu i krade višnje,
sočne i krvave, cijede se po prstima.
Bodri je mlada žena iz susjednog dvorišta:
–Uzmi još koju, tako su lijepe, nitko te ne vidi!
Silazim stubama u ulici Halida Nazečića,
skojevca i atentatora na Maksa Luburića:
višnje su crvene, ruže su rumene,
promjenu dočekujem u Kranjčevićevoj.
Podižem rampu: ulazi sunce i
raskošan osmijeh s njim.
To više ni smrt ne rastavi.
.
Sajra
Meni se svijet vrti oko mene – kaže Sajra,
fleet meneđerica u Mercedesu
i kuša biodinamičko vino
vinarije Brkić
u Čitluku.
Njezini isto proizvode vino
u Sarajevu,
zove se Inat jer je nastalo
u inat Sarajlijama
koji su se brutalno cerekali
iza leđa njezina oca: Čuj,
vino u Sarajevu…
Sajra zadovoljno vrti glavom i
pucketa jezikom
dok se biodinamičko vino
razliježe usnom šupljinom
i mehko draži nepce:
kao da je pravljeno za mene. – kaže
samodopadno,
pa se fotografskim aparatom
unese u čašu ne bi li dokumentirala
svoje zadovoljstvo
i plasirala ga u vječnost na Instagramu.
.
Mirza
Žena mi, kaže mi žena:
Mi raleme, u gasi svi jeću, u gasi je, majke ti!
Smeta me trep tanje dok gledam se riju.
Opet neki parti zani, rat na
Golom o toku.
Ne mogu sa svi jećom, ne mogu ni bez.
Jače je to od mene.
Bila je i tur ska serija, Su lejman,
To mi je bilo lakše,
jer bio je velik, o svajač,
bio je.
Takvih više nema.
Bilo je hrab rih i ve likih.
Nijedan Su ljo, ni jedan
veli čanstveni.
Idem u gasiti svi jeću,
Nek bude mrak, nek bude Miha lić.
Sa bina ima mačje oči,
a misli da ja to
Ne ra zumijem.
.
U boje, u boje
Jebem ti, grafit ti jebem, Hajro, crni Hajrudine!
zaurla otac na sina u dvorištu obiteljske kuće
vraćajući se iz treće smjene baš kada
je balavurdija bljesnula sprayevima
i nevinu bjelinu poslala
u vječna lovišta.
Otac je preskočio ogradu i zajurio se
prema skupini obješenjaka
koja je revolveraškim refleksom
isukala svoje oružje
i umornog šljakera zaledila bojom
u dvorištu vlastite kuće.
Eno ga gdje i sada stoji kao reklama
vremenu u kojem je miješanje boja
bilo društveno prihvatljiv eksces.
.
.
.
.
