.
.
.
***
Večeras je igralište prazno
ljeto je izgubilo uzvike, psovke, neprestajući lavež.
Kroz trepereći zastor nazire se poluotvoren cvijet conophytuma
hladni vjetar lahori preko opuštenog tijela.
Ah, koliko dugo već bježim od samoga sebe
napuštajući ovaj grad.
Svaki dan prolazeći ulicama
zamišljam urušene zgrade
polupane izloge
prekopane parkove.
Nigdje čovjeka.
Samo prazna groblja uređena tiha.
Pružam drhtavu ruku prema slučajnom posjetitelju Galerije i govorim:
Dođite, povest ću vas da vidite što je sažižuća smrt.
I tada ugledam Jozefinu na bolesničkoj postelji i ruku djetetovu
kako hrani je voćnom kašicom
jednim krajem ubrusa briše curak na usni
a drugim
suzu.
.
.
***
U miru
ispred krijesnica koje se onemoćale gube
uz djetetovo potiho disanje i povremeni daleki lavež
pomišljam kako bi mi dobro pristajao debeli štrik s omčom
prebačen preko metalne ograde
tu iznad mene.
Tako gledam ispred i čekam da saživim s bijelim orgazmom
u kratkom trenutku herojskog oslobađanja.
.
.
***
Ambrosia mrtvaci.
Obitelji su se pobrinule za ostatke
poštujući naše želje.
Četiri urne su bezbjedno stigle iz krematorija u Galeriju.
U toku dana su postavljene na snježnobijele postamente.
Na svakoj urni je ugraviran jedan od četiri Ambrosia postulata:
Jeb’o ti budale!
Vazda sam ja govorio!
Ne d’o bog nikome!
Jes’ vala, u pičku materinu!
Izložba se otvara sutra i traje sedam dana.
Sedmog dana, asistent (gospodin Jusuf) će istresti pepeo iz urni u blender
dodati banane i mlijeko
i pripremiti frape.
Posjetitelji će biti ponuđeni da kušaju.
.
***
Ničega više neće biti
kiša će nastaviti padati
mjesec se potom spuštati niz zid na tvoje lice
nova jutra rasti u nova sjećanja
ocvali pjesnici skrivati
svoje otapajuće tame
dok ne prsnu u očekivanom zaboravu.
.
.
.
.
.
